Latest

Sve ovo ja

Terapeutska moć pisanja

„Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov.“ (M. S. – „Derviš i smrt“)

Sve ovo ja

Kad ste zadnji put uradili nešto po prvi put?

Buđenje, doručak, kafa, dnevne aktivnosti, piće-dva, društvene mreže, spavanje? Uz rekreaciju ili partnera, dan za danom liči na prošli? Ili je kod vas drugačije? Bilo da ste studenti, mladi zaposleni ili u potrazi za nečim od toga, vjerujem da ste se ponekad osjetili „uhvaćenima u kolotečini”. Znate li da ona ima vrata? Valja nekad i izaći kroz ta vrata i iznenaditi sebe i druge. Dok za svako NE postoji hiljadu izgovora, vjerujem da iza svakog DA postoji barem isto toliko načina. Za mnogo toga novac nije potreban, više je potrebna hrabrost da se udahne svjež vazduh punim plućima i izađe iz svoje „komfortzone“. Ipak, čini mi se da rijetko izlazimo. Da ne generalizujem, reći ću u svoje ime da sve donedavno nisam uradila gotovo ništa novo u svom životu. A onda sam se jedan vikend uz par sitnica i mašte zabavila preskačući imaginarne granice, kao nekada u djetinjstvu vijaču.

Sve ovo ja

Šta se desi kad se ne desi ništa od očekivanog?

Vjerujem da smo svi nekada, naročito kao klinci, maštali o budućnosti. Ne samo da smo maštali, nego smo i zacrtavali ciljeve na karti maglovitih prilika. Ali one nam tada nisu bile u magli, naprotiv. Suncem obasjane, jasno vidljive ideje, bile su ucrtane u mapi po kojoj je preostalo samo hodati do uspjeha. A onda se desilo? Ništa. Jedno veliko ništa ili nekoliko malenih svašta, koji su nam udarili kontre posred čela i one zacrtane mape, jer život je imao neki svoj plan.

Sve ovo ja

Ako si trudna pregledat ću te, ako nisi nemam vremena

I dok se tiho molim za čudo, osluškujem nazive bolesti koje su dijagnostikovane ženama pored mene, slušam brojeve mjeseci i sedmica trajanja trudnoće i zamišljam listove kalendara iskrižane i precrtane, obojene i uljepšane. Nadom i strahom, kako kome. A onda se pojavljuje žena obučena u bijelo, s licem na kojem ne pišu emocije niti godine rada, samo mehanički stav. Svojim glasom kao prikopčanim na razglas počinje da proziva imena, jedno po jedno. Anica, Martina, Fata, Silvana, Jelica, Tanja, Sabira, i tako redom. Koncentrisana sam na svoje ime, ta druga me i ne zanimaju. Čujem svoje i ustajem. „Ja sam.“ „Jesi li trudna?“ Zbunjena ne znam šta da kažem. Uglavnom mi dijagnozu uspostavlja doktor, a ne medicinska sestra nasred hodnika, pred svim ostalim pacijenticama. „Nisam“, izustih. Pola u nadi da je istina, a pola u nadi da je laž. Ne znam koji je odgovor tačan jer nisam pregledana. „Doktorica ne prima nijednu pacijenticu koja nije trudna. Samo redovni pregledi trudnica. Ostale žene idite kući.“

Sve ovo ja

Matičaru koji mi je rekao da nisam ni za šta i da mi fali domaćinskog odgoja

„Džaba školovanje i čitanje knjiga kad njoj fali domaćinski odgoj. Eto, i šta ćeš ti sad s njom. Ni za šta nije. Diplomu u džep neka stavi ako usta zatvoriti ne zna. Ja ću primati u moju kancelariju koga ja hoću. Neće me niko redu učiti. Ona se drznula da mene uči. Domaćinski odgoj je ba najbitniji. Isto tako ja neki dan, doš'o tetak moje žene i đe će tetak čekati. Uš'o odma' i ja kažem evo ovo završim i tebi ću uraditi. Meni jedan odanle govori: 'Halo, ja sam na redu.' Ama ja ću bolan kome ja hoću i kako ja hoću papire završavati. Po mom redu.“

Sve ovo ja

Ja, moja porodica, KCUS i jedno proljeće koje nikad neću zaboraviti

Oduvijek mi je proljeće omiljeno godišnje doba jer se sve neumorno budi, cvjeta, zove nas da počnemo iznova... Svake godine nam nudi novu varku ili nadu, da možemo sve ispočetka, da možemo biti bolji ljudi... Svako proljeće ponudi novu perspektivu, osjećaj, metamorfozu... Probudi u nama optimizam, radost, energiju superjunaka koji može na leđima ponijeti čitav svijet. Ali i najsnažniji superjunak bi se slomio pod ovolikim pritiskom koji nas lomi, melje, pritiska, stiska dok ne izgubimo dah.

Sve ovo ja

Instagram i influenseri kao centar marketinga u turizmu

U opisu posla novinarke turističkog magazina i portala nalazi se i vođenje društvenih mreža. Dok se nisam ozbiljno prihvatila tog zadatka, podcjenjivala sam moć društvene mreže Instagram. U nekim trenucima osjećala sam kao da ta aplikacija upravlja našim životima. Otkrit ću vam zašto sam to pomišljala.

Sve ovo ja

Šta mladi iz Visokog misle o piramidama?

Visoko godišnje posjeti više stotina turista iz cijelog svijeta, pa ako ste jedan od njih onda već znate zašto trebate ponovo doći, a ako niste, u nastavku vam donosim razloge zbog kojih ćete sigurno poželjeti posjetiti ovaj grad. Mislim da ne postoji nijedan stanovnik Bosne i Hercegovine koji nije čuo razne priče o piramidama u Visokom. Postojale piramide ili ne, jedno je sigurno, imamo odličan turistički potencijal. Iz kojeg god pravca da ulazite u grad, nemoguće je da ne primijetite ono zbog čega ste stigli. Brdo Visočica na čijem se vrhu nalaze ostaci kraljevskog grada Visoko plijeni pažnju i zaista već odmah svojim oblikom podsjeća na piramidu. Ona je poznata kao piramida Sunca, ali po navodima Semira Osmanagića postoje još tri.

Sve ovo ja

Razdor jedne porodice i njeno veliko pomirenje u 210. minuti fudbala

Imao sam nekih četiri-pet kada sam shvatio da sa svojim ocem, ma koliko ga volio, kako to samo dijete zna, nemam mnogo zajedničkih osobina. Osim lika, za koji su ljudi uvijek govorili da ga dijelimo, ni moja rana interesovanja i hobiji, a kasnije ni razmišljanja i svjetonazori se nisu poklapali s onima koje je on imao. Ipak, iako sam to jako rano naučio i naizgled prihvatio, svaki put sam iznova upadao u istu zamku – pokušavao sam mu približiti svoje stavove i omekšati njegove rigidne poglede na neke osnovne stvari, oko kojih, mislio sam, svi moramo biti složni. Sva moja nastojanja da to učinim završavala su uvijek na potpuno isti način. Nerazumijevanjem, koje bi dovelo do povišenih tonova i koje bi ubrzo preraslo u pravu svađu i salve uvreda prema meni. Nakon toga, obećao bih sebi da više neću pokušavati i da ću svoja uvjerenja, želje i strasti držati samo za sebe. Ali, svaki put bih se iznova prevario, zaboravio i proces se ponavljao. Sedmicama, mjesecima, godinama. A, za to vrijeme, razlike među nama su samo postajale veće, a nas dvojica sve udaljeniji, iako zbog agresivnosti moje bolesti fizički nikad bliži, jer sam postao poluovisan o njemu. Valjda je to bilo i posve očekivano, kao i u bilo kojem odnosu u kojem se problemi ne iskomuniciraju na vrijeme, nego, umjesto toga, nemilosrdno guraju pod tepih.

Sve ovo ja

Dostojanstvo na radnom mjestu – imamo li pravo tražiti ga?

Da li je moguće da je stvarnost postala toliko izokrenuta da pravo na dostojanstvo na radnom mjestu ne treba zahtijevati? Kada se osoba nalazi u situaciji da je jedina zaposlena u porodici koja od nje ovisi, potreba za izražavanjem i zahtijevanjem prava ne smije biti iskazana jasno i glasno. Zašto je to tako? Da li je moguće da je stvarnost postala toliko izokrenuta da je zahtijevati pravo na dostojanstven rad postalo izlišnim?

Sve ovo ja

Psihičko zlostavljanje u školi – moja borba s tikovima

Moja priča počinje od moje šeste godine, tj. odonda kad sam krenula u prvi razred osnovne škole. I dan-danas pamtim pitanje učiteljice: „Aldina, zašto konstantno odmahuješ glavom? Postoji li neki problem?“ Nakon učiteljičinog, uslijedila su i brojna pitanja učenika u razredu – Zašto? Kako? Otkad to radiš? Osim pitanja, tu je bilo i podsmijavanja. Na sva ta pitanja i podsmijavanja nisam imala odgovor ni reakciju. Jedino čega se sjećam da je u tom momentu postojalo jeste osjećaj usamljenosti, stida, različitosti.

Sve ovo ja

Sa svojih 17 godina dotaknula sam dno, ali oprostila sam svojim zlostavljačima

Mislim da je to bio najtužniji dan u mojem životu – kada nitko iz škole nije stao uz mene nego je i stručna osoba bila na strani zlostavljača. Onih koji su imali moć i kontakte. Tada se kod mene javila anksioznost i depresija i mislila sam da je srednja škola crna rupa iz koje se neću izvući. Kada ste žrtva mislite da će vas to pratiti kroz cijeli život i da će netko prenijeti nekom drugom i da će i ta osoba naći krivicu u vama.