Me’med, crvena bandana i pahuljica: čovjek, sjećanje i zaborav

Roman Semezdina Mehmedinovića pod naslovom Me’med, crvena bandana i pahuljica (2017) sačinjen je iz triju istoimenih dijelova koje je ispričao narator pod autorovim imenom. Bila ona autobiografska ili ne, priča o Semezdinu (Me’medu, kako ga zovu Amerikanci), Harunu i Sanji čini naratološku cjelinu povezanu temama o emigraciji, samoći, sjećanju, ljubavi, bolesti i smrti.

Me’med: ko sam ja?

U prvom dijelu romana narator priča o sebi, Semezdinu, čovjeku koji je za vrijeme rata u BiH 90-ih godina sa suprugom Sanjom i sinom Harunom emigrirao u Ameriku. Zatičemo ga najprije kao golog čovjeka pred bolničarima koji mu govore da je doživio srčani udar. Ogoljen, bez seksualnosti, kao objekt bez značenja, Me’med leži pred nepoznatim ljudima. Duhom je odsutan kao da bolničari oživljavaju nekog drugog, a ne njega. On samo posmatra šta se dešava oko njega i odgovara na iznova postavljeno pitanje o njegovim godinama. Književnost koja mu je oblikovala život i dalje je njegov saputnik: na putu do bolnice u vozilu hitne pomoći prisjeća se pjesama, citata, autora i njihovih djela.

Osim toga, Me’meda ni ratna prošlost ne ostavlja na miru. Od rata živi sa sjećanjima – nemogućnost bijega od njih ujedno je i nemogućnost početka novog života na drugom kontinentu. To se najprije vidi iz njegovog odnosa prema bosanskom, odnosno engleskom jeziku – sva dešavanja podijeljena su na osnovu jezika na kojem ih je zapamtio. Želeći da ostane ono što je bio prije rata i prije dolaska u Ameriku, Me’med živi od sjećanja koja polahko tonu u zaborav. Zbog toga se nikada nije prilagodio tuđem svijetu. Cijeli je život, i sada bolestan i pred smrću, ostao stran i sebi i drugima. Unutrašnji Me’medovi monolozi otkrivaju najveće strahove i istine pred kojima se našao u poznim godinama. Suočavanje s njima nastavit će se do kraja knjige.

Foto: Preuzeto sa laguna.rs

Crvena bandana: sjećanje kroz fotografije

Obraćanjem sinu Harunu počinje drugi dio knjige. Sva dešavanja, misli i djela Me’med ogoljava pred njim. Nastavlja se miješanje perspektiva prošlosti i sadašnjosti na osnovu kojih saznajemo i o Harunu. On je mladić, fotograf amater, koji je u Americi počeo izgrađivati život nezavisno od svojih bosanskih roditelja. Samim time pokušava zaboraviti rat koji je preživio kao dijete. Otac Me’med prati ga na putovanjima po američkim pustinjama dok snima neobične stvari želeći ih memorizirati. Putujući po svijetu, Me’med se svuda osjeća strancem i svi ga doživljavaju kao takvog – nijedna ga država nije prihvatila kao domaćeg stanovnika. Zbog toga se Me’medova usamljenost sve više povećava kako stari. Međutim, ona ujedno otkriva i samoću drugih ljudi: Haruna, Sanje, doktora, bolesnika te prijatelja koji neprimjetno nestaju.

Izgubljen, Me’med se traži u svemu oko sebe. Kao pisac, u pisanju je vidio način na koji sve što ima može sačuvati od zaborava budući da zbog srčanog udara postepeno gubi pamćenje: Ako zaboravim sve, cijeli svoj život, ako ne mogu prepoznati lice svog djeteta, ako i vlastito ime zaboravim, zar to nije isto što i smrt? Šta ako zaboravi Bosnu koju vidi i u crvenoj bandani: takvu bijelu maramu, kao Harun sada, oko glave je davno nosila njegova nena. Osim u zapisima, ona više nigdje i ne živi.

Pahuljica: ponovo smo djeca!

Čovjek se sastoji iz niza slika koje pamti. Nekoliko godina nakon Me’medovog boravka u bolnici, njegova supruga Sanja je doživjela moždani udar. Od tada iz njenog sjećanja iščezavaju slike koje je gradila i čuvala cijeli život. Pahuljica je treći dio romana u kojem je Mehmedinović dovršio predstavljanje jednog ciklusa čovjekovog života: kako gubi pamćenje, Sanja sve više postaje dijete koje voli da priča, saznaje o svijetu, ispituje i tako se raduje. Me’med, nadajući se da će u njoj oživjeti stare slike, sve vrijeme ostaje s njom kako bi odgovarao na pitanja i upotpunio zajedničke dane. Sanja zaboravlja sve, osim njega: to je Semezdin, moj. Pahuljica je odlomak o ljubavi koja jedina ostaje kada se sve ostalo zaboravi, pa čak i kada čovjek sam sebe zaboravi: nevolja nas je svela na suštinu, i ništa više od nas nije ostalo, osim ljubavi. Me’med je toga svjestan baš kao i odgovora na pitanje šta će se desiti kada i on zaboravi sve čega se sjeća.

Svjedok sposobnosti duše da se uprkos svemu, za razliku od tijela, obnovi u sebi samoj

U posljednjem dijelu Mehmedinović još više insistira na ispitivanju tijela, straha, tjeskobe, vremena i sjećanja. Sve je međusobno povezano: saznajemo o vremenu gledajući šta ono učini od našeg tijela; fotografija oblikuje sjećanja; naša usamljenost pokazuje se u praznini koja nastaje između dva jezika; strah od smrti u tuđem svijetu. Na kraju svega vratit ćemo se u djetinjstvo kao što je i Sanja. Zbog tog povratka ovaj roman postaje svjedok sposobnosti duše da se uprkos svemu, za razliku od tijela, obnovi u sebi samoj.

Da li iza nas išta na kraju ostane?

Roman s ovakvom trodijelnom strukturom omeđen je s jedne strane Me’medom, a s druge Sanjom. U sredini knjige nalazi se mladi Harunov život. Njemu otac ostavlja svoje bilješke da ga podsjećaju na jezik, kulturu, porijeklo i ljubav, te da ga tako udalje od samoće koju svaki čovjek svjesno ili nesvjesno u sebi čuva. Me’med, crvena bandana i pahuljica roman je koji nas vraća našoj unutrašnjosti da bismo otkrili šta to zaista imamo i da li iza nas išta na kraju ostane.

 

*Naslovna fotografija: Edvin Kalić/Arhiv Fraktura

Najčitaniji tekstovi

Kafanski filteri homofobije
Moja žena i ja
Mjesta praznine: Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu ili otporu, buntu, borbi, neposustajanju
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Vraćanje prirodi – korak nazad ili naprijed?
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Putovanje u Pariz: Savjeti za potpuno uživanje!
Upoznat ću te s kilometrima
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
KVIZ – Provjeri koliko znaš o generalnim kršenjima ljudskih prava