Da li se umjetnik rađa ili postaje? I kako se kroz slikarstvo mogu probuditi sjećanja, emocije i zaboravljeni dijelovi djetinjstva?
Piše: Nahla Muradbašić
U razgovoru s umjetnicom Hannom Dujmović otkrivamo kako nastaje izložba, koja nije samo vizualni događaj, već i emotivno iskustvo, u kojem performans postaje važan dio priče o nostalgiji.
– Kako biste se predstavili onima, koji se prvi put susreću s Vašim radom?
Ja sam Hanna Dujmović, vizualna umjetnica koja kroz slikarstvo istražuje emocije, sjećanja i neizrečene slojeve svakodnevice. Moji radovi nastaju iz potrebe da se zaustavi vrijeme i da se intimni trenutci pretoče u vizualni jezik koji komunicira univerzalno.
– Šta je za Vas umjetnost?
Umjetnost je za mene najiskreniji oblik komunikacije, prostor u kojem se emocija, misao i iskustvo susreću bez obaveze da se objasne. Ona je istovremeno terapija, dokument i dijalog.
– Da li ste od malena znali da će slikarstvo biti Vaš životni poziv?
Od najranijeg djetinjstva bila sam fascinirana bojama, teksturama i mogućnošću da običan papir postane svijet. Kasnije je ta dječija igra prerasla u profesionalnu i duhovnu potrebu. Mislim da se svi rađamo kao kreativna bića, ali se kod mnogih ta kreativnost ukruti pravilima surovog života koji živimo, pa vrlo često već pri kraju osnovne škole zaboravimo na dar koji svako od nas nosi u rukama.
– Kako biste u tri riječi opisali svoj umjetnički stil?
Surealan. Introspektivan. Simboličan.
– Kako izgleda Vaš kreativni proces – od prve ideje do završene slike?
Proces počinje tišinom i promatranjem. Zatim bilježim asocijacije, fragmente sjećanja i vizualne impulse. Kada se oblikuje jasna emocionalna nit, prelazim na platno, gradeći kompoziciju u slojevima, često intuitivno. Slika je gotova tek kada osjetim da njena energija odgovara polaznoj emociji.
– Često čujemo da je vrhunsko slikanje isključivo stvar talenta. Šta Vi mislite o tome?
Talent je tek početna iskra, ali rad, disciplina i upornost su ono što tu iskru pretvara u stvaralaštvo. Bez posvećenosti i stalnog učenja, talent ostaje samo potencijal.
– Kako se nosite s kreativnim blokadama i pritiskom stvaranja?
Prihvatim ih kao dio procesa, ali mi se generalno dešavaju rijetko. Ne forsiram sebe da stvaram pod svaku cijenu, dopuštam mozgu i emocijama da odmore. Šetnje, razgovori i povratak jednostavnim radnjama često aktiviraju novu inspiraciju.
– Kako je nastala ideja za izložbu Nostalgija djetinjstva?
Ideja je nastala iz potrebe da se vratim korijenima, onim naivnim, čistim emocijama koje smo svi nosili kao djeca, a koje se s godinama zamute. Željela sam otvoriti prostor u kojem se ljudi mogu sjetiti vlastite ranjivosti i radosti.
– Koja je Vaša lična emocija ili sjećanje pokrenulo ovaj projekat?
Gubitak moje majke (bake), koju nerazdvojivo vežem za najdivnije trenutke mog djetinjstva. Iza nas je bila borba s teškom bolešću i naposljetku me je taj gubitak potakao da se unutar svojih odaja sjećanja vratim vremenu kada je životni sat kucao sporije, toplije i iskrenije.
View this post on Instagram
– Šta za Vas znači pojam „nostalgije“ – tuga, radost ili nešto između?
Nostalgija je za mene slatko-gorka emocija, mješavina zahvalnosti što smo nešto proživjeli i blage tuge jer je to vrijeme nepovratno prošlo.
– Koje motive ili simbole najčešće koristite kako biste prikazali djetinjstvo?
Koristim motive igre, teksture koje podsjećaju na zidove i predmete iz domova te boje koje prizivaju toplinu i sigurnost. Ponekad i fragmente ilustracija ili predmeta koji podsjećaju na školske i porodične uspomene.
– Kako je prostor Historijskog muzeja uticao na koncept i doživljaj nostalgije?
Prostor muzeja, sa svojom težinom i historijom, donio je dodatnu dimenziju. Njegova arhitektura i atmosfera podsjećaju na prolaznost vremena, pa su slike u tom ambijentu dobile još snažniji emocionalni naboj. Ovaj ciklus rađen je isključivo na osnovu prostora u kojem je izložen, tako da je sve uklopljeno u priču koja nosi posebnu snagu.
– Zašto ste se odlučili da umjesto klasične izložbe uključite performativni pristup?
Performans je omogućio da publika uđe u proces, a ne samo u rezultat. Željela sam da izložba bude iskustvo, ne samo vizualni doživljaj, prostor u kojem se sjećanja „pokreću“, a ne samo gledaju.
– Kome je izložba prvenstveno namijenjena – djeci u nama ili djeci oko nas?
Prvenstveno djeci u nama. Odrasli često zaborave da je taj unutrašnji glas i dalje živ. Ali izložba je otvorena svima – i djeci koja tek stvaraju svoje uspomene i odraslima koji ih ponovo otkrivaju.
– Kakav ste osjećaj željeli da posjetioci ponesu sa sobom nakon što napuste izložbu?
Da odu s osjećajem topline i blagosti, ali i s promišljanjem o vlastitom putu. Željela sam da se svako sjeti nečega što ga je oblikovalo, nečega što je možda zaboravio.
– Kakvi su Vaši utisci nakon izložbe i reakcije posjetilaca?
Reakcije su bile veoma emotivne i dirljive. Posjetioci su dijelili vlastite priče, sjećanja, pa čak i suze. Upravo taj dijalog i povezivanje s publikom potvrda su da umjetnost ima smisla.
– Šta biste voljeli istražiti u svom sljedećem projektu?
Ovaj poziv je nešto što istinski živim i uvijek radim na nečemu novom i interesantnom. Trenutno planiram nastaviti razvijati slikarski opus iz ove godine, nadopunjavati ga i ostvarivati saradnje s kolegama iz kreativne industrije koji će doprinijeti daljem razvoju mog opusa. Također su u planu internacionalne izložbe i rezidencije.
– Kako vidite svoju umjetnost za deset godina?
Vidim je hrabrijom, slobodnijom i tehnički zrelijom. Nadam se da ću i dalje istraživati nove forme izraza, ali da ću zadržati autentičnu emocionalnu nit koja me vodi od početka.
– Za kraj – koju poruku biste željeli uputiti čitateljima našeg Omladinskog magazina?
Njegujte svoju kreativnost, bez obzira na to čime se bavite. Umjetnost nije samo profesija, ona je način da se upoznate, izrazite i razumijete svijet oko sebe. Svako od nas nosi djelić stvaralačkog potencijala. Čuvajte ga.
Ovaj članak je izrađen u sklopu projekta “Akademija omladinskog novinarstva” koji finansira Evropska unija kroz projekat “SEECheck network Fighting disinformation and misinformation through a network of fact-checkers” , a koji u Bosni i Hercegovini implementira Udruženje građana i građanki Zašto ne. Sadržaj je isključiva odgovornost autorice i izdavača, te izneseni stavovi u ovom članku nisu i ne mogu biti smatrani stavovima Udruženja građana i građanki Zašto ne i Europske unije.
