Sistem na guranje

Užasno je kada u ključnom trenutku nemate uz sebe ni institucije ni sistem koji funkcioniše, ali je fenomenalno kada imate ljude čija javna podrška natjera sistem da proradi.

Prošla su skoro četiri mjeseca od prijetnji smrću koje sam dobila. Razlog vrlo banalan – objavljivanje fotografije s dvojicom migranata. Goranu Živanoviću je bio dovoljan prikaz njemu nepoznate djevojke s dvojicom takođe njemu nepoznatih muškaraca da mi zaprijeti ni manje ni više nego odsijecanjem glave. Izgleda da mu moja glava nije bila dovoljna, pa je prijetnju proširio na migrante, ali i ljude koji im pomažu na bilo koji način ili jednostavno imaju empatiju prema njima.

Pijem kafu na istom mjestu s čovjekom koji mi prijeti odsijecanjem glave

Iako sam skoro pa svakodnevno izložena odvratnim komentarima na društvenim mrežama, ovo je bila novost. Prijetnje smrću još uvijek nisam doživjela i nije mi bilo svejedno. Uznemirenost je došla uz spoznaju da taj muškarac živi u istom gradu kao i ja. Da pijemo kafu na istom mjestu.

Komentar Gorana Živanovića (privatna arhiva)

Odmah sutradan sam otišla u policiju s namjerom da prijavim prijetnje, međutim, nisam dovoljno ozbiljno shvaćena. U policijskoj stanici me je primila dežurna policajka. Kada sam joj pružila odštampanu prijetnju, zajedno s profilom muškarca koji mi prijeti, njegovom fotografijom, imenom i ličnim podacima, ravnodušno me upitala: „Samo to?“ Zatim je telefonom pozvala dežurnog inspektora, prepričala mu šta se desilo, a meni prenijela njegovu poruku da se vratim u ponedjeljak, za dva dana. Nije mi ponuđeno objašnjenje. Znači, čovjek koga ja plaćam da me štiti mi govori da sačekam puna dva dana, u istom gradu u kome živi i čovjek koji mi prijeti. Ni manje ni više nego odsijecanjem glave.

Objavljuj, opisuj u detalje, dijeli po mrežama…

Shvatila sam da sama sebi najbolje mogu pomoći. Konsultovala sam se s prijateljicom koja je pravnica i koja mi je samo kratko rekla: „Objavljuj.“ Objavljuj na portalu, opisuj u detalje, dijeli po mrežama, neka svi znaju šta se dešava. Tako je i bilo. Na portalu „eTrafika“ objavili smo kratak tekst o prijetnjama, priložili sporni komentar kao dokaz, te detaljno obrazložili reakciju policije. To je bila subota popodne. Do subote naveče primila sam nekoliko stotina poziva i poruka, ponuda i prijedloga. Svi su željeli da pomognu, svi su se zgražavali nad reakcijom policije, svi su osuđivali Živanovića. Mediji su složno prenijeli tekst i omogućili da se šira javnost upozna sa situacijom u kojoj sam se nalazila. Iste noći Živanović se ponovo javio. Bio je ohrabren (ne)reakcijom policije pa je svoje prijetnje ponovio. Napisao mi je da nisam za života, vrijeđao me, čak mi i poslao svoj broj telefona, kako bi ga policija lakše našla. Počeo je proganjati moje prijatelje na društvenim mrežama i vrijeđati ih, samo zato što su me podržavali. Kasnije sam saznala da ja nisam prva novinarka kojoj je prijetio – ranije je jedan kolega bio meta, ali nije želio da to prijavi.

Za reakciju policije neophodan je pritisak javnosti

Ujutru oko 8:30 je telefon počeo da zvoni. Policijska stanica iz koje sam juče vraćena. Vrlo ljubazno zovu da dođem i prijavim slučaj. Sve je spremno, inspektor je tu, onaj isti koji juče nije želio da me sasluša. Bila sam bijesna. Zar je zaista bilo potrebno dizati hajku po medijima i društvenim mrežama? Zar je za reakciju policije neophodan pritisak javnosti? Zar nisam mogla samo izvijestiti da su policajci postupili po službenoj dužnosti, priveli Živanovića i proslijedili slučaj tužilaštvu? Zar je povjerenje u institucije moralo još jednom da se poljulja? Tokom davanja izjave saznala sam da je Živanović priveden u Bratuncu, gdje je bio u posjeti porodici. Rečeno mi je da će protiv njega biti proslijeđen izvještaj tužilaštvu, da će se tražiti njegovo krivično gonjenje. Laknulo mi je, sistem je proradio za manje od 24 sata. Trebalo ga je pogurati, ali je proradio.

Izražavanje ličnog stava i nezadovoljstva

Policija je zaista korektno uradila svoj dio posla i predmet poslala u tužilaštvo. Međutim, postupajuća tužiteljica donijela je naredbu o nesprovođenju istrage, te zaključila da Živanović nije ugrožavao moju sigurnost već izražavao lični stav i nezadovoljstvo. Ona smatra da „osumnjičeni svojim djelovanjem nije javno pozivao, niti izazivao i podsticao na nasilje i mržnju“, iako je koristio govor mržnje, širio ksenofobiju prema migrantima, a meni lično zaprijetio odsijecanjem glave. Nisam pravnica, ali ljudi koji to jesu kazali su mi da se ovo protivi zdravom razumu. Protiv ove odluke podnesena je žalba, ali odgovor neće uskoro stići. Kako mi je kazao advokat koji me zastupa, mogu ga čekati i do šest mjeseci.

Izvadak iz odluke tužilaštva (privatna arhiva)

Javni pritisak medija

U međuvremenu, Udruženje „BH novinari“ je uradilo sjajan posao, alarmiralo međunarodnu zajednicu i evropska udruženja novinara. Stvaralo je javni pritisak. Međutim, ne mogu da se ne zapitam šta bi se desilo da nisam novinarka. Šta da nemam pristup medijima i mnogo kolega koji su stali uz mene? Plašim se da taj ponedjeljak jednostavno nikad ne bi stigao.

Krim inspektor je kažnjen zbog toga što mi je poručio da se vratim za dva dana. Njegove kolege su nam rekle da Živanović nije bezopasan čovjek, već da iza sebe ima podebeo dosije i dvije izdržane kazne zatvora. Da sam dobro postupila prijavljivanjem.

Petar Mirković – kazna (privatna arhva)

Kreiranje sigurnog okruženja za sve novinare

Cijeli slučaj se trenutno svodi na čekanje odgovora iz tužilaštva. Kolege iz drugih medija povremeno u svoje priloge i tekstove uvrste i ove informacije, kako bi držali pažnju javnosti. Živanović mi se više ne javlja, ali povremeno i dalje mrzi i poziva na nasilje preko društvenih mreža. Pominje puške, ubijanje i ljude u pokretu. Sreli smo se prije nekoliko dana, na pješačkom prelazu, dok je gurao kolica s djetetom. Nije me ni pogledao.

A ja zapravo nisam imala drugog izbora. Moja redakcija se većinom sastoji od mladih novinara, koji tek grade svoje karijere. Konstantno im govorim da moraju reagovati na sve pritiske ili prijetnje koje dobijaju, kako bi sebi i svojim kolegama kreirali sigurnije okruženje za rad. Koju poruku bih im poslala da nisam postupila po sopstvenim pravilima?

*Naslovna fotografija – Vanja Stokić i migranti (Autor: Ajdin Kamber)

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Željko Simeunić: Oštećenje vida kao kamen spoticanja na putu obrazovanja
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako kreirati stylish Instagram Feed?
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Dnevnik ekonomiste: Zašto je ekonomija tako važna?
Mržnja naša nasušna
Poziv autorima/cama za učešće u projektu Na mojoj koži
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje