Moja mama je od 1998. zaposlena u kantonalnoj službi jednog federalnog zavoda. Prvobitno je zaposlena na poziciju daktilografkinje i taj posao obavljala je do perioda kada se počeo razvijati materijal za ovaj tekst. Dolaskom novog direktora u službu, u kolektiv je uvučen osjećaj straha i napetosti, potpomognut prijetnjama, kaznama i upozorenjima. Korijen osam godina dugog problema, obrušenog na mamu, je oduzimanje njenog osnovnog zadatka u to vrijeme (daktilografskog) i dodjeljivanje istog radnoj kolegici s već postojećim, drugačijim obavezama, bez ikakvog objašnjenja ili povoda.
Prvo pitanje izazvano tim bilo je pitanje vlastite sposobnosti da radi ono čemu već godinama posvećuje vrijeme. Predvidjela je tada, zbog toga, poteškoće na poslu, ali ta predviđanja nisu mogla dobaciti do razmjera buduće stvarnosti. Kasnije, taj posao, direktorskim aktom, prenesen je na lični zadatak svakoga kome je ta usluga potrebna, iako je u to vrijeme informatička pismenost i mogućnost služenja računarima bila dosta manje zastupljena nego danas, naročito među starijom populacijom. Kako god, pozicija daktilografa bila je sistematizovana. Dakle, postojala je tada potreba za tim.
Na posao je išla da bi se osjećala besposleno.
Osam sati dnevno gubila je svrhu na radnom mjestu i naslućivala koliko dugo se uopšte može sjediti i čekati plata bez da je „namičeš“ svojim radom. Kome treba zaposlenica koja nema posla i kad će joj zvanično reći da nije potrebna?
Na upite i žalbe je dobijala krajnje bezobzirne odgovore poput: „Ma hajde, sjedi i odmaraj.“ Malo je riječi u ovoj rečenici, a mnogo bezobrazluka, apsurda i nevjerice. Prvo, nerad umara koliko i rad, ako traje dugo. Drugo, zašto te riječi izgovara direktor? Treće, mami je više od 40 godina, a loša namjera se „šminka“ rečenicom koja je treba uvjeriti da je samo želi poštediti umora i priuštiti joj opušten dan.
Ubrzo nakon njegovog dolaska, u zavodu se dešava sistematizacija radnih mjesta. Prostije, prebrojavanje tehnološkog viška i šansa za ostanak bez posla. Sindikat, što mu je i svrha i čija je mama dugogodišnja članica, nastupio je tražeći da se zaštite prava radnika/ca i broj otpuštenih svede na minimum, te druge prilike i pozicije radnicima/ama koji/e predstavljaju višak. I tada sindikat postaje direktoru neprijatelj, a njihova borba povod za opstrukcije rada, prijetnje članovima/cama i pozive da se isključe. Mamu je nekoliko puta pozivao direktno u kancelariju, preporučujući joj napuštanje sindikata, jer „vidjet će šta će poslije biti“. Broj članova/ica u tom periodu pada sa 50 na 14. Mama je ostala članica sindikata, oslonca radničke klase, uvjerena da ne radi ništa pogrešno. Opstrukcija sindikata jeste povreda radničkih prava, a sindikat njihov potporni stub.
Nečija sjećanja i averzije prema prošlom sistemu i socijalističkim naslijeđima nisu pogon za demokratsku tranziciju. Pogon su za razaranje solidarnosti, a ona je neophodna ljudima. Mi smo društvena bića i ona stoji, rame uz rame, s razumom, kao naša najvažnija karakteristika. Ideja sindikata i bilo kakvog udruživanja, bez obzira na stvarno djelovanje, nije ni loša, ni štetna.
Solidarnost je jako, jako teško poraziti!
Posljedica dosljednosti uvjerenjima je oduzimanje sredstava za rad. Jedan dan, radivši svoj posao u kancelariji, bez ikakve najave, mojoj mami je oduzeta centralna jedinica, zbog navodnog kvara i potrebe da se pošalje uredu za tehničku pomoć u Mostar. Oduzimanje je izvršio njen radni kolega, po naredbi direktora. Niti je mama prijavila bilo kakav kvar na centralnoj jedinici, niti ga je bilo. Kontaktirajući tehnički ured, rečeno joj je da nikada nisu tražili njenu centralnu jedinicu (to se uglavnom i ne radi, osim ako radnik/ca sam/a ne prijavi kvar), niti znaju zašto im je poslana. Rečeno je samo da je stigla po nalogu direktora. Poslije, na računaru joj je blokirana mogućnost printanja, iako mamin radni zadatak podrazumijeva stalno korištenje printera. Opet po nalogu tog istog direktora i opet bez razumnog objašnjenja. Etička komisija ovog zavoda o ovome je donijela mišljenje da je to uobičajen postupak i da nema elemenata ometanja rada ili kršenja radničkih prava. Jedna članica komisije opušteno je dodala kako su oni zbog toga morali napustiti sav svoj posao i doći u Travnik. I naravno da je takva reakcija tijela koje treba da čuva etiku, a čuva samovolju i bahatost, samo izazvala nastavak poigravanja s radnicom koja ne odbija posao, ali na isti dolazi opterećena neizvjesnošću i pritiscima. Izazvala je, doduše, i revolt i potrebu da ostane na poslu, u sindikatu te ukaže na maltretiranje. Strah je ispario! U svakom zlu neko dobro!
Premještana je u druge poslovnice, u drugim općinama, te bila primoravana da mijenja osobe na pozicijama s višom stručnom spremom, što ne odgovara njenoj spremi. Plata je ostajala ista, naravno. Unutar svoje matične poslovnice, u Travniku, nije više imala stalno i jasno definisano radno mjesto. Sama sebi je pronalazila poslove, pomažući drugim kolegama/icama. Na upite o tome, reakcije su uvijek odražavale jedan „svejedno“ stav. Nije bilo svejedno, naravno. Bilo je s namjerom iscrpljivanja jedne ličnosti, kako bi se povinovala volji jednog čovjeka i napustila taj „bahati, antielitistički“ sindikat.
Uputio je, onda, i akt u kojem mami i njenoj šefici šalje upozorenje da spriječe buduće ulaske predsjednika sindikata, također zaposlenika te službe, u maminu kancelariju, naglašavajući, u istom aktu, da za posjete zna zahvaljujući obavještavanju iste te šefice. Osobe na poziciji šefova i šefica lete u direktorsku kancelariju da izvještavaju o maminim odnosima s drugim zaposlenicima, obraćajući naročitu pažnju na preostale članove/ice sindikata.
Zamislite! Završili ste fakultet, zaposlili se, osnovali porodicu, nagurali godine života iza sebe, sjeli na neku šefovsku poziciju i onda vas neko odlikuje titulom mahalskog trač medija i vi to prihvatite.
Mamu je nepopravljivo razočaralo to robovsko ponašanje i nestanak kolegijalnosti i solidarnosti. Ne bi nju umorio jedan čovjek, kojeg dotad nije ni poznavala, ali desetine njih, njoj vrlo dobro poznatih i jako drugačijih od onog što zaista jesu, su je uspješno i umorili i zgadili joj radno mjesto. Gadilo joj se, a morala je biti tamo. Radno mjesto se ne napušta kao neki kafić u kojem si godinama pio jutarnju kafu, a onda oni podigli cijene. Na kraju, nije ona ta koja je zaslužila da ga napusti.
U nastavku mrcvarenja slijedi prijava sindikata, od strane direktora, za pronevjeru novca, što je direktno ugrožavalo mamin ugled, jer je vršila funkciju blagajnice sindikata, a kasnije je prijavljena da je, zajedno s još jednom kolegicom, prijetila direktoru, šaljući mu anonimne poruke. Sve prijave su odbijene, jer nijedan dokaz nije postojao da to potvrdi. Međutim, postojala je žudnja da se poremeti lični mir i ugrozi dostojanstvo, a to je i postignuto.
Psihološke igre koje su, u ovom slučaju, vođene između pasivnog i aktivnog igrača uglavnom kombinuju različite nepredvidive i jadne komponente, u nejednakim vremenskim intervalima, kao što su npr. anonimna pisma. Zapravo, i nisu bila takvog karaktera, jer je po pisanju anonimnih pisama u gradu prepoznatljiv jedan čovjek. Stizala su i mom tati, stizala su na kućnu adresu, a sadržaj je bio mahalski, prost, ograničen. Taman da izađe u žutoj štampi. Pisao joj je kako je jadna, a pravi se važna, te da ne zna da joj se svi smiju i da ta njena umišljenost ne ide uz odjeću koju kupuje u „second-hand“ radnjama. Takve riječi je kucao i dijelio direktor kantonalne službe jednog federalnog zavoda. Transfer blama, što se kaže, kada zamislite rukovodioca, autoriteta, visoko obrazovanu osobu da kucka radnicama pisma ovog sadržaja. Anonimna pisma su stizala, u istom periodu, na adresu još dvoje zaposlenika iste službe, nevoljnih da igraju prema pravilima umišljenog autoriteta.
Osam godina ove igre je teško sročiti u kratak blog.
Uglavnom, ovo su najistaknutiji ispadi koji su bili ignorisani od strane onih koji su trebali da reaguju. Ombudsmeni Bosne i Hercegovine su dali mišljenje da sva mamina iskustva jesu kršenje radničkih prava, odnosno da mama trpi mobing kao oblik diskriminacije, međutim, ti ombudsmeni nisu relevantni sudovima u BiH – ni općinskom, ni kantonalnom, ni Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine.
Mama je izgubila tužbu za mobing i diskriminaciju. Prema mišljenju suda, diskriminacije nije bilo, jer se ne uklapa u definiciju iste. Nije diskriminisana na osnovu vjere, boje kože, stranačkog članstva ili nečlanstva, jezika, spola itd. Mobinga, prema presudi Vrhovnog suda FBiH, nije bilo, jer su se radnje poduzimane prema tužiteljici (mami) odnosile i na druge zaposlenike/ce. Još gore.
Niko nije uspio da ga smijeni prije isteka dva mandata od ukupno osam godina. Nakon isteka mandata ostao je u službi na poziciji šefa jednog odjeljenja. Otkaz je dobio prije par mjeseci zbog povlačenja pištolja na portira, na radnom mjestu, u toku radnog vremena.
Mamu je na sudu zastupao Centar za pravnu pomoć ženama. U tom timu pronašla je i psihološki vid pomoći, ohrabrenje i uvjerenje da sve proživljeno na poslu nije normalno, a jeste kažnjivo. Prije nego što se obratila Centru, izgubila je dvije (potencijalne) advokatice. Jedna nije prihvatila, rekavši da se mobing i diskriminacija ne mogu dokazati, druga je jednostavno, usred dogovorene saradnje, prekinula kontakt. Obraćala se Inspekciji za rad SBK, pristizanje anonimnih pisama prijavljivala policiji, ali sve je pokazalo samo formalnost i beskorisnost silne birokratije i zakona.
Zaključak ove priče je očekivan, uobičajen i notorna istina o bosanskohercegovačkoj društveno-političkoj zajednici. Državne institucije i ustanove zanemaruju, tolerišu i (indirektno) ohrabruju ugrožavanje ljudskih prava i sloboda, istovremeno štiteći nadljudski samouvjerene aktere da se obrazuju u ulozi tlačitelja i raspršivača straha i pritiska. Prema nekim teorijskim i filozofskim osmatranjima, institucije i ustanove bi trebale biti oličenje idealne države – zaštitnice svog stanovništva, osiguranja dostojanstva, slobode, prava i pravde za sve pojedince/ke. U Bosni i Hercegovini nisu i ovo se već doima kao otrcana, pesimistična, „copy-paste“ floskula, ali najučestalije floskule su najveće istine.
Mama je i danas zaposlenica istog federalnog zavoda.
Ima stalno radno mjesto i zaduženja, u skladu s istim. Radi na poziciji referentice za određena pitanja koja su u nadležnosti zavoda. Kraj je sretan, ali nije tok. Osam godina je gubila radne kolege i gledala kako se pretvaraju u koščato-mesnati prikaz kukavičluka i licemjerstva. Upoznavala je neprijateljstvo i zle namjere. Sumnjala je. Razmišljala je osam godina o sljedećem potezu direktora, bez mogućnosti da ga spriječi. Propitivala je svoju vrijednost i postupke. Pila je tablete. Osjećala je, na smjenu, bespomoćnost i bijes. Osam godina – mogla ih je posvetiti bilo čemu, a ne prikupljanju papira, mišljenja, nalaza, rješenja, čitanju anonimnih pisama, sastancima s advokatima… I još dvije godine posvećene čekanju presuda koje na kraju negiraju da je bila diskriminisana i maltretirana na radnom mjestu. Ipak, jača je od države (ili eto, entiteta) jer je znala da ničim nije izazvala „kamenovanje“, da je u pravu i zato je stigla do Vrhovnog suda, i stigla bi i do nebeskog kada bi se išlo gore.
A šta se u toku tih desetak godina motalo po glavi djetetu?
Šta ako mama dobije otkaz? Šta ako se razboli? Šta ako joj budu prijetili?
Šta ako budu i mamu i tatu ucjenjivali mojom i bratovom sigurnošću?
Na šta je sve on spreman? Šta ako je ubije?
Šta će se dešavati na tim ročištima?
Taj period bi vjerovatno bio kraći da su svi bili svjesni nemoći jednog ljudskog bića, koliku god platu gulio iz budžeta, na kojoj god poziciji radio i kojoj god stranci pripadao. Bili su pod pritiskom i u strahu, i svima je laknulo kada su mu istekla dva mandata. Mama je ostala samo „radna“, ali ne i kolegica tim ljudima. Najprije, oni nisu smjeli ili htjeli, a onda ona više nije vidjela smisao odnosa. A i kakvog smisla ima družiti se s ljudima, zrelim, srednje ili visoko obrazovanim, koji traže opravdanja za ljubljenje stopala, a mama ih od početka gazi? Nije završila fakultet, nema diplomu da maše njom. Ne može tek tako otići u inostranstvo i početi ispočetka. Nije u stranci. Vjerovali ili ne, to nije ni potrebno da se iskaže revolt i stane u zaštitu svojih prava i svog dostojanstva.
Zadnje pitanje!
Šta ostane u čovjeku nakon neuspješnog dozivanja pravde? Mama kaže da ostane spremnost da opet poduzme isto, da ostane u sindikatu i tuži bilo koga ko je prisiljava i proganja, jer to je ono što je nenormalno, bolesno i bolno, a (samo)odbrana, zaštita i sloboda nisu.
*Naslovna fotografija Unsplash.com
Komentar Azre Koldžo, pravne savjetnice: U konkretnom slučaju, proveden je i pravosnažno okončan sudski postupak, koji je uključivao i ulaganje pravnih lijekova žalbe i revizije, te se gospođa obraćala i Ombudsmanu za ljudska prava. Prilikom pokretanja sudskog postupka uvijek postoji mogućnost nezadovoljstva krajnjim ishodom. Riječ je o kompleksnim radnim sporovima koji nesumnjivo, naročito u ovom slučaju, uvijek imaju i političku konotaciju. Institucije, javne ustanove i slično također najčešće imaju, pored političkih veza, i snažno pravno zastupanje, te je gotovo nemoguće da ove predmete uspješno vode centri koji pružaju besplatnu pravnu pomoć. Praktično gledajući, gotovo jedina mogućnost za potencijalno uspješno okončanje ovih predmeta je angažovanje afirmiranih advokata koji su ranije uspješno vodili slične predmete. To je, nažalost, realnost bosanskohercegovačkog pravosuđa, ali i sistema općenito.
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“
