Bosnu i Hercegovinu sve više napuštaju mladi ljudi, radno sposobni i s visokom stručnom spremom. U potrazi za boljim životnim i radnim uslovima, mladi odlaze u države gdje će njihov rad, znanje i vještine biti prepoznati, cijenjeni i plaćeni više nego što je bio ovdje. S druge strane, oni koji se ne usude otići, nego sa svojom diplomom ostanu u BiH, suočavaju se s činjenicom da duže vremena ili nikako neće moći raditi posao za koji su se školovali. Neki od njih, da ne bi besposleni čekali taj posao, otkriju u sebi talenat za nešto drugo i započnu vlastiti biznis. Kako se u BiH snalazi jedan diplomirani novinar bez posla u struci, otkrila nam je Harisa Bečirović.
Harisa Bečirović ima 37 godina i trenutno živi u Visokom, gdje je stekla osnovno, a potom i srednjoškolsko (gimnazijsko) obrazovanje. Godine 2009. diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu na Odsjeku za žurnalistiku, smjer klasično novinarstvo. U nedostatku posla iz struke, Harisa se posvetila kuhanju, te je sada vlasnica obrta za proizvodnju i prodaju tradicionalnih kolača i slastica pod nazivom „Domaćica“. Osim toga, udata je i majka je dječaka od godinu i po. U nastavku pročitajte kako je novinarka postala poslastičarka.
Kako je tekao Vaš studij novinarstva te da li ste nakon njegovog završetka tražili posao u struci?
Mogu reći da sam jedna od rijetkih koja je sve vrijeme studiranja imala priliku raditi kao novinar. Budući da sam se opredijelila za vanredno studiranje, bila sam u mogućnosti raditi puno radno vrijeme. U periodu od 2002. do kraja 2007. godine radila sam kao novinarka na Nezavisnom radiju „Q“, Visoko. Prve dvije godine rada na spomenutom radiju sam radila kao novinarka i voditeljica Omladinskog programa, da bih zatim prešla u Informativnu redakciju, gdje sam ostala tri godine. Budući da je moja pozicija podrazumijevala praćenje svih događaja na području općine Visoko – kako informativnih tako i kulturnih – stekla sam bogato iskustvo na području radionovinarstva. Rad je uključivao pravljenje radiopriloga, vinjeta, edukativnih emisija, emisija i priloga komercijalnog tipa, kontakt emisija te radijskih reportaža. Tokom tri godine rada u Informativnoj redakciji Radija „Q“ bila sam i saradnica Jutarnjeg programa NTV „Hayat“, Sarajevo. Tokom rada na Radiju „Q“ pisala sam za web portale: radioq.ba i visoko.co.ba.
Dobitnica sam prve nagrade USAID-ove kampanje „Čisto je lijepo“ za najbolju radijsku reportažu „Uloga vlasti u očuvanju životne sredine“ 2007. godine. Nakon diplomiranja, pripravnički sam staž odradila kao PR u JU za predškolski odgoj i obrazovanje, Visoko.
Od januara 2013. godine do marta 2015. godine radila sam kao dopisnica novina „Naša riječ“, Zenica. Od 1. marta 2012. godine ponovo sam se vratila na Radio „Q“, Visoko, prvo kao novinarka, a zatim kao glavna i odgovorna urednica programa. Od oktobra 2013. do maja 2014. godine radila sam na poziciji urednika vijesti Soundset BiH radijske mreže. Nažalost, spomenuta radijska mreža se nije dugo održala u našoj zemlji, Radio „Q“ se „ugasio“, te sam ostala bez posla. Tek tada kreće aktivnija potraga za poslom u struci.
Na koje ste se konkurse javljali i kako su oni završavali?
Dvije godine sam se prijavljivala na svaki konkurs koji su objavljivali portali za traženje posla u Federaciji BiH. Na većinu njih niko nije odgovorio. Na dva sam bila pozvana na razgovor i testiranje. Jedna mi je TV kuća ponudila posao na mjesto novinara Informativne redakcije, ali su uslovi, za mene, bili neprihvatljivi.
Nakon godina iskustva u medijima, čovjeku teško padne kada mu neko za njegov rad umjesto plate ponudi kupone, koje može potrošiti u jednom trgovačkom centru.
Nisam bila toliko finansijski stabilna da bih to sebi mogla priuštiti.
Otkud ideja za „Domaćicu“?
Neuređena i nezahvalna situacija u medijima naše države natjerala me je da se okrenem nečem drugom. Hobi kuhanja kolača odlučila sam pretvoriti u biznis. Trebalo je dosta hrabrosti, ali dodatni vjetar u leđa i finansijsku podršku dobila sam prijavljivanjem na „Program sufinansiranja i zapošljavanja i samozapošljavanja“ Federalnog zavoda za zapošljavanje. Ispunila sam uslove, dobila novčanu pomoć i 2016. godine otvorila „Domaćicu“.
Recite nam nešto više o „Domaćici“!
Domaćica je prijavljena kao tradicionalni obrt, registrovan za proizvodnju i prodaju tradicionalnih kolača i slastica. To je u stvari prodavnica kolača i malo neobičnija forma slastičarne kakvu do tada nismo navikli imati u Visokom. Ta forma se održala kao uspješna već četiri godine. Cilj „Domaćice“ je još uvijek isti kao i prvog dana – našim dragim kupcima svakodnevno ponuditi svježe kolače, bez aditiva, konzervansa, umjetnih boja i gotovih krema, u malim količinama kako bi uvijek bili svježi. Sretna sam što je ovakva ideja dobro prihvaćena u Visokom i što su nam naše mušterije ostale vjerne tokom ove četiri godine.
Kako je Vama bilo pomiriti se s činjenicom da se nećete moći baviti onim što ste završili?
Nisam se nikada ni pomirila s tom činjenicom. Nedostaje mi radio.
Kako je Vaša okolina/porodica prihvatila to da ste diplomu zamijenili kuhanjem?
Bili su svjesni, kao i ja, situacije u državi i težine traženja adekvatnog posla. Moj je muž diplomirani inženjer telekomunikacija. Diplomirao je na Saobraćajnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 2011. godine. Godinama se prijavljivao na konkurse. Nikada nije dobio priliku da radi u struci. E, to je tužno. I teško. I onda uzmete šta vam život pruži u tom trenutku. On je preuzeo veći dio kuhanja kolača u „Domaćici“. Napravili smo oboje prekretnicu u karijeri kako bismo izdržavali porodicu. Sada je „Domaćica“ dio nas.
Da li biste sada prihvatili posao u struci kad bi Vam ga neko ponudio?
Trebalo bi se mnogo toga promijeniti u novinarstvu u državi da bih pristala na to. Novinarski posao je podcijenjen i jako malo plaćen. Velike plate imaju samo „novinari zvijezde“ određenih medijskih kuća, a koji, najčešće, nisu kvalifikovani za posao koji obavljaju. Teško je živjeti od novinarske plate.
Kako reagujete na odlazak mladih iz BiH i šta biste im preporučili?
Nikada nisam bila dovoljno ambiciozna u pogledu odlaska iz BiH. Volim svoju zemlju, ali ne volim ljude koji je vode. Sve je teže snaći se ovdje. Ne zamjeram ljudima koji idu, bore se za bolje. Ovdje je to postalo jako teško. Ne možemo svi mijenjati profesiju, jer nemamo svi uslove za to. Ali, ipak, smatram da nam je obaveza pokušati napraviti promjenu u svojoj zemlji, shvatiti i prihvatiti da se možemo osloniti samo na svoj trud i rad.
Za one koji nekada dođu u Visoko i požele probati proizvode u „Domaćici“, mogu je pronaći u ulici Tabhanska bb.
