Hamza Jelić, student master programa u Firenci, trenutno je zaljubljen u svoje akademske izazove u Università degli Studi di Firenze (UniFi), a opredijelio se za smjer Institutional advertising, multimedia communication and event creation (Informativno oglašavanje, komunikacija i kreiranje događaja). „Svaki dan je nova avantura, prepuna iznenađenja i mogućnosti za lični i profesionalni rast“, tako Hamza opisuje dane koje provodi na master studiju.
U susret Novoj godini, mladi iz različitih zajednica naše države su ostavili svoje novogodišnje želje. Ova generacija mladih ima jedinstvene perspektive i težnje, preplavljene idejama o promjenama, rastu i zajedničkom prosperitetu. Kroz raznolike aspekte njihovog života, od ličnog rasta do društvenog angažmana, konture ambicija mladih oblikuju sliku budućnosti koja je prožeta nadom i entuzijazmom. Dok se susrećemo s pragom Nove godine, pročitajte želje mladih za Novu 2024. godinu:
Na toj pozornici, ispred mnogih osuđivačkih pogleda sam na početku svake predstave postojala, bivala u centru dešavanja pod reflektorima i očajnički čeznula da zapravo ostanem u ulozi koju interpretiram. Nekada bih zatvarala oči i zamišljala kako bi izgledali idealni momenti u mom životu. U takvim trenucima nisam mogla kontrolisati porive mržnje koje sam osjećala prema sebi. Po završetku predstave počinje aplauz, bivaju nam upućivani očaravajući pogledi sa širokim osmijesima na licima gledalaca. Pomislim, divite se nekome ko ne postoji, jer ni ovog puta to nisam bila ja.
Marina Stojanović rođena je 18. 3. 2003. godine u Doboju. Završila je Gimnaziju „Jovan Dučić“ u Doboju. Studira novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci. Prethodno je pisala pjesme objavljene u časopisu „A priori“.
Andrea Gojković rođena je 2003. godine u Doboju. Pisanjem se bavi od osnovne škole. Završila je Gimnaziju „Jovan Dučić“, kao i Osnovnu muzičku školu „Isidor Bajić“ u Doboju. Po završetku gimnazije, svoje obrazovanje nastavlja na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci.
Rodila sam se u oktobru 1990. godine. U svijetu je tog oktobra došlo do građanskog rata u Ruandi, internet je bio nepoznanica jos uvijek za većinu svijeta, koristio se pejdžer, kultna serija „Beverly Hills“ je upravo napravila svoj debi, grupa „Queen“ je još uvijek bila na okupu, SSSR je bio pred raspadom, a u BiH se rodila jedna ženska osoba više – ja.
Dok sam bila mnogo mlađa nego što sam sad, obožavala sam tu činjenicu da sam žena i život u svojoj „nježnoj“ ženskoj koži. Voljela sam sve što sam bila i što sam postajala, što sam učila i otkrivala o sebi, zahvaljujući svojim roditeljima, koji me nisu sputavali na putu samorealizacije moje ličnosti, i što me nisu odgajali kao žensko dijete, nego kao svoje dijete. Kako vrijeme prolazi, kako sazrijevam, ne gledam više život kroz ružičaste naočale, bar ne u tolikoj mjeri kao prije; ne mogu reći nikako, ali nerijetko se dese neke flash situacije, gdje ne uživam toliko u činjenici da sam žena u BiH. Koliko god biološki bilo prelijepo biti „ona“, sociološki i nije baš.
Radnja filma prati mladog Andrewa Neimana (Miles Teller), talentovanog autsajdera koji pohađa muzičku školu Shaffer u New Yorku. Na samom početku filma, njegovo sviranje bubnjeva otkriva jedan od profesora-dirigenata – Terence Fletcher (J. K. Simmons) – i poziva ga u svoj jazz bend. Od tog trenutka, film će prikazivati brojne izazove i patnje kroz koje Andrew prolazi, naročito zbog vrlo okrutnog Fletchera.
Film je snimljen na evropski način, s vrlo malo kadriranja i kretanja kamere. Dominantne boje su zelena i zlatna, osjetno označavajući tegoban ili uspješan period. U ovom ostvarenju ne nedostaje emocija, te će gledateljstvo uživati u brojnim ispadima, svađama i frustracijama gotovo svih likova. Očigledno je da je Andrew najbitniji u Whiplashu, dok se Fletcher već od samog početka može okarakterisati kao negativac. Njegovi brutalni zahtjevi asertivnog Andrewa nimalo ne obeshrabruju, što itekako podsjeća na odnos između sportskog trenera i igrača. Malo je vjerovatno da bi bilo koji dirigent zaista brojao tempo svojim bubnjarima, no Fletcher to ipak radi. U tom smislu, on je prikazan mnogo više kao strogi trener koji od svojih igrača traži izvrsnu tačnost i fizičku spremnost.
Sve je bliži kraj godine i sve je aktuelnije pitanje kako i gdje dočekati Novu godinu. Da li otići na proslavu na otvorenom ili u neki poznat lokal? Da li uopšte izlaziti iz zone komfora i napuštati topli dom? Ako još uvijek ne znate gdje provesti najluđu noć, pripremili smo vam par prijedloga ukoliko se odlučite za doček Nove godine u nekom od bh. gradova, ali i gradova regiona.
Bend „LoM“ se ne zaustavlja samo na trenutačnom uspjehu. Njihovi dugoročni ciljevi uključuju dijeljenje svoje glazbe sa što većim brojem ljudi i osvajanje festivala diljem svijeta. Njihova izvedba na Demofestu pokazala je da su već na pravom putu prema ostvarenju ovih ambicija. Njihovi snovi o velikim dvoranama i velikim festivalima svjedoče o njihovoj strasti i vjeri u nevjerojatan glazbeni put koji je pred njima. „LoM“ nije samo glazbena grupa – to je izvor inspiracije, energije i dubokih emocija. Njihova priča o usponu od demo snimaka do izvođenja na velikim pozornicama dokazuje snagu strasti, suradnje i neograničenih snova.
Mati.
Nekada bih voljela da sam kao jesen.
Da učinim da sve brige i tuge, drugih,
odlete negdje daleko.
Da se spuštaju s visokih grana,
negdje gdje će tugu pregaziti sreća,
gdje će tuga pod mojim bićem venuti,
baš kao lišće jesenje.
Lišće koje je mnogo toga trpjelo kroz vrijeme.
Slušalo razne priče i gledalo mnoge suze.
A sada kada je došla jesen, ono opada.
Uvelo je.
Uvelo je, mati, to lišće.
Vidiš li, mati?
Nema više tuge.
Nema više boli.
Sada sam jesen, mati.
Mnogi vole jesen.
Ja volim jesen, zar to nije najbitnije?
Ja sam jesen, samo što nikada neću
biti zima, hladna i pusta.
Odmah ću postati i proljeće i ljeto, mati.
Odmah će mi duša listati, cvjetati.
Obećavam ti.
Bit ću zadovoljna, jer je On zadovoljan
mojim bićem.
Ja sam sada i jesen i proljeće.
I to ću biti do posljednjeg trena.
U proljeće, cvjetat ću, i bit ću sretna.
A još sretnija ću biti kao jesen.
Jer u jesen moja briga odlazi, a veća sreća dolazi.
Nikada zima biti neću,
hladna i pusta poput nesreće.
U januaru prošle godine sam doživjela vrhunac svog „izgaranja“ kojem su najviše doprinijeli završni ispitni rok i izrazito toksična veza. Mjesečnicu nikako nisam dobila dva mjeseca, pojavile su se ciste na jajnicima, osjećala sam se izrazito slabo s visokom temperaturom, bez koncentracije i motivacije. To je ujedno bio i prvi put kada sam doživjela svoj prvi panični napad, iznenadno i u pola noći. Čitala sam i ranije o paničnim napadima i kako se razlikuju od onih anksioznih, ali na ovo nisam bila spremna. Prvo znojenje dlanova pa ubrzano kucanje srca, bol u grudima, neprestano drhtanje, gubitak daha i nemogućnost disanja. U tom trenutku zaboraviš na sve vježbe disanja i one koje ti pomažu da se smiriš, i samo želiš ili da prestane ili da te nema. Čak i kada je to sve prestalo, u narednih nekoliko dana najmanja sitnica je bila potrebna da bude okidač za ponovljeni teror organizma.
Počevši od obdaništa i osnovne škole, pa kroz daljnji život, svi se nađemo u situaciji da se moramo suočiti s određenim osudama društva. Od malena nas uče da je plava boja za dječake, a roza za djevojčice, dječacima se kupuju autići, a djevojčicama lutke. Da li je tako i s poslovima? Ako se odlučimo za suprotno, hoćemo li biti još jedni od onih u redu za osudu društva? Bilo da je to zbog izgleda, seksualne orijentacije, rase ili zanimanja kojim se bavimo.