Piše: Jelena Savić
U generaciji koja odrasta uz poruku da „može sve“, sve češće se potiskuje ono drugo: da „može sve“ često znači i „mora sve“. Odlične ocjene, takmičenja, volontiranje, aktivizam, certifikati, putovanja, jezici, projekti i sve to prije osamnaeste. Ambicija je dugo bila sinonim za snagu, karakter i uspjeh. Šta se dešava, kada želja da budemo bolji preraste u stalni osjećaj da nikada nismo dovoljno dobri?
Ambicija pod bijelim mantilom
„Kao učenica medicinske škole definitivno osjećam pritisak da moram biti odlična.“
Kaže Ajla Topčić (16), učenica Medicinske škole u Zenici, aktivistkinja i radio voditeljica. „Ne samo zbog ocjena, nego zato što se od budućih zdravstvenih radnika očekuje ozbiljnost, odgovornost i zrelost. Svjesna sam da ćemo jednog dana raditi s ljudima i njihovim zdravljem. To nije mala stvar.“ Ajla priznaje da je perfekcionista.
Foto: Pexels
„Kada nešto ne uradim savršeno, imam osjećaj da nisam dala dovoljno. U tim trenucima ta očekivanja znaju biti iscrpljujuća i teško je pronaći balans između ambicije i unutrašnjeg mira.“ U sredinama poput Zenice, dodaje, od djevojaka se često očekuje da budu uzorne, vrijedne i tihe. „Kao da ne smijemo pogriješiti. A mi smo ljudi. Učim da moja vrijednost ne zavisisamo od uspjeha, nego i od truda i autentičnosti.“ Ambicija je za Ajlu želja da ostavi trag, ali trag ponekad dolazi s umorom.
Pod lupom malog mjesta
„Kada dolaziš iz manjeg mjesta, imaš osjećaj da te svi posmatraju.“
Kaže Ahmet Jahić (17) iz Kalesije, učenik i aktivista. „Greške se pamte duže nego uspjesi. To stvara pritisak ne samo da uspiješ, nego da ne pogriješiš.“ Za njega ambicija nije trka s drugima. „To je proces ličnog osnaživanja. Ali dešava se da preraste u unutrašnji pritisak. Kada više ne radim iz motivacije nego iz straha da nije dovoljno dobro -to je znak za pauzu.“ Jedna rečenica posebno odzvanja:
„Zdrava ambicija gradi. Nezdrava troši. Razlika je u tome da li nakon uspjeha osjetiš mir ili samo novi teret.“
U društvu gdje se od mladića očekuje da „izdrže i šute“, sagorijevanje često ostaje neizgovoreno.
Grad gdje se sve vidi
Najda Rević (18) iz Sarajeva već godinama aktivno radi na polju dječijih prava – od Dječijeg parlamenta do međunarodnih konferencija.
„U Sarajevu se definitivno osjeti konkurencija među mladima. Porede se ocjene, projekti, priznanja. Na društvenim mrežama vidi se samo rezultat – nikada umor.“ Konkurencija, kaže, može biti motivirajuća, a li može postati i zamka. „Nekad se uhvatim da razmišljam da li radim dovoljno ili da li kasnim za drugima. Zato sam naučila da se poredim sa sobom, a ne s drugima.“ Najvažnija razlika za nju je ova:
„Ambicija iz ljubavi donosi uzbuđenje i smisao. Ambicija iz straha donosi pritisak i nervozu.“
Strah može pokrenuti, ali ljubav održava.
Put koji traje dva grada
Za Anu Petrušić (16), svakodnevno putovanje iz Kotor Varoša u Banju Luku zbog škole postalo je simbol ambicije. „To je dokaz da ozbiljno shvatam svoju budućnost. Ali nekad je i teret. Oduzme mi vrijeme za odmor, trening, spontana druženja.“ Sa 16 godina, kaže, želiš i malo lakoće. „Nije uvijek lako, ali me uči disciplini i organizaciji. Mislim da je to kombinacija ambicije i tereta.“
Ambicija, očito, ne izgleda isto kod svih, ali umor izgleda vrlo slično. Kada ambicija prelazi u perfekcionizam? Psihološkinja Plavog telefona, Ana Risović objašnjava gdje se povlači granica. „Zdrava ambicija postaje nezdravi perfekcionizam onda kada prestane biti izraz radoznalosti i želje za napretkom, a počne biti vođena strahom – od neuspjeha, kritike i razočaranja drugih.“ Danas se, kaže, od mladih očekuje mnogo: odlične ocjene, vannastavne aktivnosti, takmičenja, kursevi, „građenje biografije“.
Foto: Pexels
Prvi znakovi upozorenja su: stalna napetost, strah od greške, nemogućnost odmora bez krivice, osjećaj da nikad nije dovoljno, pad raspoloženja nakon i najmanjeg neuspjeha. „Kada uspjeh više ne donosi radost, nego samo kratkotrajno olakšanje – to je znak da ambicija troši.“ Prema njenim riječima, primjetan je porast sagorijevanja i anksioznosti kod adolescenata.
„Njihov stres nije preuveličan. On je realna reakcija na visoka očekivanja.“
Kako balansirati ambiciju i mentalno zdravlje?
Risović naglašava tri ključne strategije:
- Preispitaj motivaciju. “Da li ovo radim jer želim — ili jer moram?“
- Planiraj odmor kao obavezu. Odmor nije luksuz. On je dio produktivnosti.
- Razvij saosjećanje prema sebi. Umjesto: „Nije dovoljno.“ Reci: „Trudim se, i to ima vrijednost.“
Najvažnija poruka:
„Vrijednost mlade osobe nije jednaka njenom uspjehu.“
Perspektiva iz učionice
Profesorica italijanskog jezika u Gimnaziji Banja Luka, Dubravka Milovanović, kaže da se pritisak ambicije kod učenika često može prepoznati kroz male promjene u njihovom odnosu prema radu. „Kada radite sa učenicima svakodnevno, vremenom naučite da prepoznate suptilne promjene. Ambicija je izuzetno vrijedna osobina i često je pokretač napretka, ali ponekad preraste u pritisak koji učenici sami sebi stvaraju. Tada se pojave znakovi poput pada motivacije, umora ili osjećaja da, uprkos velikom trudu, nisu zadovoljni sobom.“ U takvim situacijama, kaže, važno je reagovati pažljivo i biti podrška.
Foto: Pexels
„Nastojim prilagoditi časove i zadatke njihovom trenutnom stanju, učiniti atmosferu opuštenijom i podsjetiti ih da je proces učenja dug. Potpuno je u redu ne biti savršen u svakom trenutku.“
Milovanović naglašava da učenici često izgube perspektivu i vide samo ono što još nisu savladali. „Zato im pokušavam pokazati koliko su zapravo već napredovali i koliko znanja već posjeduju. Veliki značaj pridajem jačanju njihovog samopouzdanja – pohvalim trud, rad i napredak, a ne fokusiram se isključivo na ocjenu.“ Prema njenim riječima, upravo takav pristup pomaže da ambicija ostane zdrava pokretačka snaga.
„Važno je da učenici osjete da se njihov rad vidi i cijeni. Tada ambicija ostaje motivacija za rast, a ne izvor pritiska.”
Generacija koja mora sve…
Ova generacija je hrabra, sposobna i nevjerovatno angažovana, ali je i umorna. Iza svakog certifikata stoji neprospavana noć. Iza svakog uspjeha stoji strah da sljedeći možda neće doći. Iza svake ambicije – stoji mlada osoba koja pokušava biti dovoljna. Možda pravo pitanje nije:
„Kako da budemo najbolji?“ Nego: Kako da budemo dobro? Jer uspjeh bez mira postaje teret. A ambicija bez granica – tiha iscrpljenost. I možda je najveća hrabrost današnje generacije ne u tome da postiže više, nego da nauči stati. Prije nego što sagori.
