"(Ne) vrijedi se boriti za svoja prava u BiH danas" je naziv prve debate koju smo organizirali sa šest mladih ljudi u sklopu IMEP-ovog programa osnaživanja nezavisnih medija.
Na kojoj si Ti strani? Vrijedi li se boriti za svoja prava u BiH danas, ili?
Koji su zapravo razlozi odlaska mladih? Najčešće je to obrazovanje koje se ne priznaje, zdravstvo koje je u kolapsu već godinama, korupcija i manjak prilika za mlade ljude. Kada razgovarate s onima koji su već odavno napustili BiH, najčešći razlozi koje čujete su da bi prehranili porodice, stekli kvalitetno obrazovanje i radno mjesto u skladu s istim. Većina njih nije imala želju, ali ni izbora da ostane.
S obzirom da je Bosna i Hercegovina demokratska država u kojoj se svake četiri godine odvijaju kako lokalni tako i parlamentarni izbori, narod posjeduje moć da nešto promijeni ili najjednostavnije – IZABERE bolje.
Međutim, tu dolazimo do ključnog problema. Stanovnici Bosne i Hercegovine masovno ne izlaze na izbore pod izgovorom da njihov glas nema nikakvog uticaja.
Još uvijek se sjećam da je tih oktobarskih dana baš ta nedjelja značila da ćemo starija sestra i ja imati vremena da odradimo još jednu borbu jastucima, jer roditelji idu negdje gdje se odlučuje o našim životima, našoj budućnosti, ali da se tamo djecu ništa ne pita. Nas se to nešto posebno nije ni ticalo. Bila je to jedna nedjelja, svake dvije godine! I sada je!
U predizbornom periodu prisjećamo se svih onih koji nisu imali pravo glasa, kao i onih koji danas ne žele da iskoriste to svoje pravo.
Lokalni izbori, koji nas očekuju 15. novembra 2020. godine, su jedinstvena prilika kada imamo pravo da na važne pozicije u vlasti biramo ljude za koje smatramo da su kompetentni za to i možda jedini podsjetnik da u Bosni i Hercegovini zapravo stvarno živimo u demokratskom društvu. Međutim, dan lokalnih izbora za mnoge mlade predstavlja dan kao i svaki drugi jer ipak biraju da ostanu kući, umjesto da iskoriste svoje građansko pravo. U ovom tekstu vam donosimo najčešće razloge zašto mladi ne izlaze na izbore, a trebali bi.
Vrijeme je da zavirimo iza paravana bosansko-hercegovačkog društva i pogledamo ono što se dugo skriva iza – problem zavisnosti i narkomanije. U tome će nam pomoći dr. Vlajko Panović, priznati klinički psiholog u našoj regiji. Dr. Panović godinama, pa i dekadama, istupa u javnosti hrabro govoreći o problemima s kojima se mladi susreću, o odrastanju, ulozi roditelja i porodice, obrazovanju, te o preprekama i izazovima s kojima se mnogi i u BIH susreću. Ipak, ti izazovi mogu biti riješeni. Ali, kako?
Zovem se Željko Simeunić, imam 25 godina i dolazim iz Teslića. Trenutno sam apsolvent na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci na Odsjeku za socijalni rad. Ni po čemu ne bih bio drugačiji od većine vršnjaka, osim po tome što od rođenja imam oštećenje vida kao oblik invaliditeta koji mi je bio velika prepreka na mom putu obrazovanja.
Ovoga puta nisam upao u zamku ovakvih organizacija jer sam imao posao i neko iskustvo. Međutim, kršenje ljudskih prava rijetko se dešava direktno. Poslodavci najčešće krše prava radnika na mjestima gdje se to može prikriti u okviru nekakvih procedura. Takvo je i pozivanje nekoga na intervju, a skrivanje činjenica o plati i uslovima, držanje kandidata u „magli“, nuđenje poslova kao „probni rad“ i sl. Sve je više ovakvih i sličnih koji iskorištavaju nezaposlene mlade da rade bez prestanka za neke minimalne honorare. Obaveze se samo povećavaju, a svjestan da nema drugog posla, ti nastavljaš raditi za minimalac.
Kviz o ljudskim pravima je napravljen u okviru USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM zbog podizanja svijesti i znanja iz oblasti ljudskih prava i informiranja naših čitatelja/ica o zakonodavstvu i tijelima koja štite i osiguravaju osnovna ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Svrha ovog kviza je testiranje vašeg znanja, ali i povećanje vašeg razumijevanja ljudskih prava. U ovom kvizu ćemo se baviti pravima mladih u Bosni i Hercegovini.
Riješite kviz i saznajte koliko znate o pravima mladih!
Prizor vlastite sestre dok spava držeći svijetli ekran u ruci me potaknuo da propitam dublji medijski utjecaj na našu svakodnevicu. Da li smo zaista zreli homo sapiensi koji odgovorno pristupaju svom biću? Čuvamo li zdravlje ili o tome razmišljamo kad se razbolimo? Možda ovo nije analogija koja inače asocira na medije, ali s obzirom na to da medijski uređaji i medijski sadržaji kreiraju svakodnevicu homo sapiensa, ne bi bilo loše razmisliti o stvarnom utjecaju medija na zdravlje našeg bića.
Ljudska prava u BiH 2020. još uvijek nisu shvaćena ozbiljno. Da jesu, bila bi važan dio programa vladajućih političkih stranaka te, shodno tome, i dio ozbiljne obrazovne agende. Vruć krompir je prebačen u ruke pojedinaca i nevladinog sektora. Zbog svega toga, nemali broj mladih vjeruje kako su ljudska prava izmišljotina Zapada, ubleha NVO sektora i kako nemaju nikakve veze s njihovim životima u BiH danas. Istraživanje koje smo sproveli među našom publikom pokazalo je da mladi čak i kada znaju kome prijaviti slučaj kršenja prava to ne rade, jer ne vjeruju da će država BiH i njene institucije išta uraditi po tom pitanju. Kako mladima približiti važnost teme njihovih ljudskih prava i vratiti im barem mrvu vjere da još uvijek mogu nešto uraditi sa svojim životima u ovoj zemlji?
„Srebrenica je praznina. Srebrenica je mrak. Srebrenica je jama u koju nikada više ne može dospjeti svjetlosna zraka. Boli me Srebrenica i zbog svih ratnih profitera, zbog onih koji na imenu Srebrenica grade svoje karijere i pomoću nje peru novac“, zaključuje Amela Mustafić, koja i u budućnosti planira pisati, pisati i pisati poeziju, uhvatiti poneki momenat sreće, naći posao, obgrliti nebo i izgraditi poneki most.