Latest

Sve ovo ja

Kada tijelo kaže DOSTA

U januaru prošle godine sam doživjela vrhunac svog „izgaranja“ kojem su najviše doprinijeli završni ispitni rok i izrazito toksična veza. Mjesečnicu nikako nisam dobila dva mjeseca, pojavile su se ciste na jajnicima, osjećala sam se izrazito slabo s visokom temperaturom, bez koncentracije i motivacije. To je ujedno bio i prvi put kada sam doživjela svoj prvi panični napad, iznenadno i u pola noći. Čitala sam i ranije o paničnim napadima i kako se razlikuju od onih anksioznih, ali na ovo nisam bila spremna. Prvo znojenje dlanova pa ubrzano kucanje srca, bol u grudima, neprestano drhtanje, gubitak daha i nemogućnost disanja. U tom trenutku zaboraviš na sve vježbe disanja i one koje ti pomažu da se smiriš, i samo želiš ili da prestane ili da te nema. Čak i kada je to sve prestalo, u narednih nekoliko dana najmanja sitnica je bila potrebna da bude okidač za ponovljeni teror organizma.

Sve ovo ja

Rod ne treba odlučivati ko smo mi

Počevši od obdaništa i osnovne škole, pa kroz daljnji život, svi se nađemo u situaciji da se moramo suočiti s određenim osudama društva. Od malena nas uče da je plava boja za dječake, a roza za djevojčice, dječacima se kupuju autići, a djevojčicama lutke. Da li je tako i s poslovima? Ako se odlučimo za suprotno, hoćemo li biti još jedni od onih u redu za osudu društva? Bilo da je to zbog izgleda, seksualne orijentacije, rase ili zanimanja kojim se bavimo.

Sve ovo ja

Anes Osmić: Nakon četiri godine više nisam glavni i odgovorni urednik omladinskog magazina Karike

U aprilu 2018. godine izabran sam za glavnog i odgovornog urednika omladinskog magazina Karike. Imao sam iskustvo pisanja tekstova uglavnom za Školegijum, magazin za pravedno obrazovanje, ali i neke druge portale i medije kakav je bio novinar.me. Radio sam i kao nastavnik BHS jezika i književnosti na zamjenama u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo. Poučen iskustvom nastavnika želja mi je bila da na Karikama sa mladima iz cijele Bosne i Hercegovine kreiram siguran i zaštićen medijski prostor unutar kojeg ćemo razgovarati o temama o kojima se škola i roditelji još uvijek stide razgovarati s mladima. Redakciju i dopisnike/ce sam vidio kao još jedan razred kojem ću biti razrednik i kojeg ću voditi ka otvorenijem i konstruktivnijem dijaloga na brojne teme koje se tiču života mladih u BiH ovih dana.

Sve ovo ja

Od Silvane do Nirvane: Top 5 Eurosong pjesama

Eurosong iliti Eurovizija je jedno od najpoznatijih, ako ne i najpoznatije muzičko takmičenje našeg djetinjstva. Svi se sjećamo onih momenata s mamom, tatom, bakom/nenom, burazerom ili sestrom u skromnim dnevnim boravcima uz neki „žuti“ sok, grickalice i euforično iščekivanje nastupa države za koju navijamo. A svako je imao nekog svog favorita. I zaista, u Bosni je Eurovizija ne samo još jedno takmičenje, ona je mnogo više od toga. Moja prva asocijacija na sam Eurosong jeste ogroman crni TV (Boga pitaj koji je to brend bio) s malim „vratima“ koja su, zapravo, bila otkinuta. Tu su se nalazila samo tri nedefinisana dugmeta koja su bila za smanjivanje i pojačavanje. Onda ja tako stojim kraj TV-a čekajući da neko od ukućana upali kako bih svjetlosnom brzinom smanjila jer je automatski bio pojačan toliko da bi danas bio odličan prenk i eventualno da se šlagirate jer niko ne očekuje da se TV pali i da je zvuk na 100. No, taj je bio. I to su glasnije uspomene od bilo kojih drugih. Danas imamo ogromnu plazmu u dnevnom boravku, ali danas ne gledamo Euroviziju. Doduše, danas jedva stignemo da vidimo jedni druge, ali nećemo na patetiku, shvatili smo o kojoj sam sentimentalnosti pričala.

Sve ovo ja

Faruk Šehić – Greta: život u fotonskoj supi (ne)poznatih nam dimenzija

Greta – balada o Migfoldu / tamni, emocionalni transrealizam govori o mogućnosti prevazilaženja ratnih trauma posredstvom mašte i književnosti. Polazeći od vremena Jugoslavije, kojoj se autor na više mjesta u knjizi vraća, okosnicu ove duže pripovijetke ili romana (možda najbolje knjige) čine ratna dešavanja u Bosni 90-ih godina. Ovakvim definiranjem radnje mogli bismo lahko zaključiti da je to još jedno u nizu pričanja o nemilim događajima, ali ona to ipak nije. Rat u dječakovoj svijesti – neimenovani narator – predstavlja putovanje kroz vrijeme i prostor zahvaljujući umijeću čitanja knjiga.

Sve ovo ja

Sklad raznolikosti

Žalosno je što nerazriješeni problemi među pojedincima u prošlosti imaju utjecaj na generacije koje dolaze. Ipak, ne kaže se uzalud da na mladima svijet ostaje, pa tako i ova naša zemlja. Želim vjerovati da će odlaskom trenutnih političara i starih generacija BiH postati ljepše i bolje mjesto za život. Ljudi iz nje ne odlaze jer im je trenutno loše, već jer se ne nadaju boljem. Ne nadati se boljem u zemlji u kojoj si rođen, odgajan, u kojoj si odrastao, upoznao prve prijatelje i imao prve ljubavi mi je istovremeno nepojmljivo i tužno. Ako se nitko ne bude nadao boljem, kako će onda do poboljšanja i doći? Ako se nitko ne bori za ljepše, kako ostvariti ljepotu o kojoj svi toliko maštamo? Nekolicina ljudi koji su ostali valjda vjeruju u bolje sutra. Nadaju se, iščekuju i bore. Bore se za svoju djecu, svoju braću, svoje roditelje.

Sve ovo ja

Ona

Rodila sam se u oktobru 1990. godine. U svijetu je tog oktobra došlo do građanskog rata u Ruandi, internet je bio nepoznanica jos uvijek za većinu svijeta, koristio se pejdžer, kultna serija „Beverly Hills“ je upravo napravila svoj debi, grupa „Queen“ je još uvijek bila na okupu, SSSR je bio pred raspadom, a u BiH se rodila jedna ženska osoba više – ja. Dok sam bila mnogo mlađa nego što sam sad, obožavala sam tu činjenicu da sam žena i život u svojoj „nježnoj“ ženskoj koži. Voljela sam sve što sam bila i što sam postajala, što sam učila i otkrivala o sebi, zahvaljujući svojim roditeljima, koji me nisu sputavali na putu samorealizacije moje ličnosti, i što me nisu odgajali kao žensko dijete, nego kao svoje dijete. Kako vrijeme prolazi, kako sazrijevam, ne gledam više život kroz ružičaste naočale, bar ne u tolikoj mjeri kao prije; ne mogu reći nikako, ali nerijetko se dese neke flash situacije, gdje ne uživam toliko u činjenici da sam žena u BiH. Koliko god biološki bilo prelijepo biti „ona“, sociološki i nije baš.

Sve ovo ja

Imran Maglajlić, novi urednik Karika: Nećemo biti prostor kontaminiran dnevnopolitičkim splačinama

Neću reći ništa novo ako kažem da u medijskom prostoru manjka kritike i kreativnosti; pa čak i ako je riječ o informativnoj formi, moguće je biti kreativan. Volim kada se istražuje pozadina, uzrok nečega. Na kritiku, kreativnost i istraživanje ću se fokusirati. Naravno, puno je mladih ljudi koji žele pisati, žele ući u svijet novinarstva; ako nekoga naučim da razmišlja kao novinar, to će za mene biti veliki uspjeh. Tu je i kultura i popularna kultura koja je uvijek na margini. Mladim umjetnicima/ama ću dati prostora, oni/e to zaslužuju, jer možda jedino oni/e neće ostati jednoga dana na deponiji vremena.

Sve ovo ja

Elvedin Nezirović: O čemu se napokon može govoriti?

Ono o čemu se ne može govoriti posljednji je objavljeni roman Elvedina Nezirovića iz 2021. U podnaslovu autor obavještava da je to novo poglavlje Boje zemlje, njegovog ranije objavljenog djela. Roman je napisan kao autobiografija budući da je za Nezirovića pisanje iscjeliteljski posao: ono liječi, privija rane i olakšava dušu, ali je i način da se društvu otvoreno kaže sve što ga sljeduje. Roman je podijeljen u dva dijela – prvi dio tiče se prijeratnog i ratnog djetinjstva, a drugi opisuje situaciju u poslijeratnoj Bosni. Između ta dva dijela stoje i dva Elvedina – Elvedin kao dijete i Elvedin kao odrastao čovjek koji i piše knjigu. Iako nas životni tok vodi od dječijeg k odraslom dobu, Elvedin svoju knjigu piše retrospektivno budući da su teme o kojima nije dotad mogao govoriti još iz dalekog djetinjstva. One su ujedno njegove bolne tačke koje želi pročistiti i napokon ih pustiti da zacijele.

Sve ovo ja

Lana Lekić – ambasadorica hraniteljstva i usvojenja u Bosni i Hercegovini

Lana Lekić, na prvi pogled nasmijana, šarmantna, topla i ugodna žena. Na drugi pogled se uvjerite u ono što ste...

Sve ovo ja

Zar dovijeka ovako?

U nekom trenutku donosimo svoje odluke, a one nisu uvijek ispravne. Ovo je objašnjenje, ali ne i opravdanje. I zar tako dovijeka? Odbijam u to da vjerujem. Iz Brčkog sam. Znate, onaj grad na Savi koji je zamalo zeznuo Dejton, dok od nas nisu napravili Distrikt. Bili smo djeca, ali išli smo jedni drugima na Božiće i bajrame, slavili Ramazan, Uskrse i Vaskrse. Praviti se da nismo znali ko je Srbin, ko Bošnjak, a ko Hrvat je glupo i naivno. Jasno je kojem plemenu pripada Nataša, a kojem Amina. Ali to nas nije sprječavalo da se družimo i da surađujemo. Mržnja nije u našem genomu. Ona je naučena i ne mora biti trajna. Naši roditelji su ratovali. Naša djeca ne moraju. Ali, što joj više vremena damo da pusti korijenje i postane dio naše kulture, biće je teže iskorijeniti. Da li je već kasno za promjene?

Sve ovo ja

A čija si ti?

Mi se ne sjećamo rata. Mi nismo ni doživjeli rat. Svatko od nas slušao je različite strane priča i zasigurno obrazovao različito mišljenje, ali mi pronalazimo zajednički jezik. Jezik želje za spoznajom i napretkom. Jezik razumijevanja. Vidim slobodnu zemlju, ali ne i slobodne ljude. Vidim mladog čovjeka u žurbi za poslom, ali i starog u usporenosti nad krajem linije života. Vidim prosjaka na kiši na ulici i vidim bogataša u novom automobilu. Vidim izgradnju velikih nebodera i oronule kuće prigradskog naselja. Vidim grad kao i svaki drugi. Samo je ovaj malo posebniji. Sarajevo je moj grad, Bosna i Hercegovina je moja zemlja i ostajem tu gdje gostoprimstvo nema cijene. Ljudi odlaze i dalje. Okreću leđa dužnostima i onima koji su umrli za našu slobodu. Ostavljaju te dužnosti drugima. Možda jednog dana shvatimo da više nitko nije ostao iza nas.

1 2 3 … 26

Studentice Odsjeka za žurnalistiku u Tuzli podnijele prijavu protiv profesora: Da li je ovo još jedan slučaj bez epiloga?

Intervju s dipl. iur. Nives Jukić, ombudsmankom BiH za ljudska prava: Iza svakog statističkog broja stoji ljudsko biće

Zlatna Karika Azra Pargan: Kroz festival „Moja prva knjiga“ predstaviti što veći broj autora

Semir Muhić: „Sve što sam radio i naučio kroz aktivizam imalo je svoju svrhu ili će je tek imati“

Zlatna Karika Sumeja Mešić: Zaista je bitno živjeti, a ne samo biti živ

Zlatna Karika Lejla Njemčević: Poseban je osjećaj kada ispunite svoje snove

Kada tijelo kaže DOSTA

Ona

Rod ne treba odlučivati ko smo mi

Studentice Odsjeka za žurnalistiku u Tuzli podnijele prijavu protiv profesora: Da li je ovo još jedan slučaj bez epiloga?

Sigurne kuće imaju skloništa i za djevojke – incesti i seksualno nasilje u porastu

Darko Rundek za „Karike“: „Rijeke znače slobodu i opstanak svih nas“

Intervju s dipl. iur. Nives Jukić, ombudsmankom BiH za ljudska prava: Iza svakog statističkog broja stoji ljudsko biće

Zašto sve manje studenata upisuje fakultete u BIH – loš kvalitet, demografska kriza ili neperspektivne karijere?

Psihološkinja Irena Đumić Jurić Marjanović za „Karike“: Osoba koja potraži profesionalnu pomoć nije slabić, nego trpi nasilje

Sve ovo ja

Kada tijelo kaže DOSTA

Rod ne treba odlučivati ko smo mi

Anes Osmić: Nakon četiri godine više nisam glavni i odgovorni urednik omladinskog magazina Karike

Od Silvane do Nirvane: Top 5 Eurosong pjesama

Faruk Šehić – Greta: život u fotonskoj supi (ne)poznatih nam dimenzija

Sklad raznolikosti

Ona

Imran Maglajlić, novi urednik Karika: Nećemo biti prostor kontaminiran dnevnopolitičkim splačinama

Elvedin Nezirović: O čemu se napokon može govoriti?

Lana Lekić – ambasadorica hraniteljstva i usvojenja u Bosni i Hercegovini

Zar dovijeka ovako?

A čija si ti?

Studentice Odsjeka za žurnalistiku u Tuzli podnijele prijavu protiv profesora: Da li je ovo još jedan slučaj bez epiloga?

Intervju s dipl. iur. Nives Jukić, ombudsmankom BiH za ljudska prava: Iza svakog statističkog broja stoji ljudsko biće

Zlatna Karika Azra Pargan: Kroz festival „Moja prva knjiga“ predstaviti što veći broj autora

Male sredine često ne cijene uspjeh „svoje djece“: U Brezi žive i ginisov rekorder i iznadprosječno inteligentni ljudi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?

Najčitaniji tekstovi