Živimo u svijetu u kojem sve više žurimo, sve više očekujemo, a sve manje primjećujemo i izražavamo, tako zahvalnost postaje rijetka pojava. Ne zato što nemamo razloga da budemo zahvalni, već zato što često zaboravmo na ono što se podrazumijeva.
Piše: Belma Građan
Riječi ‘molim’ i ‘hvala’ su bile jedne od prvih riječi koje smo naučili kao djeca, a koje su s vremenom postale opcija, a ne navika. Zahvaljujemo se kad nešto dobijemo (novac, poklon za rođendan), kad nas neko izvuče iz problema, ali ne i kad nas neko pusti u redu ili nas samo sasluša.
To većini zvuče kao riječi koje su bespotrebne jer se ‘podrazumijevaju’ ili su bespotrebne jer je ta druga osoba učinila nešto što ju ne košta bilo čega osim vremena. Kada posjećujete druge države, šta je prva stvar koju primjetite? Da li je to stil oblačenja, jezik ili akcenat, građevine, hrana ili ipak bonton?
Pogledajmo nekoliko država koje su često odgovor na pitanje: ‘Da možeš živjeti bilo gdje drugo osim (trenutno prebivalište), gdje bi živio/la?’ Sjedinjene Američke Države su vjerovatno odgovor većine zbog različitih interesa, međutim, U Americi se ‘thank you’ koristi toliko često da postaje refleks. Čak i kada slučajno udariš nečija kolica u supermarketu, oni se zahvale.
Francuska je poznata po raznim mjestima, hrani i jeziku, ali i po načinu ponašanja ljudi. Francuski jezik je ipak ‘jezik ljubavi’, a upoznati smo s tim da postoje razne vrste ljubavi. Da li ste znali da se u Francuskoj na svaki odgovor na postavljeno pitanje, svaku kratku konverzaciju ili čak razgovor u restoranu, pekari ili apoteci završava sa ‘merci’? U Francuskoj se smatra da je ne reći hvala za bilo šta nekulturno i indirektni govor da ti se ta osoba ne dopada.
U Njemačkoj se ‘danke’ koristi često, ali na vrlo konkretan i racionalan način. Zahvalnost postoji, ali nije pretjerano emotivna kao u većini drugih navedenih država. Ljudi su direktni, ali su istovremeno i vrlo svjesni pravila međusobnog poštovanja i zajedničkog rada.
U Turskoj, zahvalnost je neraskidiv dio kulture gostoprimstva. Turska je i poznata po tome što je država puna ljudi koji bi te dočekali sa osmijehom. ‘Teşekkür ederim!’ čuješ stalno: u restoranima, prodavnicama, među prijateljima i potpunim strancima. Oni često dodaju i druge, dodatne izraze da bi dodatno izrazili svoju zahvalnost i poštovanje, poput ‘Elinize sağlık’ (‘zdravlje tvojim rukama’, ili naše ‘ruke ti se pozlatile’) kada neko nešto skuha, napravi ili pomogne.
Povratak na nas
Kod nas se ‘hvala’ još čuje, ali nerijetko s rezervom, i često sa nelagodom. Kao da je priznanje da nam je neko pomogao indikator da smo manje vrijedni. Kao da je zahvalnost slabost, naročito u današnjem društvu gdje se i sam možeš osjećati tako, ali možeš i misliti da će to učiniti da te drugi gledaju u lošem svjetlu.
Zahvaliti se nekome ne znači da si dužan ili manje vrijedan, istina je da ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali možemo početi sa sobom. Reći ‘hvala’ više puta dnevno bez posebnog povoda – jer nekome to može značiti više nego što predpostavljamo.
Također je ipak bitno spomenuti da je kod starijih generacija vladalo mišljenje da previše zahvaljivanja može zvučati neprirodno, dok je kod mlađih generacija situacija obrnuta. Internet, društvene mreže i kontakti s drugim ljudima doprinose tome da se ljudi češće i slobodnije zahvaljuju jedni drugima, čak i u malim situacijama, ali se i dalje primjećuju razlike koje zahtijevaju pažnju.
Kako uvesti zahvalnost u svakodnevni život?
Zahvalnost se ne ogleda samo u riječi ‘hvala’, već i u našem pogledu na svijet. Postoje navike koje bi svako trebao uvesti da bismo se podsjetili da budemo zahvalni.
- Vođenje dnevnika zahvalnosti
Zapisivanje bar tri stvari na kojima smo zahvalni svaku noć nam može skrenuti pažnju na nešto što nam izmakne, odnosno određene sitnice, poput dobre šetnje ili razgovor sa nekim.
- Verbalno izražavanje
Svjesno reći ‘hvala’ i za najmanju uslugu nam psihički može stvoriti osjećaj samopouzdanja, čak i kad pomislimo da je to hvala nešto što se podrazumijeva.
- Zahvalnost prema sebi
Nije važno samo reći hvala drugima, nego i samom sebi za trud, rad ili postignute ambicije.
Kultura zahvalnosti ne traži ništa osim svijesti. Važno je da primijetimo, priznamo i cijenimo ono što imamo i ono što dobijamo od drugih. Ne moramo promijeniti svijet, ali je dovoljno da krenemo od sebe. Jedno iskreno “hvala” može biti početak.
Zahvalnost ne mijenja samo druge, već i nas.
