Iza duge

Proklete granice, da nema njih sada bih mogla ovdje u centru Beograda da poljubim svoju djevojku kao i svi heteroseksualni parovi. Dođavola s tim, ja ću da pomjerim granice. Želim da je poljubim. To ću i učiniti, biće na blic, niko neće vidjeti. Stigao je tramvaj. Ona izlazi iz njega, pogledi nam se odmah susreću, krećem polako klecavih koljena prema njoj. Širim ruke i hvatam je u jak zagrljaj. Ne puštam je neko vrijeme, osjetim miris vanilije koji mi mazi nozdrve. Polako opuštam ruke i dižem glavu. Gledam njene oči, obojene su svim bojama duge. Cijeli jedan svijet stao je u taj jedan par očiju.

Znam! Odrastanja u palankama nose sa sobom kojekakve strukturalističke zatvorenosti. One koje ne dozvoljavaju da isplivaš iznad površine i udahneš vazduh vlastitim kapacitetom pluća. Brojne teme dolaze na noćni red rasprava u kafanskim ambijentima. Na kurikulumima mahalaških profesora se može naći sve – od sporta do geopolitike koja je u posljednje vrijeme izgleda svačiji hobi i specijalizacija, pa do religije, muzike i književnosti. Tako, u mojoj palanci skrivenoj u srednjoj Bosni, koja se ni po čemu specijalnom ne razlikuje od desetina sličnih u našoj nam zemlji, dođe na repertoar i jedna tema koja posljednjih godina predstavlja i misteriju i izazov lokalnih sveznalica s „kafanskom diplomom“ – ona o prvoj povorci ponosa u Bosni i Hercegovini.

Još u osnovnoj školi sam shvatio da imam identitet „drugačiji“, međutim, zbog nedostatka znanja i iskustva nisam znao da definišem koji dio slagalice nedostaje. Zašto drugačiji? Probat ću zajedno s vama odgovoriti na ovo pitanje. Prva faza mog gay života počela je sa sestrinim i maminim haljinama, torbicama i štiklama. Zatim, konstantno okružen djevojčicama, a umjesto brzog autića, mama mi je s pijace donosila bebe i barbike. Mama kao mama nije obraćala pažnju na to, vjerovatno jer joj je moj osmijeh uvijek bio važniji od svega. Štaviše, zabavljala bi se kada bih imao performans Seke Aleksić s njenim štiklama, tri broja većim od mojih stopala. Zar nije zabavno? Uglavnom, long story short, prošao sam kroz „tipičnu“ torturu gay dječaka od strane mojih vršnjaka; najgore uvrede jer sam se samo, jednostavno, družio s djevojčicama, prijetnje, nasilje, neugodnosti i uznemiravanja. Ali eto kažu „što te ne ubije, to te ojača“. Ili, u mom slučaju, ostavi traumu. Bilo kako bilo, uvijek tražim da opravdam svaku situaciju jer sam optimistična osoba, ali kada u ovim godinama uradim retrospektivu svega što se desilo, apsolutno ne postoji ni jedno jedino i valjano opravdanje za sve što su mi moji vršnjaci radili, ne znajući da ni sam ne razumijem svoj identitet i da imam teret i osjećaj krivice, a nikome ne radim ništa, osim svojim mislima.

Došla sam do faze u kojoj uopće ne sličim na osobu na svojoj ličnoj karti. Na šalteru bi mi rekli: „Ne možete vi ovo potpisati, mora gospodin doći lično.“ U takvim situacijama je teško ne nasmijati se i shvatiti da lijekovi zapravo rade, da me ljudi konačno vide kao osobu koja jesam. Tu sreću je teško opisati. Pa i na autobuskom šalteru slična situacija; kupujem kartu sa studentskim popustom, službenik me zamoli za index ili studentsku karticu. Pri sebi imam staru studentsku karticu koju sam dobila dok sam bila student jedan cijeli semestar (ironija je da je prvobitna kartica s mojim tadašnjim podacima imala sliku djevojke zbog greške u bazi podataka fakulteta). Službenik gleda karticu i govori: „Pa ovo je dečko. Daj mi svoju karticu.“ Odmah sam se nasmiješila te samo rekla da je moja kartica. Službenik detaljnije gleda, i nakon shvatanja mi uručuje kartu. Tada sam shvatila da sam postala osoba koja sam uvijek težila biti, da mojoj patnji dolazi kraj.