Kad čistiš ispred svog dvorišta, tebe „očiste“ linčom

Bilo je to 2017. godine kada se igralo Balkansko juniorsko prvenstvo u odbojci na Palama gdje sam s istoimenog događaja izvještavao. Igrala se odbojkaška utakmica između Srbije i Bosne i Hercegovine, a tada je za Bosnu i Hercegovinu igrala djevojka koja je rodom s Pala. Djeca, koja su tog dana u velikom broju bila na tribinama, su galamila i vrijeđala što djevojku s Pala, što igračice Bosne i Hercegovine. Djevojci su govorila da je izdajnik jer igra za Bosnu i Hercegovinu, te da treba da se iseli s Pala, što je ona na kraju i uradila – trenutno živi i igra odbojku u Sjedinjenim Američkim Državama.

Umjesto da napravim izvještaj s istoimenog turnira, napisao sam tekst pod nazivom „Primitivizam na paljanski način“ https://www.faktor.ba/vijest/reakcija-jednog-posmatraca-primitivizam-na-paljanski-nacin-259041, koji je bio svojevrstan komentar na nacionalizam i šovinizam od strane djece koja nisu ni bila u planu tokom rata, a naučena su da mrze.

Razmišljao sam nekih mjesec dana, svjestan činjenice u kakvom društvu živimo, da li da pošaljem i objavim tekst, ali sam skupio hrabrost i učinio to.

Nakon toga, kreće ludilo zvano linč i prijetnje, uvrede od strane lažnih profila – što privatno u porukama, što kroz komentare, jer se tekst vrlo brzo proširio na većinu bosanskohercegovačkih medija.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Prijava nekome – kome?

Ne znam u kom momentu smo izgubili tu ljudskost, ali tada, kao mladi novinar koji tek kreće u novinarsku karijeru, bio sam linčovan samo zato što sam čistio ispred svog dvorišta. Također,  kao mlada osoba nisam mogao pristati na mržnju, pogotovo kad tu mržnju u velikoj mjeri iznose mladi od 14-15 godina.

Mržnja nije urođena. Ona je naučena. I ta djeca nisu kriva za to što su takva. Tu djecu je neko naučio da mrze. Roditelji, društvo i škola su prekretnica u našem odrastanju. Osoba, ako želi, može se izboriti. Ali, većina ne želi.

Nakon svih tih poruka, jedno vrijeme uopšte nisam izlazio iz kuće jer se nisam osjećao sigurno. Nisam nikome prijavio prijetnje jer tada apsolutno nikome nisam vjerovao. Osjećao sam se usamljenim u opštini u kojoj sam bio pet godina.

Ono što sam ja tada vidio kao ugrožavanje mojih prava je sloboda izražavanja i sloboda kretanja jer se zbog prijetnji, koje su u velikoj mjeri dolazile putem društvenih mreža, nisam smio kretati, a i kada sam se kretao, nosio sam biber sprej ili neki vid zaštite sa sobom.

Ovdje dolazi najbolje pitanje – zašto nisam nikome prijavio prijetnje? Naime, ja sam onaj tip osobe koji ne pridaje puno pažnje takvim stvarima, iako je bilo jako teško, i u tom momentu nisam osjećao da će policija nešto uraditi povodom tih prijetnji, a ni da će oni koji su prijetili uraditi tako nešto, iako sam se čuvao.

Psiholog i psihološka pomoć

Ono što je meni tada pomoglo je priča sa psihologom, iako za odlazak psihologu nije znao apsolutno niko, pa čak ni moji roditelji.

Psihički je bilo teško izdržati – iako ja to nikad ne pričam i trudim se da u neku ruku izbjegavam da mislim da me je neko, samo da je htio, mogao ubiti i prebiti. Psihički je teško mladoj osobi poput mene boriti se protiv svih tih stvari jer si sam kao pojedinac u moru ajkula koje ti konstantno prijete.

Psiholog mi je razgovorom i savjetima u značajnoj mjeri pomogao da to prebrodim. Bio sam na nekoliko seansi i nakon toga više nisam išao. Zbog tih dešavanja, i danas imam blaži oblik anksioznosti koji prelazi u teži kada sam u zatvorenom prostoru.

Šta se dešava danas?

Od objave toga teksta, ja sam stavljen na „crnu listu“ na Palama i u većini gradova u RS-u. Više nije bilo prijetnji, ali konstantni niski udari su itekako tu skoro tri godine – dobijao sam epitete da sam strani plaćenik, da sam prodao „vjeru za večeru“, da promijenim ime jer sramotim Srbe svojim razmišljanjem itd.

Međutim, nisam odustao od pisanja sličnih tekstova. I danas zbog svog pisanja dobijam raznorazne epitete, uvrede i poniženja od strane šovinista. Zbog svih dešavanja koje sam prebrodio, iselio sam se iz Pala jer se više nisam osjećao sigurno. Trenutno sam u Sarajevu, ali zbog selidbe i straha da će mi neko nešto uraditi zamrznuo sam fakultet, i na isti ne mogu da odem da uzmem papire i prebacim se na drugi fakultet. Od jednog običnog teksta nastali su ogromni problemi. Ali nisam odustao jer vrijedi se boriti. I izboriti sa svim tim stvarima.

*Naslovna fotografija je preuzeta sa www.unsplash.com

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Željko Simeunić: Oštećenje vida kao kamen spoticanja na putu obrazovanja
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako kreirati stylish Instagram Feed?
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Mržnja naša nasušna
Dnevnik ekonomiste: Zašto je ekonomija tako važna?
Poziv autorima/cama za učešće u projektu Na mojoj koži
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
BLADE RUNNER: Film godine