Bosnu i Hercegovinu sve više napuštaju mladi ljudi, radno sposobni i s visokom stručnom spremom. U potrazi za boljim životnim i radnim uslovima, mladi odlaze u države gdje će njihov rad, znanje i vještine biti prepoznati, cijenjeni i plaćeni više nego što je bio ovdje. S druge strane, oni koji se ne usude otići, nego sa svojom diplomom ostanu u BiH, suočavaju se s činjenicom da duže vremena ili nikako neće moći raditi posao za koji su se školovali. Neki od njih, da ne bi besposleni čekali taj posao, otkriju u sebi talenat za nešto drugo i započnu vlastiti biznis. Kako se u BiH snalazi jedan diplomirani novinar bez posla u struci, otkrila nam je Harisa Bečirović.
Često možemo vidjeti da se pojedini mediji u našoj državi ne pridržavaju postulata etičnosti u svom radu te da narušavaju prava i slobode ljudi, odnosno njihovu privatnost, ugled i dostojanstvo, tako što lažno izvještavaju, objavljuju dezinformacije, manipuliraju činjenicama, nezakonito otkrivaju informacije itd.
Da bi se spriječile povrede i narušavanje temeljnih prava i sloboda građana, doneseni su brojni zakoni i etički kodeksi kojima se definiraju prava i obveze medija i novinara/ki te štite prava i interesi građana. Kako su mediji jako bitan segment našeg društva, ključno je da budemo upoznati s medijskim slobodama no i da znamo prepoznati kad mediji pri izvještavanju narušavaju naša ljudska prava i slobode.Riješite ovaj kviz i provjerite svoje znanje o odnosu medija i ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Nakon što odgovorite na pojedino pitanje, pojavit će se točan odgovor. Na kraju kviza saznat ćete vaš sveukupni rezultat.
Ukoliko neko podržava borbu osoba s invaliditetom u ostvarivanju njihovih prava u pogledu arhitektonske pristupačnosti i većih invalidnina, to nipošto ne mora značiti da će podržati LGBTIQ zajednicu u ostvarivanju prava koja su im već zagarantovana Ustavom, ali ih praktično i nemaju. Recimo, možete čuti da osoba zagovara pravo članova grupe „Pravda za Davida“ na javno okupljanje i korištenje javnog prostora, ali ćete od te iste osobe čuti da se žestoko protivi održavanju Bh. povorke ponosa.
Fotografija zaleđuje trenutak kojim obuhvaća mnogo više nego što se na prvi pogled vidi u kadru. Sadrži specifičan ugao gledanja, dinamičnost kroz nepomičnost, slojevitost zbog koje na svakoga drugačije djeluje, priča priču bez izgovaranja riječi i služi kao dokument koji nas vraća u prošlost.
Ako tipična mlada osoba ne „obavi“ do određene životne dobi ono što društvo sebi daje pravo od njih očekivati, toj osobi će to biti uzeto za zlo i biće predmet svih kafanskih tračeva. Međutim, ukoliko osoba s invaliditetom „zaostane“ u tim istim ciljevima, niko se neće obazirati, jer „on ima probleme, od njega se očekuje samo da diše i živi“. Okrutno zvučim i izvinjavam se, ali svi znate da je to tačno.
Od objave toga teksta, ja sam stavljen na „crnu listu“ na Palama i u većini gradova u RS-u. Više nije bilo prijetnji, ali konstantni niski udari su itekako tu skoro tri godine – dobijao sam epitete da sam strani plaćenik, da sam prodao „vjeru za večeru“, da promijenim ime jer sramotim Srbe svojim razmišljanjem itd. Međutim, nisam odustao od pisanja sličnih tekstova.
U okviru ovog projekta realiziramo i debatu kojom želimo doprinijeti jačanju kritičke svijesti kod mladih kao i ohrabrivanju mladih da u javnom prostoru iznesu svoje mišljenje, praktična rješenja/savjete te da budu pokretači argumentirane društvene debate na temu ljudskih prava.
Prijetnje smrću još uvijek nisam doživjela i nije mi bilo svejedno. Uznemirenost je došla uz spoznaju da taj muškarac živi u istom gradu kao i ja. Da pijemo kafu na istom mjestu. Odmah sutradan sam otišla u policiju s namjerom da prijavim prijetnje, međutim, nisam dovoljno ozbiljno shvaćena.
Imam tek dvadeset i četiri godine. Nadam se da se ono što sam ja proživjela neće ponoviti niti jednoj drugoj ženi. Poštovanje drugoga, bilo ono ženskog ili muškog spola, nije onakvo kakvo bi trebalo biti, bar ja to tako doživljavam. Trebamo zapamtiti da ništa, ali ništa, ne može vratiti izgubljeno dostojanstvo. Načini putem kojih se dostojanstvo gubi, a strah rađa, raznoliki su. Najgora opklada u koju, u ovom slučaju, smijem povjerovati jeste da je svaka djevojka u ovom gradu prošla kroz neku vrstu degradiranja na osnovu spola.
Moja mama je od 1998. zaposlena u kantonalnoj službi jednog federalnog zavoda. Prvobitno je zaposlena na poziciju daktilografkinje i taj posao obavljala je do perioda kada se počeo razvijati materijal za ovaj tekst. Dolaskom novog direktora u službu, u kolektiv je uvučen osjećaj straha i napetosti, potpomognut prijetnjama, kaznama i upozorenjima. Korijen osam godina dugog problema, obrušenog na mamu, je oduzimanje njenog osnovnog zadatka u to vrijeme (daktilografskog) i dodjeljivanje istog radnoj kolegici s već postojećim, drugačijim obavezama, bez ikakvog objašnjenja ili povoda.
Neki zaista vjeruju u postojanje zloćudne pandemije COVID-19, dok drugi smatraju kako je to najveća obmana moderne historije čovječanstva. Ja ne vjerujem ni u jedno ni u drugo. Nedavnim „pogoršanjem“ epidemiološkog stanja – jedino duboko vjerujem u nemjerljivu apsurdnost bosanskohercegovačkog naroda. Jedino nas naša apsurdnost nije iznevjerila. Elem, navikli smo tapkati u ovoj našoj „komfort“ zoni.
Ovoga puta nisam upao u zamku ovakvih organizacija jer sam imao posao i neko iskustvo. Međutim, kršenje ljudskih prava rijetko se dešava direktno. Poslodavci najčešće krše prava radnika na mjestima gdje se to može prikriti u okviru nekakvih procedura. Takvo je i pozivanje nekoga na intervju, a skrivanje činjenica o plati i uslovima, držanje kandidata u „magli“, nuđenje poslova kao „probni rad“ i sl. Sve je više ovakvih i sličnih koji iskorištavaju nezaposlene mlade da rade bez prestanka za neke minimalne honorare. Obaveze se samo povećavaju, a svjestan da nema drugog posla, ti nastavljaš raditi za minimalac.






















