Nadam se da se ono što sam ja proživjela neće ponoviti niti jednoj drugoj ženi

Imam tek dvadeset i četiri godine. Nadam se da se ono što sam ja proživjela neće ponoviti niti jednoj drugoj ženi. Poštovanje drugoga, bilo ono ženskog ili muškog spola, nije onakvo kakvo bi trebalo biti, bar ja to tako doživljavam. Trebamo zapamtiti da ništa, ali ništa, ne može vratiti izgubljeno dostojanstvo. Načini putem kojih se dostojanstvo gubi, a strah rađa, raznoliki su. Najgora opklada u koju, u ovom slučaju, smijem povjerovati jeste da je svaka djevojka u ovom gradu prošla kroz neku vrstu degradiranja na osnovu spola.  

Mnogo puta sam razmišljala o cikličnosti u životu. Toliko stvari se ponovi, toliko puta doživim deja vu da se svaka repriza čini jačom. Tako je bilo i pretprošlog ljeta na tramvajskoj stanici Vijećnica. Sjedila sam na zidiću već desetak minuta i čekala tramvaj kako bih došla do fakulteta, a čekanje je prekinuo stariji muškarac, romske narodne pripadnosti, s torbakom na leđima i vidljivim tragovima prljavštine na sebi. Izvinuo se i pitao me koliko čekam tramvaj, a ja sam kazala onako kako je i bilo. Uslijedio je trenutak tišine i oboje smo gledali u pravcu odakle bi se tramvaj trebao ukazati. Iznenada je čovjek opet progovorio. Pitao me koliko bi mu naplatila za petnaest minuta.

Sjećam se da sam se okrenula prema njemu i pogledala ga, kao da je taj moj pogled bio zamjena za upitnu rečenicu. Nastavio je govoriti o veličini svog polnog organa i tome kako bi me zadovoljio za tih petnaest minuta, da čak ima mjesto u blizini gdje bi me, kako već reče, zadovoljio. Hvalio se svojom veličinom i rekao kako ću se provesti nezaboravno. Osjetila sam potrebu da se smijem jer sam upravo čula ponudu koja me podsjetila na loše filmove, ali sam, istovremeno, osjetila bijes i zbog toga sam ga, putem psovke, poslala u ono mjesto odakle je i došao na ovaj svijet. Tramvaj se konačno dovukao do stanice, a on mi je tada rekao „Hajde, ljubavi“. Nisam htjela ući, nego sam ostala da čekam drugi tramvaj, ne shvatajući šta je tačno izazvalo ovakvu budalaštinu i uvredu. Tačno se sjećam da sam tada bila crvenokosa, i imala sam na sebi neku široku majicu i obične pantalone. Ništa na meni nije davalo bilo kakav znak da ja želim seksualni susret.

Glavom mi je prošla misao da je taj čovjek mentalno nestabilan i da sam ja „kriva“ samo što sam bila tu, na stanici, i što sam bila jedino žensko.

Foto: unsplash.com

Svoju epizodu s uspaljenim čovjekom s tramvajske stanice odmah sam podijelila s kolegicom s fakulteta, Eminom. Na njen upit, opisala sam kako je izgledao, a ona mi je rekla da dobro zna o kome se radi jer taj isti čovjek često putuje istim kombijem kao i ona, i da je, osim verbalnih pokušaja, jednom dodirivao njenu stražnjicu u prepunom kombiju. Njen odgovor je bilo odgurivanje i glasno protestovanje protiv seksualnog uznemiravanja naočigled ostalih putnika. Tada sam zamislila kako predator vreba svaku mladu djevojku i koristi gužvu u prijevozu kako bi ispoljio svoje fantazije. Moj um radi na takav način: vizualiziram sve što čujem i često pretjeram u tome. Možda je zbog toga moja reakcija bila popraćena blagim ubrzanjem rada srca.

Pitala sam Eminu da li zna išta o tom čovjeku, da li ga je moguće prijaviti policiji, no ona mi je rekla da zna samo da živi na Obhodži i da se ponaša kao seksualni manijak svaki put kad ga zatekne u kombiju. Ispričala sam događaj i svojoj majci, koja je kao jedno rješenje ponudila „osvetu“ u vidu prijetnje mog starijeg brata ili oca. Odbila sam takvu ideju jer je imala moguću nasilnu pozadinu: ne zato jer su moji članovi porodice nasilnici, nego iz neznanja na šta je sve spreman čovjek s Obhodže. Nisam osjećala potrebu da se on na bilo koji način fizički kazni. Ostavila sam svoj strah po strani i nadala se da tog čovjeka sa stanice neću više viđati.

Cikličnost događaja je nepredvidljiva

Ponovo sam išla na fakultet i vozila se u tramvaju. Opet običan radni i ljetni dan. Negdje na pola puta do Filozofskog fakulteta, osjetila sam da putnik stoji iza mene, u zadnjem dijelu tramvaja. Vjerovatno se ne bih ni okrenula, ni pobjegla u prednji dio tramvaja kod vozača da nisam čula komentarisanje toplog vremena. I zaista, nikakav problem ne bi postojao da se muški glas zaustavio samo na tome. Nastavak komentarisanja vrućine otišao je u drugom smjeru: čovjek, onaj isti gospodin s Obhodže, govorio je, nikom drugom do meni, da je toliko vruće da bi seks u ovom trenutku bio odličan. Nastavio je i govorio kako ima erekciju zbog vrućine i kako bi volio da je se riješi. Sve ovo što ovdje prenosim jesu eufemizmi, jer prostakluke ne želim da ponavljam. I danas se sjećam njegovih riječi, sjećam se i kako sam se okrenula i pogledala tog manijaka, a onda pobjegla u drugi dio tramvaja. Sjećam se svakog puta kad sam ga vidjela kako sjedi na klupi kod tramvajske stanice Baščaršija. Svaki put iste misli: šta ako sad ustane i uđe u tramvaj u kojem sam i ja? Nisam mogla podnijeti misao da bi mi opet nešto rekao. Htjela sam i da plačem i da vrištim, a znala sam da od toga ne bi bilo nikakve koristi.

Istog tog dana kada je komentarisao vrućinu i svoju seksualnu frustraciju, izašla sam na stanici Marijin Dvor i zaputila se k fakultetu. Kod Sarajevo City Centra naišla sam na policajca i, u nadi da ću nešto postići – bilo to nešto samo moralna utjeha od državnog organa ili neka vrsta krivičnog gonjenja manijaka – obratila sam mu se. Ispričala sam mu da postoji manijak koji uznemirava djevojke u javnom prijevozu. Sjećam se kako mi je glas drhtao, a kako je policajac izgledao sve većim i većim dok sam mu pričala. Nije me prekidao već je, s rukama na plećima, slušao.Tražila sam da ga barem zapamti, ili da pošalje kolegu koji bi bio u tramvaju i tako, možda, uhvatio manijaka koji ulazi na stanici Baščaršija, a izlazi kod Katedrale. Njegov izgled nije upečatljiv, ali ga se može prepoznati.

Razmišljala sam i o svjedocima tih događaja, ali svi putnici u tramvaju bili su u svojim svjetovima, kao što sam i ja bila, bar do onog momenta kad bi me uhvatio strah svaki put kad tramvaj dođe do Sebilja. Kazala sam i da imam još jednu djevojku koja je bila žrtva seksualnog uznemiravanja. Napravila sam pauzu i nadala se razumijevanju. Policajac mi je rekao da manijak JOŠ ništa nije napravio i da ga policija zbog toga ne može ganjati. Predložio mi je da se vozim u prednjem dijelu tramvaja i tako izbjegnem manijaka. Čula sam kako sat sa crkve svetog Josipa otkucava 14:15 – predavanje je već počelo. Zahvalila sam se policajcu i krenula. To je bilo jedno od onih zahvaljivanja koje kažemo reda radi.

Moje razočarenje bilo je sveprožimajuće. Rečenica da manijak još ništa nije uradio zvonila mi je u ušima i pred očima su mi se redale slike onoga što bi taj manijak trebao da uradi pa da ga se hapsi.

Moramo li čekati da se zlo desi?

*Naslovna fotografija Foto: Unsplash.com

Komentar Azre Koldžo, pravne savjetnice: Situacija koju je Ermina opisala je nešto s čim se gotovo svakodnevno susreće veliki broj žena. Nažalost, verbalno seksualno uznemiravanje rijetko se procesuira ili kažnjava, iako je odredbama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 18/07, 07/08 i 34/20) utvrđeno da će se novčanom kaznom od 200,00 do 600,00 KM kazniti za prekršaj onaj ko na javnom mjestu narušava javni red i mir, naročito drskim ponašanjem, grubim vrijeđanjem drugog lica ili ko drugim bezobzirnim ponašanjem ugrožava sigurnost ljudi ili izaziva osjećanje fizičke ugroženosti, uznemirenosti ili negodovanja lica. Dakle, policajac kojem se obratila imao je osnova da barem upozori, ali i kazni lice koje je uznemiravalo.

Za ovakve i slične situacije, koje su nažalost veoma česte, važno je znati da je Zakonom o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 01/08, 13/18 i 30/19) predviđena mogućnost nabavljanja i posjedovanja spreja za omamljivanje („peper sprej“). Sprej za potrebe samoodbrane mogu, u smislu predmetnih zakonskih odredbi, nabavljati, držati i nositi lica starija od 16 godina. Nije neophodno prethodno pribavljanje odobrenja nadležnih vlasti, ali se kupovina i posjedovanje moraju prijaviti nadležnoj policijskoj upravi u roku od osam dana.

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Željko Simeunić: Oštećenje vida kao kamen spoticanja na putu obrazovanja
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako kreirati stylish Instagram Feed?
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Mržnja naša nasušna
Dnevnik ekonomiste: Zašto je ekonomija tako važna?
Poziv autorima/cama za učešće u projektu Na mojoj koži
Provjerili smo šta kažu oni koji prodaju i kupuju seminarske i diplomske radove
More Stories
Prvi dejt treba da bude klik. I ja duboko vjerujem da bez tog klika ništa.