Internet ne zaboravlja. Svaka fotografija koju objavimo postaje dio našeg digitalnog traga, onoga što stručnjaci nazivaju digital footprint. To je skup svih podataka koje ostavljamo iza sebe: fotografija, komentari, lokacija, oznaka i dijeljenja. Kada je riječ o djeci, taj trag često nastaje mnogo prije, nego što dijete uopšte može razumjeti šta znači internet, privatnost ili pristanak. Mnogi roditelji i rodbina dijele fotografije djece s najboljom namjerom, da podijele radost, rođendan, prvi dan vrtića ili bezazlen trenutak iz svakodnevice. Međutim, važno je znati da onog trenutka kada se slika objavi, ona više nije u potpunosti pod našom kontrolom. Čak i na privatnim profilima, sadržaj se može sačuvati, proslijediti ili zloupotrijebiti bez našeg znanja.
Foto: Pexels
Organizacije godinama upozoravaju na rastući problem online zloupotrebe djece. Prema međunarodnim izvještajima, svake godine se identificiraju milioni fotografija i videozapisa djece, koji se dijele na ilegalnim platformama. Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da dio tog materijala potiče iz potpuno “običnih” porodičnih fotografija, koje su preuzete s društvenih mreža i stavljene u neprimjerene kontekste. Tehnologija dodatno povećava rizik. Fotografije često sadrže metapodatke, informacije o datumu, vremenu i lokaciji snimanja. Ako uz to napišemo ime djeteta, školu, vrtić ili svakodnevnu rutinu, nesvjesno ostavljamo detaljan trag.
Ljudi sa lošim namjerama ne oslanjaju se na slučajnost; oni analiziraju informacije, povezuju podatke i grade profile. Zbog toga je važno razumjeti da digitalna sigurnost počinje malim, svakodnevnim odlukama. Osim sigurnosnog aspekta, postoji i pitanje dugoročnih posljedica za dijete. Dijete koje danas nema glas u toj odluci, sutra može osjećati nelagodu ili sram zbog fotografija koje su javno dostupne. U tinejdžerskim godinama, kada je identitet posebno osjetljiv, stare slike mogu postati povod za vršnjačko zadirkivanje ili online nasilje. Digitalni identitet nije prolazna stvar, ono što se objavi može ostati dostupno godinama, ponekad i trajno, čak i nakon brisanja originalne objave.
Pitanje pristanka je ključno. Odrasli imaju pravo odlučivati o vlastitim objavama, ali dijete nema mogućnost da kaže želi li da njegovo lice, ime i svakodnevica budu dio javnog prostora. Time mu, često nesvjesno, oblikujemo digitalni identitet prije nego što je uopšte svjesno njegovog postojanja. To ne znači da roditelji i porodica ne trebaju fotografisati djecu. Naprotiv, porodične uspomene su dragocjene. Razlika je u tome gdje i kako ih čuvamo. Umjesto javnog dijeljenja, fotografije se mogu pohraniti na zaštićene uređaje, u privatne cloud servise s jakim lozinkama ili u tradicionalne foto-albume. Dijeljenje uživo, unutar kruga porodice, često je sigurnija i intimnija opcija. Ako se ipak odlučite podijeliti neki trenutak online, razmotrite sljedeće:
Ne objavljujte prepoznatljivo lice djeteta ili koristite fotografije snimljene s leđa.
Ne dijelite tačnu lokaciju, naziv škole, vrtića ili dnevne rutine.
Redovno provjeravajte i ažurirajte postavke privatnosti na društvenim mrežama.
Razgovarajte s članovima porodice i prijateljima o pravilima dijeljenja fotografija vašeg djeteta.
Razmislite da li je objava zaista nužna ili je dovoljna privatna poruka bliskim osobama.
Internet je snažan alat, ali i prostor koji zahtijeva odgovornost. Djeca ne mogu sama procijeniti rizik, niti zaštititi svoj digitalni identitet. Ta odgovornost pripada odraslima. Svaka objava je odluka, i svaka odluka ima posljedice, makar ih ne vidjeli odmah. Na kraju, pitanje nije da li volimo djecu dovoljno da ih fotografišemo. To je neupitno. Pitanje je volimo li ih dovoljno, da ih zaštitimo i onda kada je najlakše kliknuti “objavi”.
