Latest

Sve ovo ja

Elvedin Nezirović: O čemu se napokon može govoriti?

Ono o čemu se ne može govoriti posljednji je objavljeni roman Elvedina Nezirovića iz 2021. U podnaslovu autor obavještava da je to novo poglavlje Boje zemlje, njegovog ranije objavljenog djela. Roman je napisan kao autobiografija budući da je za Nezirovića pisanje iscjeliteljski posao: ono liječi, privija rane i olakšava dušu, ali je i način da se društvu otvoreno kaže sve što ga sljeduje. Roman je podijeljen u dva dijela – prvi dio tiče se prijeratnog i ratnog djetinjstva, a drugi opisuje situaciju u poslijeratnoj Bosni. Između ta dva dijela stoje i dva Elvedina – Elvedin kao dijete i Elvedin kao odrastao čovjek koji i piše knjigu. Iako nas životni tok vodi od dječijeg k odraslom dobu, Elvedin svoju knjigu piše retrospektivno budući da su teme o kojima nije dotad mogao govoriti još iz dalekog djetinjstva. One su ujedno njegove bolne tačke koje želi pročistiti i napokon ih pustiti da zacijele.

Sve ovo ja

Lana Lekić – ambasadorica hraniteljstva i usvojenja u Bosni i Hercegovini

Lana Lekić, na prvi pogled nasmijana, šarmantna, topla i ugodna žena. Na drugi pogled se uvjerite u ono što ste...

Sve ovo ja

Zar dovijeka ovako?

U nekom trenutku donosimo svoje odluke, a one nisu uvijek ispravne. Ovo je objašnjenje, ali ne i opravdanje. I zar tako dovijeka? Odbijam u to da vjerujem. Iz Brčkog sam. Znate, onaj grad na Savi koji je zamalo zeznuo Dejton, dok od nas nisu napravili Distrikt. Bili smo djeca, ali išli smo jedni drugima na Božiće i bajrame, slavili Ramazan, Uskrse i Vaskrse. Praviti se da nismo znali ko je Srbin, ko Bošnjak, a ko Hrvat je glupo i naivno. Jasno je kojem plemenu pripada Nataša, a kojem Amina. Ali to nas nije sprječavalo da se družimo i da surađujemo. Mržnja nije u našem genomu. Ona je naučena i ne mora biti trajna. Naši roditelji su ratovali. Naša djeca ne moraju. Ali, što joj više vremena damo da pusti korijenje i postane dio naše kulture, biće je teže iskorijeniti. Da li je već kasno za promjene?

Sve ovo ja

A čija si ti?

Mi se ne sjećamo rata. Mi nismo ni doživjeli rat. Svatko od nas slušao je različite strane priča i zasigurno obrazovao različito mišljenje, ali mi pronalazimo zajednički jezik. Jezik želje za spoznajom i napretkom. Jezik razumijevanja. Vidim slobodnu zemlju, ali ne i slobodne ljude. Vidim mladog čovjeka u žurbi za poslom, ali i starog u usporenosti nad krajem linije života. Vidim prosjaka na kiši na ulici i vidim bogataša u novom automobilu. Vidim izgradnju velikih nebodera i oronule kuće prigradskog naselja. Vidim grad kao i svaki drugi. Samo je ovaj malo posebniji. Sarajevo je moj grad, Bosna i Hercegovina je moja zemlja i ostajem tu gdje gostoprimstvo nema cijene. Ljudi odlaze i dalje. Okreću leđa dužnostima i onima koji su umrli za našu slobodu. Ostavljaju te dužnosti drugima. Možda jednog dana shvatimo da više nitko nije ostao iza nas.

Sve ovo ja

Hej Bosanci, zar još uvijek?

Čovjek i njegova osjećanja, ima li im kraja? Običavao je Meša Selimović da kaže da mrzimo jer se plašimo, jer nas ono „drugo i drugačije“ ugrožava, čini nespokojnim, te zato i djelujemo. Čovjek je biće ambisa, a njegovi osjećaji čine zidine istog, a zidovi se grade, ili pak ruše. U visini netaknutih tvrđava mržnje se u konačnici krije obični ljudski strah, a strah je poput kuge – uspješno postaje dio mrtvaje jednog društva. Žalim, odista žalim što je i Bosna i Hercegovina dio te iste mrtvaje, mrtvaje ispunjene mržnjom koja stoluje glavama pojedinaca, a ipak određuje sudbinu cijelog društva.

Sve ovo ja

Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir

Višedecenijsko držanje u konstantnom strahu paralizuje isto koliko i mine na koje su neki naši sugrađani stali prije 30 godina. Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir. Ne onaj koji je nacrtan na papiru, ne onaj koji će za njih biti toliko poguban da masovno bježe preko granice, državne ili granice uma, nego onaj mir u kojem ćemo bez straha poželjeti da odgajamo djecu, pokrećemo nove poslove i živimo svoje živote bez straha. Onaj mir u kojem nam neće svaki plan počinjati i završavati rečenicom: „Ako se ne zarati.“ Mir koji, osim na papiru, postoji i u našim dušama i umovima.

Sve ovo ja

Od Silvane do Nirvane: Top 5 Eurosong pjesama

Eurosong iliti Eurovizija je jedno od najpoznatijih, ako ne i najpoznatije muzičko takmičenje našeg djetinjstva. Svi se sjećamo onih momenata s mamom, tatom, bakom/nenom, burazerom ili sestrom u skromnim dnevnim boravcima uz neki „žuti“ sok, grickalice i euforično iščekivanje nastupa države za koju navijamo. A svako je imao nekog svog favorita. I zaista, u Bosni je Eurovizija ne samo još jedno takmičenje, ona je mnogo više od toga. Moja prva asocijacija na sam Eurosong jeste ogroman crni TV (Boga pitaj koji je to brend bio) s malim „vratima“ koja su, zapravo, bila otkinuta. Tu su se nalazila samo tri nedefinisana dugmeta koja su bila za smanjivanje i pojačavanje. Onda ja tako stojim kraj TV-a čekajući da neko od ukućana upali kako bih svjetlosnom brzinom smanjila jer je automatski bio pojačan toliko da bi danas bio odličan prenk i eventualno da se šlagirate jer niko ne očekuje da se TV pali i da je zvuk na 100. No, taj je bio. I to su glasnije uspomene od bilo kojih drugih. Danas imamo ogromnu plazmu u dnevnom boravku, ali danas ne gledamo Euroviziju. Doduše, danas jedva stignemo da vidimo jedni druge, ali nećemo na patetiku, shvatili smo o kojoj sam sentimentalnosti pričala.

Sve ovo ja

Faruk Šehić – Greta: život u fotonskoj supi (ne)poznatih nam dimenzija

Greta – balada o Migfoldu / tamni, emocionalni transrealizam govori o mogućnosti prevazilaženja ratnih trauma posredstvom mašte i književnosti. Polazeći od vremena Jugoslavije, kojoj se autor na više mjesta u knjizi vraća, okosnicu ove duže pripovijetke ili romana (možda najbolje knjige) čine ratna dešavanja u Bosni 90-ih godina. Ovakvim definiranjem radnje mogli bismo lahko zaključiti da je to još jedno u nizu pričanja o nemilim događajima, ali ona to ipak nije. Rat u dječakovoj svijesti – neimenovani narator – predstavlja putovanje kroz vrijeme i prostor zahvaljujući umijeću čitanja knjiga.

Sve ovo ja

Sklad raznolikosti

Žalosno je što nerazriješeni problemi među pojedincima u prošlosti imaju utjecaj na generacije koje dolaze. Ipak, ne kaže se uzalud da na mladima svijet ostaje, pa tako i ova naša zemlja. Želim vjerovati da će odlaskom trenutnih političara i starih generacija BiH postati ljepše i bolje mjesto za život. Ljudi iz nje ne odlaze jer im je trenutno loše, već jer se ne nadaju boljem. Ne nadati se boljem u zemlji u kojoj si rođen, odgajan, u kojoj si odrastao, upoznao prve prijatelje i imao prve ljubavi mi je istovremeno nepojmljivo i tužno. Ako se nitko ne bude nadao boljem, kako će onda do poboljšanja i doći? Ako se nitko ne bori za ljepše, kako ostvariti ljepotu o kojoj svi toliko maštamo? Nekolicina ljudi koji su ostali valjda vjeruju u bolje sutra. Nadaju se, iščekuju i bore. Bore se za svoju djecu, svoju braću, svoje roditelje.

Sve ovo ja

Nacionalizam, mržnja i podjele – okovi bosanskohercegovačkog društva

Nacionalizam, mržnja i podjele, okovi bosanskohercegovačkog društva, godinama već podcjenjuju i zanemaruju značaj nekadašnjeg suživota različitih tradicija, naroda i kultura, a ni religija više nije sveta jer je često korištena u svrhu mobilizacije jednih protiv drugih i kao instrument političkih ciljeva koji u stvarnosti niti jednoj skupini ne obećavaju boljitak. Načelna polazišta različitih religija, ustavljenih na ovom prostoru, se zloupotrebljavaju tako što se uzimaju kao osnov politika i odluka, a koje su daleko od onoga što religija proklamira. Oni koji su itekako prisutni u javnoj sferi govore glasno o nemogućnosti zajedničkog života naroda ove zemlje, iako istovremeno postoje kulturološke vrijednosti, u srži pojedinaca i cjelokupnog društva koje su poveznica različitosti naroda.

Sve ovo ja

Vodič kroz postratnu BiH jedne dvadesetosmogodišnjakinje

Blog Ivone Kukić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ Rođena sam u decembru 1993. godine. Rekli su mi stariji da dugo nisu upamtili tako hladnu zimu. Dok me nosila pod srcem, moja mama jela je uglavnom jabuke. Jedva sam preživjela po dolasku na svijet. Svijet prijeteći, krv je već natopila zemlju, strah i zlo zavladali su složno. A ja tvrdoglavo odlučila da živim.

Sve ovo ja

Ne želimo da se dijelimo, odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze

Mladi ne žele da se pojave novi Mahir i Alma, novi Boško i Admira... Mi ne želimo da se dijelimo, ne želimo da odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze. Njima želimo podariti svijetlu budućnost, s političarima koji se brinu i kojima je stalo do domovine, budućnost punu prilika i mjesta za ostvarenje, punu ljubavi i podrške. Mi nismo oni, mi ne zanemarujemo domovinu, narod i glas. Mi smo nova generacija koja će da stvara revolucije i koja će se svim silama truditi da zaustavi propagandu koja se širi. Mi ćemo širiti ljubav koja može sve pobijediti, jer mi to oruđe znamo iskoristiti. Mi ćemo staviti ljubav ispred zastava.