Prošlog vikenda (15. – 16. 11.) imala sam priliku prisustvovati konferenciji „Brave New Media Forum“ održanoj u Beogradu u organizaciji...
Testiraj svoje znanje o medijskoj pismenosti u našem novom kvizu!
U posljednjih nekoliko godina, mnogi mladi ljudi su svojim aktivnim djelovanjem napravili pozitivan uticaj u svijetu. Djelujući isprva na lokalnom nivou i baveći se lokalnim problemima, većina njih nije ni slutila da će njihovo aktivno djelovanje u lokalnoj zajednici ubrzo postati djelovanje od globalnog značaja.
Za magazine „Karike“, imali smo priliku razgovarati s mladom osobom koja ispunjava sve uslove pozitivnog omladinskog primjera i potvrđuje da je vjera u sebe put koji otvara sva vrata k uspješnom i kvalitetnom životu.
Magistar psihologije, psihoterapeut pod supervizijom, menadžer ljudskih resursa, slikarka i sada uspješna tridesetdvogodišnja žena, Jovana Džever rođena je 1987. godine u Mrkonjić Gradu.
Naša sagovornica morala je da pređe trnovit put da bi danas bila ono što jeste.
Kakve ti probleme možeš imati? Ništa ne radiš, od tebe se ništa ne traži, već samo da ideš u školu i učiš. Naravno da je teško, šta misliš koliko je tek život težak? Vi mlađe generacije ste razmaženi pa vam je sve problem. Da je meni da se vratim u tvoje godine i nemam nikakve probleme.
Dvadesete. Godine zabave, školovanja, putovanja, ali i velikih i onih malo manjih ljubavi. Jer sve su ljubavi grandiozne kada si u dvadesetima. I čini se da ne postoji ništa što nova decenija sa sobom ne nosi. A svaku vezu gotovu uvijek prati ona famozna „vaša“ stvar.
Svakoj mladoj osobi se u određenom trenutku njenog sazrijevanja počinje javljati unutrašnji glas koji joj govori: Možda je vrijeme da živiš samostalno, Trebao/la bi se odseliti od roditelja. Neki bi rekli da je društvo to koje nameće takve misli, ali tu se zapravo radi o prirodnoj potrebi koju svaka osoba stiče sazrijevanjem.
Ono što smo ovdje na stranici željeli podijeliti s vama su najdraži tekstovi dopisništva i redakcije iz 2018.
Život mladih poljoprivrednika u Bosni i Hercegovini bih, prije svega, označio kao vrlo hrabar čin. U mojim se očima – pored slike njihovog lika i djela – ulijeva jedna druga slika, viša, koja prikazuje njihov karakter, razum, tradiciju, volju, Boga i porodicu, uzgoj, moral, ljubav, filantropiju.
Fer se ovdje ne koristi, nikada do sada i nije. Mislim da su plakatima samo zaprljali grad, ništa više. Korektno je takođe riječ koja nema upotrebu, pa ostaje mnogo nedoumica kako će se tačno ostvariti to što su obećali. Bojim se da iz dosadašnjeg iskustva vidimo da neće nikako.
Prisca i Marie su pokazale stvarno zanimanje za probleme mladih u Srebrenici. U granicama svojih mogućnosti one pokušavaju pomoći mladima u ovom gradu. Možda je dobro da su tik prije predizborne kampanje pokazale kako izgleda stvarna briga za Srebrenicu, pa makar ona značila raditi s grupicom djece. Možda, jer predizborne kampanje uvijek su vrijeme kada različite stranke, razni političari prodefiliraju Srebrenicom deklarativno izražavajući brigu zbog problema u ovom gradu, a ne čineći ništa da se oni riješe.
Izbornu krizu 2018. nazvat ćemo ''Ne znam i ne zanima me''. Ako još ne znate da li smo u krizi, obratite pažnju na fraze i podnaslove ovoga teksta. Ukoliko septembar ovako odzvanja, onda bravo Hazime, imamo Bingo!
