Prije godinu i po odlučio sam da promijenim radno mjesto. Izašao sam taj dan ranije jer sam imao dogovoren razgovor za posao u jednoj nevladinoj organizaciji. Menadžeru nije bilo baš drago, ali me pustio. Bio je kišni dan i nekako sam se ugurao u pun trolejbus i zaputio prema centru grada. Našao sam kancelariju. Tada sam radio u finansijama i marketingu, što je jako daleko od moje struke. No, na novom poslu bih se bavio nečim kreativnijim – pisanjem, novinarstvom i realizacijom projekata. Radio sam to i prije; nije ni to baš najsretnije rješenje, ali promjena mi je bila potrebna.
Već sam bio na dosta razgovora za posao, pa nisam osjećao tremu. Kako je bilo potrebno poslati projekte na kojima sam prethodno radio i objavljene članke, očekivao sam da ćemo razgovarati o mom prethodnom iskustvu, očekivanjima, opisu posla i sl. Tako je i bilo. Objašnjeno mi je da je radno vrijeme fleksibilno, da se projekti mogu raditi i od kuće, te da sve zavisi koliko meni treba da završim svoje obaveze. Međutim, na konkretna pitanja mi nisu znali odgovoriti. Koje su to konkretne obaveze koje mogu očekivati u jednoj radnoj sedmici? Zavisi od projekta, rekli su. I, najčudnije od svega, uprkos mom insistiranju, nisu mi htjeli reći kolika je plata. Iako sam objasnio da bih ja morao dati otkaz na poslu, a da dati otkaz u Sarajevu nije baš svakodnevno iskustvo, nisu mi htjeli niti okvirno reći o kolikoj se plati radi.
Ostalo je na tome da sam u užem izboru, te da će mi se uskoro javiti. Sarađivali bi sa mnom na drugi način, ako se ne odlučim za ovaj posao, rekli su. A ja sam se pitao kako da se odlučim za posao ako ne znam kolika bi mi bila plata. Ostatak razgovora protekao je u tome što su mi objasnili s kojim se teškoćama njihova organizacija susreće. Kako mladi koji dođu tu da rade jako brzo napuste posao jer dobiju bolju priliku. Tako su oni osuđeni da uvijek obučavaju nekoga od koga nemaju korist na duže staze. Pitali su me da li bih dao otkaz nakon izvjesnog vremena ako bih dobio bolju priliku. Ne sjećam se šta sam odgovorio.
Uskoro mi je stigao odgovor. U njemu su naveli kako su se odlučili za drugu osobu koja je trenutno bez posla i može odmah početi s radom. Imat će me u vidu za projekat koji uskoro dolazi i javit će mi se ubrzo da mi objasne o čemu se radi, rekli su. Ne sjećam se da li su se oni meni javili ili sam ja njima, ali bilo je prošlo neko vrijeme otkako smo se posljednji put čuli. Odgovorili su da imaju posao za mene, te mi poslali mejl s uputama. Ideja je bila da apliciramo za novi projekat. Oni u vidu imaju nekoliko osoba, a sarađivat će s onom koja se najbolje pokaže. Da bi razmotrili moje učešće u projektu, dali su mi probni zadatak – da napišem projekat! Poslali su mi materijale koje je bilo potrebno iščitati, formulare i tabele.
Kao neko ko ima iskustvo u radu na projektima, bio sam svjestan da je za pisanje projekta tog obima potreban tim ljudi. Ne sjećam se koji je bio rok, ali sam odgovorio da ja to ne želim da radim. Ja mogu, rekao sam, uraditi dio tog projekta da demonstriram svoje vještine. Međutim, da uradim cijeli posao na osnovu kojega će neko aplicirati za sredstva, to nije dolazilo u obzir. Za takvo nešto morao bih posvetiti nekoliko dana, i to bez ikakve garancije da ću biti primljen. Nije mi bilo jasno zbog čega su mi poslali takav zadatak ako sam već poslao projekte na kojima sam radio.
Nisam se više čuo s njima. Rekao sam prijatelju koji je s njima sarađivao šta se desilo i onda mi je on objasnio da oni tako iskorištavaju nezaposlene mlade osobe. Honorare plaćaju minimalno. Zapošljavaju na probni rad i zadaju zadatke kako bi drugi za njih pisali projekte, držali seminare i vršili druge obaveze. Oni sebi uzimaju novac od tih projekata, a ljudima s kojima sarađuju daju minimum. Zbog toga, objasnio mi je prijatelj, ljudi jako brzo napuste tu organizaciju čim se stvori bolja prilika. Sve se to radi pod parolom ljudskih prava, zaštite manjina, stvaranja prilika za mlade i drugih mantri na osnovu kojih se dobiju pare.
Ovoga puta nisam upao u zamku ovakvih organizacija jer sam imao posao i neko iskustvo. Međutim, kršenje ljudskih prava rijetko se dešava direktno. Poslodavci najčešće krše prava radnika na mjestima gdje se to može prikriti u okviru nekakvih procedura. Takvo je i pozivanje nekoga na intervju, a skrivanje činjenica o plati i uslovima, držanje kandidata u „magli“, nuđenje poslova kao „probni rad“ i sl. Sve je više ovakvih i sličnih koji iskorištavaju nezaposlene mlade da rade bez prestanka za neke minimalne honorare. Obaveze se samo povećavaju, a svjestan da nema drugog posla, ti nastavljaš raditi za minimalac.
Bilo je potrebno mnogo uzaludno napisanih projekata da ovaj put kažem ne. Ali da sam bio u situaciji da moram platiti kiriju, a nemam posao, nisam siguran da li bih imao taj luksuz. U većini slučajeva kojima sam svjedočio, kršenje ljudskih prava dešava se perfidno da često ljudi toga nisu ni svjesni. Zbog toga smatram da je važno prevashodno osvijestiti druge da nešto jeste kršenje ljudskih prava, kako bismo se kao društvo s takvim ponašanjima mogli nositi.
*Naslovna fotografija Unsplash.com
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“
