Sonja je za „Karike“ podijelila neke od najznačajnijih organizacijskih uspjeha: „Jedan od organizacijskih ciljeva na koje smo najviše ponosni jeste okupljanje tima posvećenih profesionalaca koji su uspjeli da kreiraju prepoznatljive programe usklađene sa stvarnim potrebama i očekivanjima ciljnih grupa i zajednice uopšte. Naša organizacija je postigla značajan uspjeh u stvaranju inovativnih i relevantnih programa koji direktno odgovaraju na potrebe mladih i zajednica u kojima djelujemo. Ponosni smo na to što smo uspjeli prilagoditi naše aktivnosti kako bismo najefikasnije podržali i osnažili mlade ljude, što su priznale i prepoznale i sve nadležne institucije. Takođe, posebno smo ponosni na to što je Perpetuum mobile postao resursni centar za sve organizacije koje žele proaktivno doprinijeti boljitku svojih zajednica i društva uopšte. Kroz naše programe, inicijative i resurse, podržavamo i osnažujemo druge organizacije da razvijaju i implementiraju programe koji će odgovoriti na potrebe njihovih ciljnih grupa i zajednice. Smatramo da je ovo jedinstveni aspekt našeg rada koji nas čini ne samo organizacijom koja pruža usluge, već i partnerom u stvaranju pozitivnih promjena u društvu.“
Moja prva profesionalna uloga van akademije je bila u filmu „Nisam je stigao voljeti“ Ane Fernandez de Paco. Tada sam tek završila drugu godinu akademije i proces je bio drugačiji od svega što sam do tada radila. Film je, na kraju, imao premijeru na Kanskom festivalu. Prvu pozorišnu profesionalnu ulogu sam dobila u Narodnom pozorištu Tuzla kada sam bila završna godina, igrala sam Đurđiju u predstavi „Mirišu li jorgovani u New Yorku“ reditelja Alena Šimića. Takođe lud i nesvakidašnji proces. Oba puta sam bila uplašena, zbunjena i nesnađena do kraja, ali i hrabra da se izborim s tim. Zapravo, sad kad vratim film, nikad nisam bila toliko uplašena kao u ta dva procesa. Ali oba su imala veliki uticaj na moj rad i pristup radu kasnije.
Želim vam poručiti da vjerujete u sebe i svoje snove. Slijedite svoje strasti, budite hrabri i ne bojte se preuzeti rizike. Uspjeh dolazi kroz upornost i rad, pa nikada ne odustajte od svojih ciljeva. Takođe, budite ljubazni prema drugima i podržavajte jedni druge. Svako od vas ima nevjerovatne talente i sposobnosti koje može podijeliti sa svijetom. Sjetite se da ste jedinstveni i da imate moć da napravite pozitivne promjene u svom životu. Vjerujem u vas i želim vam svu sreću u vašim budućim poduhvatima!
Fabrika novih talenata je nastala uslijed moje želje da na neki način implementiram ono što sam naučio na Fakultetu za sport i tjelesni odgoj. Škole sporta za djecu postoje od ranije u nekim oblicima, a naša je ideja da djeca kroz igru zavole sport i tako steknu lijepe emocije i navike.
Prvi razgovor koji sam vodio s Vernesom Subašićem bio je o filmu „Zenica“ iz 1957., čiju režiju potpisuju Miloš Stefanović i Jovan Živanović. Tada smo pokušali praviti filmske večeri u podrumu jednog zeničkog kafića, a na njima projektovati neke zaboravljene filmove. Filmske večeri nisu dugo poživjele, ali naši razgovori o književnosti, filmu i pozorištu nastavili su se nekim čudnim kontinuitetom koji određuju životne prilike. O zbirkama „Papagaj sloboda“ i „Herbarium žuč“ pričali smo na BL ARTU 2022. godine, a sada nam tu priliku pružaju „Karike“.
Ima veze...
Jedan zaboravljeni čovjek je rekao da mediji trebaju da informišu, edukuju i zabave. Winston S. je te noći procijenio da je informacija koju je dobio jako bitna, a da bi što brže stigla do građanina potrebno je dodati jednu sitnicu, krupnim slovima. Šokantno! Otvorio je program za pisanje, ali nije mogao dodirnuti tipke, prsti su mu se grčili, dok su se na ekranu laptopa, kao u Kjubrikovom Shiningu, nizale jedne te iste riječi „Freedom soon will come, Freedom soon will come, Freedom soon will come…“.
Svaki put s ciljem potpunog uništavanja infrastrukture Hamasa, Izrael je pokretao ove vojne pohode te se svaki put, nakon završetka istog, Hamas brzo oporavljao regrutiranjem novog broja boraca i korištenjem ogromne podzemne infrastrukture za uvoz oružja, municije i sl. S istim ciljem je pokrenuta i trenutna operacija Izraela koja se, bez obzira na njen intenzitet koji nije viđen ni u jednoj od prethodnih, pokazuje kao neuspješna upravo kao i sve prethodne te postaje izvjesno da Izrael ni ovaj put neće ostvariti svoje zacrtane ciljeve.
Umjesto da slijedi multikulturalni model o slobodi religija i uvjerenja, BiH uprkos 20-godišnjem postojanju Zakona još uvijek nije odredila svoj put. Da li zaista imamo intersekcijsku diskriminaciju, gdje su, prema riječima aktivistkinja, jedina pogođena grupa muslimanke?
Kako bismo doprinijeli zdravom razvoju mladih u Bosni i Hercegovini, kontaktirali smo Amira Hasanovića, MA prevencije ovisnosti i nasilja, diplomiranog socijalnog radnika koji obnaša funkciju izvršnog direktora u Udruženju za prevenciju ovisnosti NARKO NE, s ciljem osvještavanja o značaju prevencije ovisnosti i predstavljanja same organizacijske vizije – „Zdravo društvo u kojem se djeca i mladi uspješno nose s izazovima odrastanja, te aktivno uključuju i doprinose razvoju kvaliteta života u zajednicama“. Za „Karike“, Hasanović navodi sljedeće činjenice o razvoju i radu organizacije.
Kada govorimo o braku kao zajednici dvoje ljudi s njihovom biološkom ili usvojenom djecom, tada govorimo prvenstveno o ljudima koji stupaju u brak iz ljubavi i potrebe za proširenjem zajednice, a zatim dolaze i ostale finese koje brak donosi. U današnjem vremenu ćemo često primijetiti kako postoje različite vrste zajednica i brakova. Puno je brakova koji su spoj različitih religija, ali prije svega spoj koji je nastao iz ljubavi. Jedan od primjera miješanog braka bi bili Nada i Muris Bešlija, čija je životna i ljubavna priča iznimno zanimljiva.
Down sindrom se kod fetusa može dijagnosticirati relativno rano, u prvom trimestru trudnoće. Tradicionalna i, još uvijek, najtačnija metoda je amniocenteza, odnosno analiza plodove vode iz koje se posmatraju hromosomi i uviđaju bilo kakva odstupanja od tipičnog nalaza. Međutim, kako je ova metoda invazivna i za trudnicu i za plod, danas se sve više koriste neinvazivne metode prenatalnog testiranja, koje iz uzorka venske krvi trudnice izoliraju i analiziraju DNK, odnosno hromosome fetusa. Na kraju, umjetna inteligencija (AI) je posljednje obećanje moderne nauke i tehnologije da će u skoroj budućnosti dijagnoza Down sindroma, kao i mnogih drugih bolesti i stanja, biti moguća koristeći mašinsko učenje i snimke ultrazvuka, bez bilo kakve neugodnosti za trudnicu ili fetus, u najranijoj fazi trudnoće. Ova tema je nedavno obrađena i od strane eksperata i istraživača iz Verlab Instituta, koji su objavili uspješan naučni rad, u kojem pokazuju da se kombinacija rezultata testiranja određenih parametara iz seruma trudnice i njenih demografskih podataka i analize rezultata ultrasonografije mogu koristiti kao pouzdana metoda za razvoj ekspertskog sistema na bazi mašinskog učenja, koji bi predviđao vjerovatnoću pet aneuploidija, uključujući Down sindrom, kod fetusa, i to u prvom trimestru trudnoće.
Sve ovo ja
Poruka je jednostavna – da iskoriste vrijeme od svoje 18 do 30 godine i nauče nešto praktično. Iz iskustva znam kako taj period može biti nepovratno izgubljen. To može biti bilo šta, da nauče svirati gitaru, napraviti drvenu stolicu, jedan strani jezik… – tako će otvoriti mogućnosti i brže će upoznati sebe kroz proces učenja.
Hamza Jelić, student master programa u Firenci, trenutno je zaljubljen u svoje akademske izazove u Università degli Studi di Firenze (UniFi), a opredijelio se za smjer Institutional advertising, multimedia communication and event creation (Informativno oglašavanje, komunikacija i kreiranje događaja). „Svaki dan je nova avantura, prepuna iznenađenja i mogućnosti za lični i profesionalni rast“, tako Hamza opisuje dane koje provodi na master studiju.
Radnja filma prati mladog Andrewa Neimana (Miles Teller), talentovanog autsajdera koji pohađa muzičku školu Shaffer u New Yorku. Na samom početku filma, njegovo sviranje bubnjeva otkriva jedan od profesora-dirigenata – Terence Fletcher (J. K. Simmons) – i poziva ga u svoj jazz bend. Od tog trenutka, film će prikazivati brojne izazove i patnje kroz koje Andrew prolazi, naročito zbog vrlo okrutnog Fletchera.
Film je snimljen na evropski način, s vrlo malo kadriranja i kretanja kamere. Dominantne boje su zelena i zlatna, osjetno označavajući tegoban ili uspješan period. U ovom ostvarenju ne nedostaje emocija, te će gledateljstvo uživati u brojnim ispadima, svađama i frustracijama gotovo svih likova. Očigledno je da je Andrew najbitniji u Whiplashu, dok se Fletcher već od samog početka može okarakterisati kao negativac. Njegovi brutalni zahtjevi asertivnog Andrewa nimalo ne obeshrabruju, što itekako podsjeća na odnos između sportskog trenera i igrača. Malo je vjerovatno da bi bilo koji dirigent zaista brojao tempo svojim bubnjarima, no Fletcher to ipak radi. U tom smislu, on je prikazan mnogo više kao strogi trener koji od svojih igrača traži izvrsnu tačnost i fizičku spremnost.
U susret Novoj godini, mladi iz različitih zajednica naše države su ostavili svoje novogodišnje želje. Ova generacija mladih ima jedinstvene perspektive i težnje, preplavljene idejama o promjenama, rastu i zajedničkom prosperitetu. Kroz raznolike aspekte njihovog života, od ličnog rasta do društvenog angažmana, konture ambicija mladih oblikuju sliku budućnosti koja je prožeta nadom i entuzijazmom. Dok se susrećemo s pragom Nove godine, pročitajte želje mladih za Novu 2024. godinu:
Sve je bliži kraj godine i sve je aktuelnije pitanje kako i gdje dočekati Novu godinu. Da li otići na proslavu na otvorenom ili u neki poznat lokal? Da li uopšte izlaziti iz zone komfora i napuštati topli dom? Ako još uvijek ne znate gdje provesti najluđu noć, pripremili smo vam par prijedloga ukoliko se odlučite za doček Nove godine u nekom od bh. gradova, ali i gradova regiona.
Na toj pozornici, ispred mnogih osuđivačkih pogleda sam na početku svake predstave postojala, bivala u centru dešavanja pod reflektorima i očajnički čeznula da zapravo ostanem u ulozi koju interpretiram. Nekada bih zatvarala oči i zamišljala kako bi izgledali idealni momenti u mom životu. U takvim trenucima nisam mogla kontrolisati porive mržnje koje sam osjećala prema sebi. Po završetku predstave počinje aplauz, bivaju nam upućivani očaravajući pogledi sa širokim osmijesima na licima gledalaca. Pomislim, divite se nekome ko ne postoji, jer ni ovog puta to nisam bila ja.
Load more
Najpopularniji tekstovi
Dragi i drage,
hvala vam na zajedničkom iskustvu promišljanja o mentalnom zdravlju, vašoj hrabrosti da ispričate svoju priču, kao i želji za poboljšanjem kvaliteta života i savladavanjem svih teškoća i tegoba o kojima smo razgovarali, a koje nisu bile prijatne i lake za ispričati, osjećati i nositi u sebi.
Četiri godine su iza rubrike „Pitaj psihologa“, oko 100 vaših pitanja i mojih odgovora s drugim tekstovima gdje smo razgovarali s posvećenim i divnim stručnjacima iz oblasti mentalnog zdravlja (psihoterapeuti i psihoterapeutkinje, psiholozi i psihološkinje, psihijatri i psihijatrice).
Zajednički smo izgradili ovaj online prostor razumijevanja, empatije, nježnosti, topline i brige o sebi i drugima – strpljivo, obostrano. Nadam se da će baza naših prepiski poslužiti kao podsticaj za kontinuiranim bavljenjem i ohrabrivanjem rada kada je mentalno zdravlje u pitanju.
Iskreno vaš,
Ognjen Pjano, psiholog
Ne karikiramo
Još od pedesetih godina prošlog veka, kada je matematičar Alan Tjuring postavio eksperiment i pitanje „Da li mašine mogu da misle?“, veštačka inteligencija (VI) je u određenim vremenskim intervalima bila u usponu, retko u padu, ali je u nekim godinama i stagnirala. Danas uglavnom govorimo o tri tipa VI: slaboj, jakoj i super inteligenciji. Slaba VI podrazumeva mašine koje mogu da daju odgovor u određenim situacijama, ali ne mogu da misle same za sebe. Jaka VI uključuje mašine koje mogu da razmišljaju i ponašaju se kao čovek, i ovakva VI još uvek nije razvijena. Super VI će prikazati inteligenciju koja prevazilazi ljudske mogućnosti.
Estetski doživljaj koji film (možda) pruža nije dovoljan razlog da se ovo ostvarenje proglasi nevjerovatnim. Isto vrijedi i za kostimografiju, šminku i muziku. Villeneuve nije dobar režiser i očigledno je zagrizao mnogo veći komad nego što može progutati. Film nije samo niz lijepih vizuala i muzike koja očarava. Pokazati i ispričati, kao dva glavna principa filmske umjetnosti, ovdje nisu ni uzeta u obzir. Dune: Part Two je očigledno napravljen za suvremene posjetioce kina koji od onog što će gledati očekuju samo marvelovske prazne scene koje ne prikazuju nikakvu radnju i nikakve likove.
Treba živjeti ovdje i ostati priseban kad po milijunti put slušaš o ratu, o nezavisnosti, o žrtvama rata kojima se kocka kao u kakvom minijaturnom kasinu na periferiji grada, kad ih nasumično ekshumiraju iz masovnih grobnica kao pojedinačne političke poene, kad na stranačkim skupovima njihovim fotografijama mašu podjednako snažno i uspaljeno kao i fotografijama ratnih zločinaca, kad im izgovore imena tek onako usputno, da poentiraju sedamstotu naivnu i patetičnu priču u koju više ni osnovnoškolci ne mogu povjerovati, kad gledaš kako obespravljena masa skoro robotski aplaudira na svaku lošu poentu obilježenu glasnim zazivanjem jednog od tri ustavna boga, kad ti ako to nazoveš eksploatacijom kažu da si izdajnik, hulja ili nešto treće.
Load more
