„Ubij!“, „Treba zabranit'!“, „Sve su to pederi!“, „Vratite nam dugu, pederi!“, „Bolesnici!“... Sve su to pogrdne riječi, prijetnje i pozivi na nasilno ponašanje, koje nas i ove godine očekuje uoči najavljene četvrte Povorke ponosa. Oni koji ne podržavaju i ne razumiju LGBTIQ+ osobe, koji homoseksualnost smatraju bolešću ili psihičkim poremećajem, ovakve uvrede glasno i jasno uzvikuju na anti-LGBT protestima koji se održavaju netom prije održavanja Povorke.
Ističući seksualnost / rodni identitet i prezentujući to kao nešto šokantno, moderno, novo, LGBTIQ osobe se svodi na njihovu seksualnost / tijelo / seksualni čin, ili kao nešto što „nikad ranije nije bilo kod nas“, iako to naravno nije tako. Važno je predstavljati LGBTIQ osobe u svoj njihovoj kompleksnosti jer ljude ne čini samo njihov seksualni/rodni identitet, davati prostor ličnim pričama LGBTIQ osoba – da one govore same o sebi jer to je uvijek autentičnije nego kad drugi govore o njima. Mnogo je prigodničarskog i površnog izvještavanja o LGBTIQ zajednici; to se najbolje može vidjeti na primjeru povorke ponosa. Umjesto da se govori o razlozima zbog kojih se uopće organizuje povorka, da se približe i objasne zahtjevi LGBTIQ zajednice, fokus medija je broj policajaca i zatvaranje ulica.
Nepostojanja reprezentativnosti LGBTIQ+ zajednice, kulture, stvaralaštva i života u javnom prostoru vodi do stvaranja predrasuda i miskoncepcija o zajednici. U javnom prostoru LGBTIQ+ teme su još uvijek tabu ili su čak i zabranjene, što dovodi do potpunog ignorisanja zajednice, a kroz aktivnosti poput čitanja LGBTIQ+ poezije, gledanje filmova i diskusija otvaramo LGBTIQ+ teme javnom životu i prostoru, našim sugrađanima/kama, našim komšijama/nicama, našim prijateljima/cama, i sve to s ciljem informisanja i senzibiliziranja, te otklanjanja postojećih predrasuda i iskrivljenih mišljenja. Također, kroz te aktivnosti nudimo LGBTIQ+ zajednici siguran prostor u kojem mogu biti autentično ono što jesu, te širimo prostor slobode, ljubavi i zajedništva. Sve nabrojane aktivnosti pomažu građanima i građankama da se upoznaju s LGBTIQ+ osobama i njihovim životima i da strah od nepoznatog pretvorimo u prihvatanje poznatog – to pomaže i LGBTIQ+ osobama da se osjećaju sigurnije i prihvaćenije u bosanskohercegovačkom društvu, kaže Bajraktarević. Cijeni da se promjene dešavaju, ali vrlo sporo.
Proklete granice, da nema njih sada bih mogla ovdje u centru Beograda da poljubim svoju djevojku kao i svi heteroseksualni parovi. Dođavola s tim, ja ću da pomjerim granice. Želim da je poljubim. To ću i učiniti, biće na blic, niko neće vidjeti. Stigao je tramvaj. Ona izlazi iz njega, pogledi nam se odmah susreću, krećem polako klecavih koljena prema njoj. Širim ruke i hvatam je u jak zagrljaj. Ne puštam je neko vrijeme, osjetim miris vanilije koji mi mazi nozdrve. Polako opuštam ruke i dižem glavu. Gledam njene oči, obojene su svim bojama duge. Cijeli jedan svijet stao je u taj jedan par očiju.
Početkom jula 2022-ge, par dana nakon sarajevske Parade, u sred jednog vrelog dana, na jednoj raskrsnici bez imalo hlada, zaustavi me vremešni gospodin i kaže da zna da sam novinarka i da ne razumije zašto podržavam one. Pitam koje one, a on odgovora samo one i pokazuje glavom negdje ustranu. Ponovim pitanje uz osmjeh znajući šta slijedi, a on utiša glas i kaže pa pedere, brate. Na to krenem da mu objašnjavam šta zapravo traže pripadnici LGBTIQ+ populacije, kako žive i slično i nakon 40-ak minuta razgovora se rastanemo s njegovim zaključkom Bogami si me načela, odoh kući razmišljati, možda i nisam u pravu!
Ovaj događaj je još jedan dokaz da otpor dolazi iz neznanja! A tu, barem u slučaju LGBTIQ+ populacije, nastupaju karike.ba, portal ili web magazin-online kuća mladih specifičan po tome što mladi kreiraju sadržaje za mlade i gdje svi, bez ikakvih ograničenja, cenzure ili pritiska, mogu da iznesu svoja iskustva vezana za kršenje ili poštivanje i njihovih i ljudskih prava drugih osoba i to podijele sa širom javnošću, i mladi i oni koji rade s mladima.
Moja žena i ja prošle smo razne dogodovštine. Sve ono što jedan dug i posvećen odnos sa sobom neizbježno nosi, imale smo duboke i teške razgovore, iskusile velike emocije, ljubavne i one neke druge, planirale svakodnevni život i prevazilazile životne izazove. Kao i svi drugi parovi. Ipak, postoji taj jedan dio iskustva koji je svojstven samo nama i našoj kvir zajednici, nešto što zasigurno ne olakšava život u paru. Situacije čije prevazilaženje zahtijeva odličnu povezanost sa sopstvenim emocijama i spremnost da se o njima komunicira s partnerom otvoreno i ranjivo.
Znam! Odrastanja u palankama nose sa sobom kojekakve strukturalističke zatvorenosti. One koje ne dozvoljavaju da isplivaš iznad površine i udahneš vazduh vlastitim kapacitetom pluća. Brojne teme dolaze na noćni red rasprava u kafanskim ambijentima. Na kurikulumima mahalaških profesora se može naći sve – od sporta do geopolitike koja je u posljednje vrijeme izgleda svačiji hobi i specijalizacija, pa do religije, muzike i književnosti. Tako, u mojoj palanci skrivenoj u srednjoj Bosni, koja se ni po čemu specijalnom ne razlikuje od desetina sličnih u našoj nam zemlji, dođe na repertoar i jedna tema koja posljednjih godina predstavlja i misteriju i izazov lokalnih sveznalica s „kafanskom diplomom“ – ona o prvoj povorci ponosa u Bosni i Hercegovini.
Još u osnovnoj školi sam shvatio da imam identitet „drugačiji“, međutim, zbog nedostatka znanja i iskustva nisam znao da definišem koji dio slagalice nedostaje. Zašto drugačiji? Probat ću zajedno s vama odgovoriti na ovo pitanje. Prva faza mog gay života počela je sa sestrinim i maminim haljinama, torbicama i štiklama. Zatim, konstantno okružen djevojčicama, a umjesto brzog autića, mama mi je s pijace donosila bebe i barbike. Mama kao mama nije obraćala pažnju na to, vjerovatno jer joj je moj osmijeh uvijek bio važniji od svega. Štaviše, zabavljala bi se kada bih imao performans Seke Aleksić s njenim štiklama, tri broja većim od mojih stopala. Zar nije zabavno? Uglavnom, long story short, prošao sam kroz „tipičnu“ torturu gay dječaka od strane mojih vršnjaka; najgore uvrede jer sam se samo, jednostavno, družio s djevojčicama, prijetnje, nasilje, neugodnosti i uznemiravanja. Ali eto kažu „što te ne ubije, to te ojača“. Ili, u mom slučaju, ostavi traumu. Bilo kako bilo, uvijek tražim da opravdam svaku situaciju jer sam optimistična osoba, ali kada u ovim godinama uradim retrospektivu svega što se desilo, apsolutno ne postoji ni jedno jedino i valjano opravdanje za sve što su mi moji vršnjaci radili, ne znajući da ni sam ne razumijem svoj identitet i da imam teret i osjećaj krivice, a nikome ne radim ništa, osim svojim mislima.
To se i meni desilo, nasilje je sveprisutno od Balkana, tog siromašnog predgrađa Evrope, pa sve do Kraljevstva. Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu, sakrivanju, medikamentizaciji bola, lizanju rane. Ili, osuđena je na ulaganje velikog napora u činu otpora, bunta, borbe, neposustajanja? Možda. Divim se onima spremnima na unutrašnji egzil, ali i onima koji ga odbijaju. Ali, ono s čim sam ja ostao nakon „Heartstoppera“ su dva prazna mjesta. Jedno koje svjedoči o zauvijek izgubljenom odrastanju u „nježnim“ godinama puberteta i adolescencije kada nije postojala mogućnost ljubavi. Da se voli Onaj drugi, da se dodirne, da mu se osmjehne, dok Oni mogu da vole One: spontano, slobodno, strasno, nagonski ili nježno.
Došla sam do faze u kojoj uopće ne sličim na osobu na svojoj ličnoj karti. Na šalteru bi mi rekli: „Ne možete vi ovo potpisati, mora gospodin doći lično.“ U takvim situacijama je teško ne nasmijati se i shvatiti da lijekovi zapravo rade, da me ljudi konačno vide kao osobu koja jesam. Tu sreću je teško opisati. Pa i na autobuskom šalteru slična situacija; kupujem kartu sa studentskim popustom, službenik me zamoli za index ili studentsku karticu. Pri sebi imam staru studentsku karticu koju sam dobila dok sam bila student jedan cijeli semestar (ironija je da je prvobitna kartica s mojim tadašnjim podacima imala sliku djevojke zbog greške u bazi podataka fakulteta). Službenik gleda karticu i govori: „Pa ovo je dečko. Daj mi svoju karticu.“ Odmah sam se nasmiješila te samo rekla da je moja kartica. Službenik detaljnije gleda, i nakon shvatanja mi uručuje kartu. Tada sam shvatila da sam postala osoba koja sam uvijek težila biti, da mojoj patnji dolazi kraj.
Svaki je po nečemu poseban. Ovaj, recimo, jer se prvi put desio u junu i prvi put došao kao kruna na mjesec ponosa – mjesec koji je zaista obilovao događajima koji su namijenjeni zabavi, razonodi, druženju i edukaciji LGBTIQ osoba i njihovih prijatelja. Poseban je i jer je prvi put imao i dvosatni kulturno-zabavni program, pa su okupljene počastili i umjetnici i umjetnice, baletani, baletanke, hor, DJane... Poseban je i jer je na njemu prvi put bila moja mlada rodica, jer je prijateljica povela sina tinejdžera, jer su moji prijatelji iz daleke Švedske, sa troje djece, došli da prošetaju, odmah po slijetanju u Sarajevo. Poseban, veseo i, naravno, bez ijednog incidenta, osim trovanja javnog i medijskog prostora. Nakon njega, okačeno je novo cvijeće na mostove nad Miljackom, gradsko rukovodstvo moglo se, napokon, prestati praviti mrtvo, a mi do narednog juna moramo preći još jednu sitnu stepenicu – drugi oktobar i izbore na kojima ćemo ponovo glasati za ulice za svu našu djecu.
U Sarajevu, uz povorku ponosa, organizuju se paralelni događaje kako bi podsjetili na „porodične vrijednosti“ i demonstrirali strah da im LGBTI „pošast“ ne poremeti sklad njihovih hetero zajednica o čijem raskošnom skladu čitamo svakodnevno na stranicama crne hronike. Zato je slogan ovogodišnje povorke „Porodično okupljanje“ najinteligentniji odgovor na kontra događaje koji će, ako ništa drugo, morati da se pozovu na neki drugi segment „bogate tradicije“. Ali porodično okupljanje nije samo pametan odgovor na besmisao terora većine, ono predstavlja potpunu istinu. Nijedna LGBTI osoba nije manje dio porodice nego što su to neke druge, bez slovnih predznaka. Čak i ako je odbačena od biološke porodice zbog seksualne orijentacije i(li) rodnog identiteta sigurno je stekla novu porodicu, satkanu od prijatelja_ica. Čak i da je asocijalna pa joj se nije dalo sticati nebiološke srodnike, nije ništa manje porodica ako je i sama sa mačkom.