Smanjena (ili nikakva) očekivanja kao najveći kamen spoticanja za osobe s invaliditetom

Svima nama je nekada potreban mir, odmor i otklon od svega onoga što nas svakodnevno umara i opterećuje – bio to posao, partneri ili čak vlastita porodica i djeca. S vremena na vrijeme, potrebno je i poželjno pritisnuti pauzu, i samo na trenutak odmaknuti se u neki prostor koji je samo naš i ne raditi apsolutno ništa.

Međutim, svaka priča ima dvije strane, a ja sam danas ovdje kako bih ukazao na onu drugu, manje poznatu, ali ponekad jednako mučnu stranu – smanjena (ili nikakva) očekivanja onih najbližih od vas. Kako su ovo tekstovi lične prirode, i stvari i situacije koje smo osjetili na svojoj koži, dozvoliću sebi da budem malo sebičan i opišem svoje iskustvo koje može, ali i ne mora, biti potpuno tačno za nekog drugog ko ovo čita.

Moj prvi susret s gaženjem samopouzdanja

Kada me prvi put povrijedilo nipodaštavanje mog truda, rada i „mekana“ reakcija prema onome što volim i želim raditi, bio sam nešto više od klinca koji se u pijesku ispred kuće igra klikerima. Nakon, blago rečeno, neprijatnih i traumatičnih 17 dana u bolnici, gdje sam zbog doktorskog nemara i aljkavosti zamalo okončao svoj život dva mjeseca prije devetog rođendana, mučili su me, sasvim prirodno, ružni snovi i noćne more u kojima ljudi u doktorskim uniformama, s vučjim glavama, žele da me ubiju. Kao hipersenzitivna osoba i neko ko od svog postanka i najmanje sitnice doživljava kao ličnu krivicu i vrti je po glavi mnogo duže nego što bi trebao, došao sam na ideju da korisno upotrijebim sve te snove i traume. Pisao sam. S toliko malo godina, ti tekstovi i povremene pjesmice, koje sam brižno skupljao u običnu malu svesku, nisu imale nikakav kvalitet. Ali, imale su ono što je meni u datom trenutku bilo prijeko i jedino potrebno – služile su kao klasična terapija umjesto lijekova koje sam, razumljivo, mrzio već tada. To piskaranje davalo mi je podršku kada je nisam nalazio nigdje drugo. To je bio ventil jednog dječaka, koji, povrh svega, ni u porodici nije imao sjajnu situaciju, jer je, kako to obično biva s djecom devedesetih, cijela porodica patila zbog jednog čovjeka kojeg je rat „ispljunuo“ s morem nikada liječenih psihičkih nemira i poremećaja. Iako nevažni, vrlo jednostavni i nadasve dječiji, ti tekstovi su mi mnogo značili, bio sam ponosan na sebe zbog njih.

U jednom od tih „zanosa“ radosti zbog tek napisane pjesmice, htio sam ushićenje podijeliti s porodicom. Na moju žalost, izabrao sam, kasnije ću shvatiti, krivog člana porodice. Ushićen, izašao sam iz svoje male sobe, i tek završenu pjesmicu, ali i ostale svoje tekstove, predao sam u ruke svog oca. Njegova reakcija, koja mi iz današnje perspektive i nije sasvim užasna, jer se ipak radi o dječijim besmislicama, bila je smijeh. Ne onaj ponosni, smijeh podrške i ohrabrenja. Bio je to osmijeh osobe koja ne razumije pogled dječaka koji moli sve bogove i svece za koje je dotad čuo da se njegovom ocu pjesma svidi. Ocu, koji je rijetko tu, koji često viče i maltretira, ali kojeg iz nekog razloga i dalje želiš učiniti ponosnim. Malo, dječačko srce bilo je slomljeno, volja za daljnjim pisanjem gotovo uništena, a samopouzdanje zgaženo poput kakve mačke na putu.

Zašto ovo pišem ovako detaljno? Zato što želim učiniti sve što mogu dok kucam po tastaturi, u gluho doba noći, da me se lakše razumije i predoči ova situacija kojom je započela moja sumnja u sve što radim, koja traje i danas i teško da će se ikada ugasiti.

Novi slučaj, isti akteri

Godine su prošle, vrijeme je učinilo svoje, a situacija u porodici se potpuno promijenila i osjećao sam mir, oko sebe i u sebi. Mir koji mi je oduvijek bio potreban da bih se razvijao i da bih, manje-više, radio bilo šta. A, nekoliko godina nakon završetka srednje škole i fijaska u koji se pretvorio moj pokušaj studiranja, imao sam novu zamisao. Mjesecima, moguće i godinama, u mojoj glavi se vrzmala ideja koja se rodila sasvim slučajno – htio sam da napišem knjigu. Ne o sebi, jer sam znao da za to još uvijek nemam ni snage ni hrabrosti. U pitanju je bila priča koju sam iskristalizirao kroz sasvim slučajan kontakt na društvenoj mreži. To, kažem, nije bila knjiga o meni, ali je, kao i svako djelo, trebala imati dio mene i mog života utkan u svoje redove. Bio sam jako uzbuđen i užurbano radio na tome, ne sanjajući pritom nikakvu materijalnu ili drugu korist, objavljivanje i slično. Nisam išao toliko daleko. Želio sam dokazati sebi da ja to mogu. Želio sam stvoriti nešto opipljvo, nešto zbog čega će moji najbliži biti ponosni na mene, izvan onog okvira koji se, kažu oni, podrazumijeva. Htio sam da taj ponos bude utemeljen nečim konkretnim, osim onoga „ponosni smo što postojiš“.

Pisanje je odlično napredovalo, sve do momenta kada sam, iz nekog razloga, odlučio ponoviti staru grešku – podijeliti svoje snove s onim za čijim zadovoljstvom tragam cijeli svoj život.

Fotografija – www.unsplash.com

Dan je bio prelijep, noć je već polako padala i hlad je „osvajao“ dvorište pa je to bila lijepa prilika za šetanje s ocem, također u zdravstvene svrhe. Odlučio sam, to je taj momenat. Rekao sam mu, dok je tremor u nozi osjećao moje uzbuđenje i postajao sve jači i dodatno otežavao moj hod. „Pišem knjigu“, ispalio sam neshvatljivo brzo. Uputio mi je iznenađen pogled, a onda pitao: „A je li? O čemu?“ To je to, reći ću mu i napokon dobiti ono za čim tragam sve ove godine. Ne. Nakon što sam u jednom dahu objasnio konture priče i u sekunde sažeo dotad napisane 52 stranice, dobio sam tapšanje po glavi i tiho, gotovo sažaljivo „samo ti meni budi dobro“. I tek tako, u trenutku, ponovo sam bio onaj dječak sa sveskom pjesmica u rukama. Od te šetnje ovog ljeta se navršilo pet godina, a moja knjiga i dalje ima one iste 52 stranice.

Kako se izdići iznad situacije?

Znam, možda sam ponovo otišao predaleko i „natrpao“ u tekst mnoštvo sitnica i ličnih frustracija koje nisu čak ni tema ovog teksta, ali imam potrebu, rekao sam, ponuditi širu sliku, kako bi napisano bilo lakše shvaćeno.

Kako sam ozdravio od toga? Možda još nisam. Ali, je li bolje? Jeste, nemam mnogo izbora. Učen da oprostim, prešao sam preko toga na način da onaj koji me jednom rečenicom uništio vjerovatno više ni ne zna i ne pamti da se ta šetnja ikada dogodila.

Ovo jeste samo moja priča, ali može poslužiti kao primjer nečega s čim se, uvjeren sam, suočavaju mnoge osobe s invaliditetom. Tragično je ako to krene iz kuće, ali tih primjera obično ima na svakom uglu, u svakoj životnoj aktivnosti i situaciji koju možete zamisliti. Ako tipična mlada osoba ne „obavi“ do određene životne dobi ono što društvo sebi daje pravo od njih očekivati, toj osobi će to biti uzeto za zlo i biće predmet svih kafanskih tračeva. Međutim, ukoliko osoba s invaliditetom „zaostane“ u tim istim ciljevima, niko se neće obazirati, jer „on ima probleme, od njega se očekuje samo da diše i živi“. Okrutno zvučim i izvinjavam se, ali svi znate da je to tačno. Isto vrijedi i kod primjera kada osoba s invaliditetom ostvari neki uspjeh, stvori nešto ili pokušava stvoriti (moj primjer) ili ima neki talenat – taj talenat će uvijek biti u magli, i šta god da ostvariš, postoje ljudi koji će „pametno“ zaključiti da vam to nije uspjelo zbog  vaših zasluga, nego vam je to poklonjeno zbog stanja u kojem se nalazite i „zbog sevapa“.

Kao neko ko je to prošao u najbližim krugovima, ali i kroz školovanje i život, želim vam reći, s oproštenjem, da je to gomila gluposti. Takvi su, ma kako se nama to činilo nevjerovatnim, u manjini. Postoje ljudi koji znaju prepoznati vaše snove, ljudi koji mogu i žele da vam pomognu u vašim ciljevima ili vam „samo“ pruže tople riječi podrške. Onima koji to nisu i koji rade sve ove ružne i neshvatljive stvari koje sam naveo, nemojte zamjerati. Ne radite sebi ono što sam ja, jer se ne isplati ozdravljati godinama. Naprotiv. Nasmiješite se, zahvalite na ponuđenom mišljenju koje ćete baciti u mentalni otpad čim okrenete leđa i nastavite rad na onome u što vjerujete i što sanjate. Ja hoću. Knjiga će dobiti i 53. i sve ostale stranice, čvrsto vjerujem u to.

*Naslovna fotografija je preuzeta s www.unsplash.com

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Željko Simeunić: Oštećenje vida kao kamen spoticanja na putu obrazovanja
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako kreirati stylish Instagram Feed?
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Mržnja naša nasušna
Dnevnik ekonomiste: Zašto je ekonomija tako važna?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Poziv autorima/cama za učešće u projektu Na mojoj koži
More Stories
Boris Lalić uskoro u čitankama, pozorištima, kinima i na novčanicama!