Dr. Mile Jevtić je ljekar na specijalizaciji iz psihijatrije. Kroz dosadašnji rad s osobama koje imaju neke od mentalnih problema i tegoba, posebno se zainteresovao za problematiku iz spektra psihotičnih i afektivnih poremećaja, kao i za forenzički aspekt mentalnih poremećaja. U svom radu nastoji nikada da ne zaboravi na prevenciju jer mentalno zdravlje, kako on navodi, nikada ne možemo shvatiti kao odredište, već kao proces.
U intervjuu za „Karike.ba“ nastoji „slomiti“ predrasude kada je u pitanju pričanje o mentalnom zdravlju, te dekonstruisati jedan od najčvršćih tabua, a to je odlazak kod psihijatra i traženje stručne pomoći kada je u pitanju mentalno zdravlje. Uputio nas je i u izazove liječenja medikamentima, te se dotaknuo i psihoterapije kao dobre, efikasne i ravnopravne metode u psihijatriji.
Specijalizant si psihijatrije. Ali hajde da krenemo od početka tvog studija. Zašto baš medicina? Zamišljajući mladu osobu koja polaže ispit za upis na medicinski fakultet, zanimaju me motivi takvog izbora. Vjerujem da su uvijek lični, koji je tvoj?
Da, na specijalizaciji sam iz psihijatrije, četvrta godina. Iskreno, tokom gimnazijskih dana nisam puno razmišljao o medicini. Uvijek sam bio sklon izučavanju stranih jezika, interesovala me umjetnost, naročito muzika, tako da je sve slutilo da ću daljnje školovanje nastaviti u tom smjeru. Zašto medicina? Puno puta sam sebi postavio to pitanje i da budem iskren još nisam siguran koji je tačan odgovor. Naprasno se javila ta ideja u završnoj godini gimnazije. Mislim da je u osnovi bila znatiželja da naučim sve o tome jer mi je ta oblast kao društvenjaku u gimnaziji bila potpuno nepoznata, ali istovremeno veoma izazovna. Na kraju, smatram da nisam pogriješio. Medicina je toliko široka i velika da svako može naći nešto za sebe, što ga zanima i čime bi se konkretno bavio, a u mom slučaju to je psihijatrija.
Interesuje me, pored toga što ljekar primarno brine o somatskom, tjelesnom zdravlju svojih pacijenata, da li se tokom studija medicine uči o samom odnosu s pacijentom? Da li ti taj aspekt smatraš bitnim? Da li ljekari liječeći naše fizičke bolesti brinu i o našoj ličnosti?
Naravno, još u prvoj godini studija pored velikih ispita Anatomije i Histologije, imali smo priliku da slušamo predmete Medicinska sociologija, Medicinska etika i Komunikacija u medicini, koji su nam pružili teorijske osnove kako se postupa s pacijentom – od uspostavljanja odnosa punog povjerenja, načina komunikacije do sveobuhvatnog sagledavanja psihičkog i fizičkog zdravlja pacijenta. Poslije, kroz nastavu iz kliničkih predmeta ove teorijske postavke smo usavršavali tokom direktnih kontakata s pacijentima na praktičnim vježbama.
Danas kada radim kao ljekar, mislim da je nemoguće odvojeno posmatrati psihičko i fizičko zdravlje pacijenata. Svaki pacijent koji se liječi od neke fizičke bolesti istovremeno ima i različite strahove, nedoumice i strepnju u vezi s dijagnozom i ishodom liječenja koji se odražavaju na njegovo mentalno stanje. Na njegovom ljekaru je da ga ohrabri, pruži podršku i bude otvoren za sva pitanja, zbog čega mislim da svi ljekari bez obzira na specijalnost treba da posjeduju i razvijaju psihoterapeutske vještine.
Zašto specijalizacija iz psihijatrije? Šta je tebe privuklo baš toj grani?
Opet znatiželja. Cijeli fakultet uglavnom učite o fizičkom zdravlju čovjeka, a samo tokom jedne godine se nakratko dotaknete psihičkog zdravlja kroz predmet Psihijatrija. Meni je to opet djelovalo kao jedno veliko neistraženo polje u kome ima toliko toga novog da se nauči. Nisam pogriješio. Psihijatrija je zaista drugačija od svega drugog u medicini. Učeći da dijagnostikujem i liječim psihičke poremećaje, shvatio sam da ljudi mnogo više pate zbog unutrašnjih, nevidljivih, mentalnih tegoba koje ih obično „bole“, više nego onih koje su okom vidljive. Svaki psihijatrijski pacijent je jedna jedinstvena, neponovljiva priča koja čeka da bude ispričana. Inače, rođen sam 10. oktobra kada se obilježava Svjetski dan mentalnog zdravlja, tako da vjerovatno je ovaj poziv izabrao mene, a ne ja njega.
Ponekad odlazeći kod psihijatra očekujemo da će nam samo dati odgovarajući lijek za naše psihičke tegobe, anksioznost, depresiju, pa i one komplikovanije psihičke poremećaje. Ponekad očekujemo razgovor koji će za nas biti ljekovit. Koja je tvoja orijentacija u psihijatriji? Šta nas liječi – lijek, topla riječ, slušanje, savjetovanje?
Kao što sam rekao, mislim da je u ljekarskom pozivu značajno da postoje izgrađene vještine komunikacije i ophođenja s ljudima. Prema svakom pacijentu treba imati susretljiv i otvoren pristup. Veoma je važno posvetiti dovoljno vremena pacijentu i saslušati njegove tegobe, jer nekada samo „ventiliranje“ je dovoljno da se neki strahovi smanje ili iščeznu. Takođe, može se realizovati kratka intervencija u vidu savjetovanja i ohrabrivanja s pokazivanjem nekih tehnika relaksacije, što svakako pomaže osobama koje su anksiozne, neraspoložene, imaju depresivna razmišljanja. Ipak, postoje stanja kada se pređu granice u kojima psihoterapeutski pristup nije dovoljan, te je uz psihoterapiju neophodno uvesti farmakoterapiju. Iz ovoga proizilazi važnost prevencije, kao i apel svim osobama koje imaju bilo kakve psihičke tegobe, makar se one činile beznačajne i besmislene, da se odvaže i zatraže stručnu pomoć.
Interesuje me kako razumiješ strah, sasvim realan, osoba kojima su propisani određeni lijekovi od strane psihijatra, a koje smatraju da su lijekovi štetni, da stvaraju ovisnost, pa i da navedemo popularnu online teoriju o „lobiju u farmaciji“ koji nastoji ostvariti što veći kapital? Kada su lijekovi zaista potrebni?
Istina je da određeni psihijatrijski lijekovi imaju adiktivni potencijal, ali ukoliko se uzimaju po uputama psihijatra u propisanoj dozi i ograničeno dugo, do toga svakako neće doći. Na psihijatru je da procjeni težinu psihičkog stanja pacijenta, i u skladu s tim, uz saglasnost pacijenta, donese odluku o uvođenju određenog lijeka u terapiju. Nekada se dešava da i pacijenti na pregledu saopštavaju da dotadašnje psihoterapeutske intervencije nisu dovoljne, te da smatraju da im je potrebna medikamentozna terapija. Ipak, u nekim slučajevima, psihoterapija je dovoljna i podjednako efikasna kao i lijekovi. Zato je veoma važno na vrijeme potražiti stručnu pomoć psihologa ili psihijatra koji često rade zajedno.
Iako se služe različitim metodama, dijele isti cilj, a to je prevencija, otkrivanje i liječenje različitih psihičkih fenomena. Nakon pregleda kod psihijatra, osoba može nastaviti psihoterapeutski tretman kod psihologa i obrnuto, psiholog može procijeniti da li je potrebno psihijatrijsko liječenje s eventualnim uvođenjem lijekova.
Naravno, kao i svi ostali lijekovi koji se koriste u različitim granama medicine, tako i lijekovi u psihijatriji imaju svoju značajnu ulogu u liječenju različitih psihičkih tegoba, uz mogućnost javljanja neželjena efekta lijeka. Zato je veoma važan odnos povjerenja pacijent-psihijatar, gdje će pacijentu biti objašnjeno njegovo trenutno psihičko stanje, predočena korist od uzimanja propisanog lijeka, ali će takođe biti upoznat s mogućim neželjenim efektima lijeka i kako ih prepoznati.
Koliko je psihoterapijska edukacija omiljena među psihijatrima? Kakav je stav o njoj među tvojim kolegama? Da li smatraš da postoje benefiti psihoterapijskog procesa?
Kao i sve ostalo, tako i psihoterapijski pravac kojim se orijentiše psihijatar je stvar ličnog izbora individualnih preferenci. Kognitivno-bihevioralna terapija je danas jedan od najraširenijih terapijskih pravaca. Relativno brzo i efikasno može pomoći u ublažavanju i uklanjanju različitih psihičkih smetnji. Može se primjenjivati samostalno ili u kombinaciji s farmakoterapijom u terapiji paničnog poremećaja, agorafobije, socijalne fobije, generaliziranog anksioznog poremećaja, blagih depresivnih epizoda, poremećaja ishrane, opsesivno-kompulzivnih poremećaja, seksualnih disfunkcija i bolesti zavisnosti. Korist od psihoterapije je neupitna. Osim što pomaže u samom liječenju različitih psihičkih tegoba, veoma je važna da nam ukaže na konstruktivne načine za suočavanje s različitim životnim problemima i izazovima.
Na našem portalu „Karike.ba“ mladi ljudi nam mnogo pišu o svojim unutrašnjim previranjima kada je u pitanju anksioznost, bilo da je ona socijalna, fobična, pa čak i panična. Šta mlada osoba može očekivati od susreta sa psihijatrom po ovom pitanju?
Prvi razgovor sa psihijatrom je veoma važan, kako zbog razumijevanja tegoba i utvrđivanja o kakvom anksioznom poremećaju se radi, tako i zbog zadobijanja povjerenja pacijenta. Postupanje psihijatra je određeno vrstom anksioznosti i njenim intenzitetom. Kod svih pacijenata treba jačati kapacitete da se bolje suočavaju sa stresom, čime se može prevenirati pojava ili pogoršanje simptoma anksioznosti. Zajednički se dolazi do prepoznavanja i mogućih rješenja situacija i problema koji izazivaju anksioznost.
Veoma je važno upoznavanje s tehnikama za kontrolu simptoma anksioznosti kada se jave, kao što su vježbe disanja, tehnike relaksacije, autogeni trening. Takođe, sve vrijeme se razgovara o pacijentovim disfunkcionalnim (negativnim) mislima, pratećim osjećajima i ponašanjem. Cilj ovog postupka je pokušati uticati na krug negativne misli – neugodni osjećaji – neefikasno ponašanje, tako da će se otkriti misli i osjećanja u određenim situacijama, ispitati realnost tih misli i pokušati ih zamijeniti s realističnijim i pozitivnim mislima te, shodno tome, odabrati adekvatnije ponašanje. Ukoliko navedene strategije ne daju rezultate, psihijatar će procijeniti o eventualnom uvođenju farmakoterapije.
Takođe, mladi nam pišu i o simptomima depresije. Kada i kako možemo znati da zaista trebamo pomoć stručnjaka – psihijatra? Šta je to što možemo uraditi samostalno i gdje ti vidiš tu granicu kada dalje ne možemo i ne bismo trebali sami?
Veoma je važno da svaka osoba nauči da prepozna svoje emocije, ali i da nauči i ohrabri se da ih ne potiskuje, već da ih izrazi kontrolisano. To je naročito bitno kod negativnih emocija kao što su agresivnost i bijes. Poznato je naime da se potisnuta agresivnost lako pretvara u osjećaj krivice i da se okreće protiv same osobe koja je u sebi, u svojoj podsvijesti nosi.
Ako želimo da shvatimo depresiju, onda moramo da shvatimo da depresija nije samo poremećaj emocija, tj. prolazno stanje neraspoloženja, tužnih misli, osjećaja krivice. Radi se o ozbiljnijem stanju koje utiče na cjelokupni život osobe, ali ima i značajan uticaj na njeno okruženje. Pored sniženog, depresivnog raspoloženja, postoji gubitak osjećaja zadovoljstva, oslabljena koncentracija, gubitak snage i energije za svakodnevne aktivnosti, osjećaj krivice i besperspektivnosti, bespomoćnosti, beznadežnosti, gubitak volje za životom, razmišljanja o samoubistvu i pokušaji suicida. Uz to postoje i problemi sa snom i apetitom. Depresija je vrlo često praćena javljanjem osjećaja neodređenog straha (anksioznosti), povećanom potrošnjom i zloupotrebom alkohola, a ponekad dominiraju somatski (tjelesni) simptomi u slučajevima maskiranih depresija. Svi navedeni simptomi su alarm da biste trebali da potražite stručnu pomoć.
Navodiš da ti je u dosadašnjem radu posebno zanimljivo pitanje maskirane depresije. Kako se maskira depresija u nama? Kako da je prepoznamo u tim sakrivenim simptomima?
Pod maskiranom depresijom se, dakle, podrazumijeva stanje u kome osoba iznosi različite somatske (tjelesne) tegobe, pritom negirajući sniženo raspoloženje kao pravi uzrok, a pri tome takve osobe nisu uopšte svjesne svog depresivnog raspoloženja. Međutim, njihovo svakodnevno ponašanje odaje depresivno raspoloženje jer oni ne ostvaruju svoje planove iako za to imaju sposobnosti.
Često svoje neraspoloženje projektuju na druge, pa njih okrivljuju za svoje muke i nevolje. Osoba s maskiranom depresijom često se žali na mnoge somatske tegobe kao što su bolovi u stomaku, pospanost, aritmija, glavobolje (migrene), bolovi u vratu, ramenima, leđima ili grudima, kao i često trnjenje nogu ili ruku itd. Pored ovih, mogu se javiti i mnogi drugi neprecizno definisani simptomi i tegobe.
Ne volim biti pesimista kada je u pitanju tabu odlaska kod psihijatra/psihologa i traženja stručne pomoći po pitanju mentalnog zdravlja jer zaista mnogo divnih kolega vode korisne, edukativne sajtove/stranice i pričaju o značaju prevencije i edukacije na ovom terenu. Ohrabri nas kada je u pitanju traženje stručne pomoći.
Smatram da ne dolaze svi potražiti pomoć najviše zbog stigmatizacije i mitova koji su uključeni u proces traženja pomoći psihologa ili psihijatra. Mnogi vjeruju da samo osobe s teškim psihijatrijskim dijagnozama idu na terapiju, te smatraju da je prihvaćanje pomoći znak slabosti ili smatraju da će im terapija oduzeti previše vremena. Ali, ništa od toga nije istina. Pokušajte da pobijedite predrasude, stereotipe, sredinu u kojoj živite. Odvažite se, napustite okove i inhibicije tabua. Mentalno zdravlje se neguje baš kao i sve drugo.
Preporuči nam nešto za čitanje.
Viktor Frankl – „Nečujni vapaj za smislom“. Čitanje ovog autora je ljekovito.
