Aminin rad - svadbena fotogradija, privatna arhiva

Svijet fotografije kroz objektiv Amine Hodžić

Fotografija zaleđuje trenutak kojim obuhvaća mnogo više nego što se na prvi pogled vidi u kadru. Sadrži specifičan ugao gledanja, dinamičnost kroz nepomičnost, slojevitost zbog koje na svakoga drugačije djeluje, priča priču bez izgovaranja riječi i služi kao dokument koji nas vraća u prošlost.

Za Aminu Hodžić dovoljno je reći da je veliki ljubitelj umjetnosti – studira komparativnu književnost, svira gitaru, pjeva, voljela bi se baviti filmom, a u slobodno vrijeme skuplja gramofonske ploče koje su postale njen „ventil“ i bijeg od svakodnevice. Ipak, njena prva ljubav je fotografija kojom se bavi od svoje trinaeste godine, mada, kako kaže, taj je svijet u njoj prisutan otkad zna za sebe jer je još kao djevojčica dane provodila listajući stare porodične albume, analizirajući ljude, njihova lica, odjeću i okruženje. Presudan trenutak desio se kada joj je brat za četrnaesti rođendan kupio fotoaparat – od tada se profesionalno bavi fotografijom. Za „Karike“ nam je otkrila kako zaista funkcioniše svijet fotografije i kako se ona u njemu snalazi.

Šta za tebe znači fotografija?

Često kažem da je sve na ovom svijetu prolazno i da ono što postoji sada već u sljedećem trenutku iščezava, dok se jedino ono što zabilježimo pamti i čuva od zaborava. Umjetnost kao jedan od načina izražavanja služi upravo tom bilježenju i čuvanju jer umjetnik kreira novi svijet u kojem ostavlja trag o vremenu. Kroz umjetnost nastoji ispuniti svoju duboku potrebu za nečim. Ja to radim kroz fotografiju jer njom mogu u tako malo mnogo toga reći.

Neopisiv je osjećaj kada zabilježim nešto što se više neće ponoviti – zaustavim vrijeme i prkosim prolaznosti.

S druge strane, ona mi pomaže da se opustim i uživam u trenutku.

Aminin rad – svadbena fotografija, privatna arhiva

Koje kvalitete treba imati jedan uspješan fotograf?

Uspješan fotograf najprije mora imati izoštrenu percepciju – kako samog sebe, tako i okoline – jer je važno zapažati, posmatrati kako bi kreirao narative. Važno je dozvoliti sebi da gleda i osjeća prizore te daje vremena da se neka ideja iskristališe i razvije. Potom dolaze radoznalost, otvorenost za inovacije i promjene, želja za napredovanjem, komunikacija s ljudima, dok je posjedovanje fotoaparata sasvim na kraju. Naravno, potrebno je i edukovati se i ulagati u opremu jer ona omogućava realizaciju ideje, ali ni najbolji fotoaparat ne može ništa uraditi sam ako ne postojiš ti sa svim ovim navedenim.

Da li smatraš da ih ti imaš i u kojoj mjeri?

Teško je govoriti o sebi i o svom radu, ne samo zato što to ne volim nego i što svako od nas ima drugačiju sliku o sebi u odnosu na onu okoline. Ovo uvijek prepuštam da drugi ocijene.

Fotografija je, prije svega, ljubav za mene, pa i ako moj rad ne bude više praćen, ne znači da se neću njime više baviti – to će ostati nešto moje.

Ipak, dobro dođe podrška i pozitivna reakcija jer to daje veću volju za rad.

Aminin rad – privatna arhiva

 

Kakav je proces nastanka jedne fotografije?

Vjerujem da svaki fotograf ima drugačiji način rada, što dosta zavisi i od vrste fotografije. Naprimjer, ako se radi o dokumentarnoj fotografiji, onda je to nešto spontano što se ne može unaprijed planirati. Međutim, modna fotografija zahtijeva duži proces i krećemo od ideje, pri čemu realizacija ponekad traje i danima. Za proces reprodukcije lakše je kada znamo kakav tačno cilj želimo postići. Iako je zahtjevnija, ja ipak više volim obradu u koju uložim sate i dane jer mi postane igra i opuštanje.

Gdje pronaći inspiraciju?

Priroda, tuđi radovi i Pinterest. Priroda je svakako neiscrpan izvor inspiracija, dok radovi drugih fotografa mnogo znače – pritom ne mislim da treba kopirati nekog fotografa. Naprotiv, ono što nam se kod njega svidjelo treba spojiti s drugim idejama, kreirati nešto novo, drugačije i neponovljivo – naučiti od njega, a dati svoj pečat. A ako aplikacije poput Pinteresta nekome pomažu, zašto da ne, jer tu ipak ima mnogo dobrih primjera.

Aminin rad –  privatna arhiva

Šta fotografisati?

Najviše volim rad s ljudima jer sam i počela od portreta. Ako primijetim nečije neobično i zanimljivo lice, javim mu se i dogovorimo šuting. Osim toga, fotografišem prijatelje i poznanike jer mi je uvijek lakše ispred objektiva imati nekoga koga poznajem i ko mene poznaje – tada je atmosfera opuštenija. Mnogo volim i modnu fotografiju iako sam tek prošle godine na European Fashion Passportu u Sarajevu imala priliku fotografisati dizajnersku odjeću i profesionalne modele. U posljednje tri godine fotografišem svadbe i mlade bračne parove, što mi se zaista sviđa budući da sam romantična. Imam sreću raditi s divnim ljudima koji imaju razumijevanja za ovaj posao, mada su svi parovi drugačiji.

Koliko publika prepoznaje dobru fotografiju?

Budući da živimo u vremenu fotografije i da smo njome ponekad i „bombardovani“, mislim da većina nas zna prepoznati dobru fotografiju. To je nešto prirodno i urođeno, pa čak i oni koji ne znaju šta je zlatni rez, neće izabrati fotografiju na kojoj je osoba smještena u njenu sredinu. S druge strane, to je i problem jer svi pokušavaju fotografisati mobitelom, pa se ne cijeni sav trud i ulaganje koji stoje iza profesionalnog fotografa.

Učestvovala si na kursu fotografije kod Aide Redžepagić, kakvo je tvoje iskustvo?

Na kurs sam se prijavila čim je Aida postavila objavu na svom Instagram profilu. Aida je jedna od mojih najdražih fotografkinja s ovih prostora, tako da mi je bilo čak i apstraktno s njom dijeliti istu prostoriju i slušati o njenim iskustvima, što mi je bilo i najvažnije. Osim toga, okruženje je takvo da sam imala priliku pričati i slušati o fotografiji bez brige da nekoga zamaram jer smo svi bili tu zato što to volimo. Imala sam priliku učiti o onome s čim se nisam ranije susretala, kao i fotografisati ono što nikad prije nisam, npr. hranu. Na kraju smo imali našu prvu izložbu fotografija koja je ujedno i humanitarnog karaktera.

Amina s prijateljicom Lejlom po završetku kursa, privatna arhiva

Vidiš li sebe i fotografiju zajedno i u budućnosti?

Kad bih imala planove, to bi značilo da imam razrađen svaki korak puta, mada mašte i ideja ne nedostaje. Voljela bih da imam svoje izložbe fotografija, otvorim svoj studio na vrhu neke zgrade, te fotografišem i van BiH s naglaskom na dokumentarnu fotografiju. U svemu tome je najvažnije ne ograničavati sebe, konstantno raditi i pozitivno razmišljati.

*Naslovna fotografija Amina Hodžić

Najčitaniji tekstovi

Željko Simeunić: Oštećenje vida kao kamen spoticanja na putu obrazovanja
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako kreirati stylish Instagram Feed?
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Dnevnik ekonomiste: Zašto je ekonomija tako važna?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Mržnja naša nasušna
Poziv autorima/cama za učešće u projektu Na mojoj koži
More Stories
Premotaj: Vizuelni jezik stripa