Kadićev „Radio Piton“ – roman nesvakidašnje duhovitosti

U novijoj domaćoj književnosti ima svega, samo nedostaje ono što je svakoj književnosti najpotrebnije, a to je zdrava doza humora. Zbog toga, kad se desi jedna takva knjiga uz koju se čovjek iskreno može nasmijati, to je istinski razlog za slavlje. „Radio Piton“ je upravo jedna takva knjiga i Samedin Kadić, autor ovog romana, beskrajno je duhovit čovjek. „Radio Piton“ nam donosi priču o Emiru Žari, radijskom novinaru i honorarnom imamu u sarajevskom medžlisu.
Piše: Boris Maksimović

Ako bismo jednom riječju morali da ga opišemo, ta bi riječ bila – nesnađen. S jedne strane zagledan u vječnost i uzvišena pitanja vjere – završio je medresu, a nakon nje filozofiju i sociologiju, a s druge strane on je čovjek koji je do grla uvaljen u egzistencijalni glib postratne bh. svakodnevice u kojoj je malo toga uzvišenog i čije obrise vidimo već u prvim rečenicama ovog romana.

„Živjeli su na Alipašinu, na početku bračnog poduhvata, u velikom stanu prepunom neuništivih žohara. Budžet im je izlazio na osam, a kirija i režije na skoro pet stoja. Iz današnje perspektive, Emir Žara nije mogao shvatiti, nije mu išlo u glavu da su živjeli od nešto više od četiristo maraka, pošto bi tu i tamo doletio još poneki honorarčić, poneka nafakica.“

Kadić je inače majstor ovih kratkih poteza. Na početku saznajemo Emirovu životnu priču: oca izgubio u ratu, sirotinjom obilježen od malih nogu, sa ženom kojoj se trudnoća ispriječila na putu do diplome, on, kao i toliki drugi u sličnoj poziciji, mašta o Milionu, koji će mu dati mogućnost da sredi barem dio problema koji ga okružuju i stekne vječno žuđeno dostojanstvo. „Majku bi poslao na hadž; daidži Feridu, čija je desna ruka ostala na Treskavici, kupio bi automatik da ne mora protezom mijenjati brzine, a koljenima držati volan dok priča na telefon; drugom daidži, Hasanu, autoprevozniku, uplatio dug u PIO-u da konačno može u penziju.“

Nema ovdje ni potrebe za nekim dužim opisima, sve nam je jasno iz ovih krokija, i o kome se radi, i kakva je sredina o kojoj je riječ i koji su njeni horizonti. U jednom trenutku, kao iz one narodne priče o Romima da je masla ko što nema brašna, Emir i žena mu posvađaju se oko vizije kako bi potrošili taj magični Milion i ne pričaju par dana. Na kraju ga ona pita šta bi stvarno, ali stvarno uradio s tim Milionom. „Dao bih otkaz, došao kući, zatvorio se, čitao knjige, gledao filmove, pomalo do džamije, ponekad na kafu s prijateljima, pomalo piskarao.“ „Pa to radiš i sada“, kaže mu ona na to. „Da. Ali s kakvom gorčinom!“ I tu se poglavlje završava.

Nije dobro kada onaj ko predstavlja knjigu citira previše djelo o kojem piše, jer šalje time signal da nije u stanju da adekvatno objasni zbog čega je to djelo bitno, kao da mu nedostaje riječi ili sposobnosti da ubijedi druge u vrijednost naslova o kojem je riječ, ali bila bi grehota ovakve driblinge duha na malom prostoru prepričavati ili objašnjavati. Mnoga poglavlja u knjizi završavaju se ovim efektnim, lapidarnim replikama, koje dođu kao neki gorki punchline i ta lapidarnost jedan je od najvrednijih aspekata ovog romana.

Radio Piton, po kojem ovaj roman nosi naslov, i koji ubrzo postaje radno mjesto Emira Žare, zapravo se uopšte ne zove Piton. Ime je dobio po nadimku majke načelnika Mustafe, inicijatora ovog projekta, pobožne hadži Memnuna-hanume, koju je narod prozvao Piton jer je gutala sagovornike kao udav kuniće. Zvanično Radio Zambak, nezvanično Radio Piton, nastao je kao projekat političko-vjerskih struktura s ciljem da ponudi više vjerskih sadržaja. „Emisija iz kulture, ali u njoj vaz. Muzički program, ali idu ilahije. Treba to mudro, politički koncipirati“, kazao je uredniku Fedahiji na jednom od prvih sastanaka šejh Husmir, jedan od inicijatora. Fedahija je inače jedan od najživopisnijih likova ovog romana, nesvakidašnja ličnost brojnih sposobnosti, britkog jezika u kombinaciji s veličanstvenim manjkom takta. U svom prikazu ove knjige objavljenom u „Knjižnom bloku“, Kenan Efendić vuče zanimljive paralele između ovog romana i „Tvrđave“ Meše Selimovića, odnosno između njihovih junaka.

Radio Piton, Fotografija preuzeta sa FB stranice “Buybook doo”

Ako je Emir Žara neki savremeni pandan Ahmeta Šabe, onda Fedahija dođe kao „književni potomak Mahmuta Neretljaka“. Sâm Radio Piton ovdje nije toliko mjesto događanja radnje, većinu njegovih usposlenika i ne upoznajemo, oni se pojavljuju mjestimično kao hor u grčkim tragedijama. Radio Piton je ovdje, takoreći, u pozadini dešavanja, on je kao platno na kojem Kadić uvezuje priče ljudi čije sudbine prenosi u radijskom programu. No, i ova definicija možda više sakriva nego što otkriva, a ni poređenje nije baš u duhu romana. Radio Piton je zapravo fuga koja povezuje pločice ovog romana, a te pločice su zapravo priče iz života muslimanskih vjerskih službenika i uopšte, kako se to često kaže, vjernog naroda. Stiče se utisak da je više od prikaza savremene bh. stvarnosti, više od Radija Piton, kao mjesta gdje se prelamaju različiti interesi i sudbine, autor zapravo više od svega drugog želio da sačuva od zaborava sve ove priče koje je, na jedan ili drugi način, saznao i da ih transferom iz usmenog predanja u pisani oblik sačuva od zaborava. Narator sâm to kaže u jednom trenutku: „To je ono što je Žara zapamtio kroz glavobolju prvog dana. I svaki naredni dan sazna nešto novo; hodže su njegov rudnik zlata, uvijek ugaravljeni dragocjenom ljudskom rudom.“ Te priče, koje nekada sežu do duboko u prošlost, kao izdvojene cjeline su pravi mali biseri, ali u strukturi cjelokupnog romana nekada zauzimaju više prostora nego što bi možda trebalo. Nije teško odgonetnuti zašto je to tako, to su vanredno zanimljive i duhovite priče, ono najbolje što narodno predanje može da ponudi, ali u procesu pisanja romana – jer ovo, uprkos dosta labavoj strukturi, ipak jeste roman – nekada treba imati na umu savjet koji brutalno pragmatični američki pisci uvijek navode – kill your darlings.

Čitajući te priče o honorarnim i stalnim imamima, mujezinima, o raznim, često jako nezgodnim tipovima džematlija, o normalnim i paranormalnim pojavama u životu bosanskih muslimana – priča o povratku iz mrtvih u gasulhani auto-mehaničara Muniba apsolutno je genijalna – nisam mogao da se ne prisjetim Andrićevog ciklusa fratarskih priča. Vječito hladno i rezervisani Andrić pišući o tome svijetu, koji mu je na više nivoa bio blizak, tu je sebi dozvolio malo topline i duhovitosti, i taj duh provijava i kroz ovaj roman. Kada se kod nas priča o vjerskim strukturama i uopšte o životu vjerskih zajednica, nebitno koja zajednica je u pitanju, i nebitno da li je riječ o književnosti ili onome što učen svijet zove javnim diskursom, uglavnom se to radi s ekstremnih pozicija. Ili se ta zajednica kuje u zvijezde i daje joj se pozicija vrhovnog arbitra svih stvari ili se, s druge strane, demonizuje preko svake mjere. Ni jedna ni druga pozicija ne prikazuje nam ljude koji pripadaju tim strukturama kao ono što oni jesu – stvarni ljudi sa svim svojim vrlinama i manama. Ova knjiga je izuzetak od tog pravila i u njoj su hodže i svi oni koji oko njih gravitiraju prikazani na jedan krajnje prizeman, ljudski način sa svim njihovim svakodnevnim problemima, a sve uz obilnu dozu ljekovitog humora. U jednoj priči hodža i hodžinica shvataju da je kuća, nakon bog zna koliko vremena, prazna i da nema ništa na rasporedu te se prepuštaju čarima ljubavnog zanosa.

„I dok su hodža i hodžinica konzumirali svoj halal, dok su haman obavljali svoju vjersku dužnost, neko bahnu. Šefika, starija džematlijka, dosadna kao čvor, stajala je na vratima – dok su se oni raspetljavali iza kauča. ‘Selam alejk, efendija, zovem te na mevlud u petak navečer.’“ Na drugom mjestu priča se o problemima varenja i klanjanja nakon cjelodnevnog posta i krajnje očekivanom ishodu puštanja vjetrova s još očekivanijim ishodom gubitka autoriteta kad se takvo nešto desi. „Rijetko ko ima toliko istreniran metabolizam da gasove kontrolira uprkos silnim pregibanjima. (…) Zato iskusnije efendije istinski jedu tek poslije teravije, a za iftar samo čalabrcnu, čisto da ne smaknu od gladi. Nipošto gazirano, nipošto grah, nipošto kiseli krastavac, nipošto surutka (da vas đavo ne navrati!), nipošto ništa što nadima ili proizvodi jake plinove koji mogu poslije prouzrokovati eksploziju u džamiji.“

Koje su mane ove knjge? O ponešto rasplinutoj romanesknoj strukturi već smo govorili. Ima dijelova kada likovi odjednom promijene način na koji pričaju, pa čitalac nije siguran da li je u pitanju upliv nekog živopisnog narodnog govora ili neka vrsta propusta. No, ako zanemarimo ove sitnije epizode, strukturno gledano najveći problem je pozicija naratora. Sveznajući pripovjedač u ovoj knjizi govori u množini i nerijetko se upušta u manje ili veće esejističke izlete. („Ali ne trčimo pred rudu, pošto Žara još uvijek nije spoznao da on jeste sirotinja, da je to oduvijek bio, i da će po svoj prilici, imajući u vidu sve relevantne trendove, to uvijek i biti.“) To su čitavi manji ili veći eseji o odgoju djece, o nadimcima u Sarajevu, o nesrećnom stanju međuvjerske tolerancije u Trebinju („lokalni Srbi ih gledaju ne samo kao nepoželjne ili strane, već kao ne-ljude koje, kako ih je sveta pravoslavna crkva naučila, nije grijeh ni spaliti ni istrijebiti“), o sirotinji i još mnogo čemu drugom. Ti ekskursi su takvi da mogu funkcionisati kao Fejsbuk statusi ili kao kolumne, mogu čak i unutar romana imati funkcionalnu utemeljenost ako se stave u usta nekog od likova, ali u toj sivoj zoni gdje ih ne izgovara nijedan lik već pripovjedač koji ne bježi od toga da čitaocima govori u kojem ključu treba da čitaju i šta da misle treba ih se posebno čuvati, jer predstavljaju masno tkivo na tijelu jednog više nego dobrog romana. Ako je igdje trebalo primijeniti onaj savjet kill your darlings, trebalo je na ovakvim mjestima.

No, uprkos ovim mjestima, „Radio Piton“ je roman koji zaslužuje čitanje. Prvih nekoliko poglavlja su maestralni, kasnije se stvar donekle mijenja, ali to nikako ne znači da treba odustajati. U više od jednog slučaja na javnim mjestima gdje bih se zadesio čitajući ga imao sam napade smijeha, kao da nije bilo dovoljno što sam sjedim i čitam već se pride i smijem ko budala na brašno. Duhovitost demonstrirana u ovom romanu je zaista nešto nesvakidašnje i najradije bih citirao bar trećinu romana, jer ništa drugo ne može adekvatno da prenese to bogatstvo. Samedin Kadić je dobar pisac, s više nego izraženim potencijalom da bude vrhunski, u to nema sumnje. Da li će se to desiti zavisi od milion faktora, od kojih je svakako jedan i primjena onog savjeta da dobrog pisca ne odlikuje samo ono što napiše, već posebno ono što izbriše.

*Naslovni kolaž by Karike.ba Izvori korištenih fotografija – Željko Belinić, FB, fotografija Samedina Kadića; Buybook doo, FB, naslovnica knjige “Radio Piton”

Najčitaniji tekstovi

Jezičke greške u medijima – nemar novinara, redakcije bez lektora
Zar je zaista važno za kim mi srce žudi?
Odbrane u momentima kad ih ne očekujete su uvijek srcu najmilije
Iskustva banjolučkih studenata s "neperspektivnih" i "najtežih" fakulteta
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako s ovjerenom kopijom aplicirati na više fakulteta u BiH?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
More Stories
Novo lice lokalne politike: Aldin Šalaka – pješački prelaz za osobe sa invaliditetom