Kviz o ljudskim pravima je napravljen u okviru USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM zbog podizanja svijesti i znanja iz oblasti ljudskih prava i informiranja naših čitatelja/ica o zakonodavstvu i tijelima koja štite i osiguravaju osnovna ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Svrha ovog kviza je testiranje vašeg znanja, ali i povećanje vašeg razumijevanja ljudskih prava. U ovom kvizu ćemo se baviti pravima mladih u Bosni i Hercegovini.
Riješite kviz i saznajte koliko znate o pravima mladih!
Ali onaj kazneni prekršaj mi i dalje stoji na radnom stolu, kao nijemi podsjetnik da sam dobrodošao u 51 % ove države, ove države koju nazivam svojom. Da li zaista bilo koji čovjek zaslužuje polovičnu zaštitu svoje države? Ili je to samo jedna forma hladnog rata koji traje 25 godina?
Shvatajući da nikakav posao i projekt ne mogu i ne trebaju biti ispred mog zdravlja, prisebnosti i zdravog razuma, želim naglasiti da je više nego ikad bitno i potrebno imati antiautoritativni, nekonformistički stav, znati reći ne. Ne radi nekog buntovništva, politike i/ili idealizma, već jednostavno nemojte dopustiti da vam razni autoriteti bez uporišta, karijeristi-sociopate i korporativni luđaci bez života kroje život i unište zdravlje. Fizičko a naročito mentalno zdravlje je puno bitnije od bilo kakvog projekta, organizacije ili reference u CV-ju.
Katalozi koji su danas najpopularniji u BiH se najviše bave prodajom sredstava za uljepšavanje, pomlađivanje, higijenu i čišćenje unutrašnjih kućnih prostorija. Mladi vrlo rano dođu u dodir s njima jer su popularni, a svojom su ponudom usmjereni najprije ženskoj, a potom muškoj populaciji.
Da je Bosna i Hercegovina prepuna mladih i uspješnih žena pokazuje i primjer Draženke Panić. Ova 26-godišnja djevojka koja je rodom iz Kneževa, a živi u Vrbanjcima – Kotor Varoš, bila je najbolja strana kadetkinja u klasi na grčkoj Vazduhoplovnoj vojnoj akademiji „Ikarion“ u Atini.
Nasilje bez vidljivog traga je jednako teško kao i ono vidljivo; ljudi treba da shvate da je svako nasilje ozbiljno krivično djelo i da svako ko se nađe u ulozi žrtve osjeća posljedice dalekosežno. Moja trauma s pedofilom je ostala urezana u sjećanju godinama kasnije i teško sam se nosila s tim.
Kad si tako ničija, prepuštena si sebi. Ali i porodici koja te nauči neke nenadane lekcije vrlo rano. Jer, odjednom bez muškarca u kući i bez sistemske zaštite i podrške u vidu alimentacije, naučiš da moraš zarađivati novac za sebe još od ranih dana. Mama prihvatiti gomilu dodatnih poslova a baka podučavati djecu pod stare dane honorarno. Sve zato što jedan muškarac nije dovoljno muško da bude otac. A sistem ti postane loš očuh.
Diskriminacija je diskriminacija, ona nema rod, vrijeme, ni mjesto. Dešava se svuda. Nekada baš tamo gdje biste najmanje očekivali pusti svoje korijenje duboko u tlo. I teško se otklanja. Zato se svi moramo potruditi da u nečijem životu ne budemo to sjeme.
Zašto da mi na kraju svakog radnog vremena uputi tri rečenice koje govore da oni meni čine uslugu što sam zaposlena tu. Jer, da ne radim tu, ne bih nigdje drugo mogla. Tako malo vrijedim. Tako malo mogu. Iako mi se ljudi dive. Iako mi je znanje toliko široko, toliko duboko, a srce toliko oglabano riječima koje te učine manjim od makovog zrna. A ko da me štiti? Zakon? Koji? Čiji? Napravili su ga za sebe, zbog sebe i u ime sebe. Ovi privatnici. Ovi koji sebe nazivaju privrednicima.
Aplikacija funkcionira tako što bolesnik ispuni dvominutni test svojih trenutnih sposobnosti, te se na osnovu toga smješta na nivo preporučenih fizikalnih, jezičkih i memorijskih vježbi.
Jedna neobična i inspirativna priča dolazi nam iz Hercegovine, tačnije iz naselja Pješivac kod Stoca, u kojem tri sestre Danijela, Daliborka, Ivona i majka Mara Džakula same vode veliko imanje te godišnje proizvedu četrdeset tona voća i povrća. Poljoprivredom se bave skoro cijeli život, a sve je započeo njihov otac i muž Ivo Džakula na kojeg su najviše ponosne.
Prizor vlastite sestre dok spava držeći svijetli ekran u ruci me potaknuo da propitam dublji medijski utjecaj na našu svakodnevicu. Da li smo zaista zreli homo sapiensi koji odgovorno pristupaju svom biću? Čuvamo li zdravlje ili o tome razmišljamo kad se razbolimo? Možda ovo nije analogija koja inače asocira na medije, ali s obzirom na to da medijski uređaji i medijski sadržaji kreiraju svakodnevicu homo sapiensa, ne bi bilo loše razmisliti o stvarnom utjecaju medija na zdravlje našeg bića.






















