Moderni čovjek postigao je nevjerojatna otkrića. U posljednjih 50 godina, ljudska civilizacija, posebno na europskom modelu, napredovala je više nego...
„Vjerujem da bi bilo najbolje da naši novinari vladaju jezikom tako dobro da znaju upotrijebiti najbolje riječi u datom kontekstu. Najbolje riječi nisu uvijek neutralne i prestižne riječi, odnosno riječi standardnog jezika nisu uvijek najbolje riječi. Dobar novinar treba biti i kreativan, a prije svega hrabar i istinoljubiv. Mislim da je to važnije od savršenog vladanja standardnim jezikom. Hrabrost i istinoljubivost su osobine koje novinarima niko ne može dati, dok se lektura i korektura mogu i naučiti i kupiti. Ipak, niko ko piše za druge ne može očekivati da lektor bude ‘pismen’ umjesto njega“, mišljenja je Bulić.
Umjetnost i umjetna inteligencija u imenu imaju mnogo zajedničkog. Naizgled su skoro povezane neosporivom konekcijom, čak se i preklapaju u svojoj definiciji i samom poimanju. Čini se da se ovi koncepti međusobno prepliću u svojoj definiciji i shvaćanju. I možda se upravo zbog toga pojavljuje bojazan da će umjetna inteligencija zamijeniti ljudsku kreativnost i umjetnički izražaj, čineći umjetnike suvišnima ili marginalizirajući njihov doprinos društvu.
No, šta god bilo, kad podvučemo crtu na kraju dana, činjenica je da ova knjiga zaista donosi jedan drugačiji pogled na dunavsku kulturu i istoriju, kao i jedan univerzum referenci koje će nam pomoći pri boljem otkrivanju novih svjetova. Ovu knjigu, dakle, treba shvatiti prije svega kao jednu konceptualno zaokruženu kolekciju eseja o kulturi, a ne kao putopis. Kad je tako posmatramo onda nećemo imati očekivanja koja naslov „Dunav“ može da izazove. To što se sporo valja kao voda o kojoj govori i nije tolika mana ako bolje podesimo naša očekivanja pa ne očekujemo od nje da bude ono što nije.
Estetski doživljaj koji film (možda) pruža nije dovoljan razlog da se ovo ostvarenje proglasi nevjerovatnim. Isto vrijedi i za kostimografiju, šminku i muziku. Villeneuve nije dobar režiser i očigledno je zagrizao mnogo veći komad nego što može progutati. Film nije samo niz lijepih vizuala i muzike koja očarava. Pokazati i ispričati, kao dva glavna principa filmske umjetnosti, ovdje nisu ni uzeta u obzir. Dune: Part Two je očigledno napravljen za suvremene posjetioce kina koji od onog što će gledati očekuju samo marvelovske prazne scene koje ne prikazuju nikakvu radnju i nikakve likove.
„Nervirala sam se 100 puta i stresirala oko načina studiranja, odnosa profesora prema studentima i studenticama, nekim nepravilnostima u samom obrazovanju i to je ondje gdje moj stres dobiva svoje mjesto jer to su neke stvari koje nažalost ne prolaze kao ispitni rokovi i ne prolaze kao obaveze. Čak sam jednom plakala na fakultetu, ali nije bilo uopšte vezano za ispite ni fakultetske obaveze već zbog jedne velike nepravde koja je urađena mojoj kolegici na fakultetu. Poznata mi je činjenica da studenti nekada i zaplaču zbog neke ocjene, zbog stresa, zbog brige, zabrinutosti i tako dalje, ali evo kod mene se to desilo zbog apsolutno neke druge stvari.“
Kada su me pre nekog vremena kolege iz Verlab Instituta pozvale da napišem tekst za blog, prva pomisao je bila...
O čemu se radi? O tome da se vlast ostvaruje na strahu od drugog. U ovom slučaju strah se izaziva od najezde strašnih LGBT ljudi, iliti pedera, koji upravljaju svijetom i eto još samo nama nisu zavladali, ali mi se ne damo jer znamo šta su prave vrijednosti. Šta su to zapravo prave vrijednosti i zašto su ti pederi toliko opasni, uistinu niko ne zna, ali tako je kako je i znamo šta treba da branimo i od koga. Sprovodi se jedna vrsta ispiranja mozga gdje se određenim frazama daje pozitivno a određenim negativno značenje. Ako ste patriota, vjernik, tradicionalan i prije svega normalan čovjek, ni u jednom trenutku nećete preispitivati pravo značenje fraza koje su pred vama, njih su već odredili spoljašnji faktori, država ili crkva, vi ćete ih se samo pridržavati. Na takav način potvrđujete svoju vjernost sistemu, ali što je važnije isključujete sopstvenu odgovornost za svoje postupke. Vi radite i podržavate ono što su oni iznad vas propisali, nema tu o čemu da se misli. Tako i zakon koji štiti porodicu i ženu postaje ono što ih najviše ugrožava, jer iza njega stoje pederi i Zapad.
Novinarski posao iziskuje puno rada, truda, istraživanja i aktivnosti, što u nerijetkim slučajevima može rezultirati čestim stresom, napetostima i nelagodnostima kako za novinare tako i za ostale medijske radnike. Izvještavanje o teškim temama poput trenutne ruske i izraelske agresije na Ukrajinu i Pojas Gaze, ali i raniji izazovi tokom pandemije COVID-19 zasigurno su događaji koji sa sobom nose veliku dozu stresa i životne neizvjesnosti. Česti prekovremeni rad i rijetko prakticiranje fleksibilnog radnog vremena također predstavljaju dodatne stresore.
Još od pedesetih godina prošlog veka, kada je matematičar Alan Tjuring postavio eksperiment i pitanje „Da li mašine mogu da misle?“, veštačka inteligencija (VI) je u određenim vremenskim intervalima bila u usponu, retko u padu, ali je u nekim godinama i stagnirala. Danas uglavnom govorimo o tri tipa VI: slaboj, jakoj i super inteligenciji. Slaba VI podrazumeva mašine koje mogu da daju odgovor u određenim situacijama, ali ne mogu da misle same za sebe. Jaka VI uključuje mašine koje mogu da razmišljaju i ponašaju se kao čovek, i ovakva VI još uvek nije razvijena. Super VI će prikazati inteligenciju koja prevazilazi ljudske mogućnosti.
Treba živjeti ovdje i ostati priseban kad po milijunti put slušaš o ratu, o nezavisnosti, o žrtvama rata kojima se kocka kao u kakvom minijaturnom kasinu na periferiji grada, kad ih nasumično ekshumiraju iz masovnih grobnica kao pojedinačne političke poene, kad na stranačkim skupovima njihovim fotografijama mašu podjednako snažno i uspaljeno kao i fotografijama ratnih zločinaca, kad im izgovore imena tek onako usputno, da poentiraju sedamstotu naivnu i patetičnu priču u koju više ni osnovnoškolci ne mogu povjerovati, kad gledaš kako obespravljena masa skoro robotski aplaudira na svaku lošu poentu obilježenu glasnim zazivanjem jednog od tri ustavna boga, kad ti ako to nazoveš eksploatacijom kažu da si izdajnik, hulja ili nešto treće.
Možemo se boriti za ženska prava i jednakost, možemo pružati otpor patrijarhalnim strukturama, a da pri tome ne koristimo termin feminizam. No taj termin bismo trebale koristiti upravo zbog činjenice da je postao toliko nepoželjan, te da, umjesto zalaganja i borbe, asocira na ljute žene koje mrze muškarce i žele nemoguće. Žene danas imaju mnogo više slobode i prava od žena iz 19. vijeka, ali to nije zadnji cilj, niti je poglavlje ženskih prava završeno. Feminizam, omražen zbog onoga što jeste, svakodnevno samopotvrđuje sva svoja načela i dokazuje da nam itekako treba, mnogo više od jednog dana u godini, poklona i slavlja.
