Godina na izmaku bila je za sve nas i više nego izazovna. Najblaže rečeno, ostali smo bez kontakta, druženja i razmjene, prinuđeni da većinu komunikacije vodimo online. Želeći se u što većoj mjeri zaštititi od do tada nepoznatog virusa, više nego ikada smo se digitalizirali. Ne želeći u potpunosti izgubiti kontakt sa sobom i drugima, sadržajem na Karikama u 2020. željeli smo vam svakodnevicu barem mrvicu učiniti zanimljivijom, kvalitetnijom, sigurnijom i kreativnijom. Pogledajte u nastavku šta smo vam sve to pripremili u 2020. i kako su mladi doživjeli ovu godinu.
Nutricionisti prave individualizirani plan ishrane jer smo svi različiti i imamo različite ciljeve. „To znači da svi trebaju slijediti ishranu koja je dizajnirana upravo za njih. Naravno, možda ćete vidjeti neke koristi od praćenja nasumičnog plana koji ste pronašli na internetu, ali imat ćete bolje, dugotrajnije rezultate ako slijedite plan koji je kreiran posebno za vas“, kaže Amela Ivković O’Reilly. Dodaje kako nije sretna što naše javno zdravstvo na raspolaganju nema više nutricionista. „Naše usluge nisu pod pokroviteljstvom javnog osiguranja, kako bi veći broj ljudi bio u prilici doći do naših usluga i time unaprijediti svoje zdravlje. U većini zapadnih zemalja, usluge nutricioniste, akupunkturiste i raznih terapeutskih pravaca spadaju pod pokroviteljstvo zdravstvenog osiguranja, ali tamo pojedinac može da bira vrstu zdravstvenog osiguranja“, jasna je naša sagovornica.
Vi koji šetate okolo znajući da ste pozitivni na korona virus, postoji li u vašem mozgu ikakva svijest o drugom ljudskom biću? I o onome što će im vaša neodgovornost i bezobzirnost oduzeti?
Odgovor iz Budimpešte sam dobio za mjesec dana. Tražili su mi broj računa na koji mi mogu vratiti novac. Izvinuli su se zbog greške. Tek nakon ovog iskustva shvatio sam do koje mjere smo navikli na loš standard. Kao žabe koje se žive skuhaju kada im se postepeno povećava temperatura vode, mi više ni ne reagujemo na uslove života koji, u mnogo slučajeva, predstavljaju kršenje naših osnovnih ljudskih prava. Naša ljudska prava, na taj način, dovode se u pitanje, a da mi toga nismo ni svjesni. A i kada jesmo, često ne poduzimamo ništa po tom pitanju.
Volim svoja kolica. Zaljubila sam se u njih od prvog dana našeg susreta. Boja se na njima sijala, odavalu su eleganciju i sigurnost, a ja sam u njima izgledala viša i nekako samouvjerenija. Šepurila sam se i hvalila svima kako imam novog merdžu (tako im tepam). Ali moj merđo je počeo da kašlje. Dugo je kod mene, skoro osam godina. Nisam ga htjela mijenjati iako mu je rok istekao prije tri godine, dobro se držao. Međutim, nisam mogla ni da zamislim da će s mojim merđom otići i dio mene.
Često možemo vidjeti da se pojedini mediji u našoj državi ne pridržavaju postulata etičnosti u svom radu te da narušavaju prava i slobode ljudi, odnosno njihovu privatnost, ugled i dostojanstvo, tako što lažno izvještavaju, objavljuju dezinformacije, manipuliraju činjenicama, nezakonito otkrivaju informacije itd.
Da bi se spriječile povrede i narušavanje temeljnih prava i sloboda građana, doneseni su brojni zakoni i etički kodeksi kojima se definiraju prava i obveze medija i novinara/ki te štite prava i interesi građana. Kako su mediji jako bitan segment našeg društva, ključno je da budemo upoznati s medijskim slobodama no i da znamo prepoznati kad mediji pri izvještavanju narušavaju naša ljudska prava i slobode.Riješite ovaj kviz i provjerite svoje znanje o odnosu medija i ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Nakon što odgovorite na pojedino pitanje, pojavit će se točan odgovor. Na kraju kviza saznat ćete vaš sveukupni rezultat.
Red je da shvatimo svoju moć i svoju odgovornost. Imamo pravo vršiti pritisak na one koje smo izabrali da rade ono što je prioritetno. Imamo pravo da onima koje plaćamo kažemo šta su njihove obaveze i dužnosti. Ne možemo inferiorno pasivnim stavom očekivati aktivnost onih koji su naviknuti da se u „državnoj službi“ može kako hoće. Bili oni novi ili stari, naučeni su da im se nerad toleriše, a nepotizam, korupcija i nacionalizam prećute, kao da je riječ o asesoarima jedne politike, jednog načelnika. Naučite ih novoj modi, koja će svakoga od nas obući emancipacijom o našim pravima, gdje jedan čovjek, iako načelno kroji kapu grada, može i da pokisne, ako mu taj isti narod odluči oduzeti legitimitet.
U učionici srpskog jezika i književnosti, tamo gdje sam nekoć čekao na red da pročitam analizu lektire, sjedim s listom kandidata i kandidatkinja na lokalnim izborima za koje provjereno znam da su stalno zaposleni, s visokim prihodima i s diplomama uglednih zvanja, i pitam se: šta je tema, šta je ideja, šta je motiv? Odgovor je jednostavan: moć, autoritet, a uz to i dodatni izvor prihoda.
Još uvijek se sjećam da je tih oktobarskih dana baš ta nedjelja značila da ćemo starija sestra i ja imati vremena da odradimo još jednu borbu jastucima, jer roditelji idu negdje gdje se odlučuje o našim životima, našoj budućnosti, ali da se tamo djecu ništa ne pita. Nas se to nešto posebno nije ni ticalo. Bila je to jedna nedjelja, svake dvije godine! I sada je!
Lokalni izbori, koji nas očekuju 15. novembra 2020. godine, su jedinstvena prilika kada imamo pravo da na važne pozicije u vlasti biramo ljude za koje smatramo da su kompetentni za to i možda jedini podsjetnik da u Bosni i Hercegovini zapravo stvarno živimo u demokratskom društvu. Međutim, dan lokalnih izbora za mnoge mlade predstavlja dan kao i svaki drugi jer ipak biraju da ostanu kući, umjesto da iskoriste svoje građansko pravo. U ovom tekstu vam donosimo najčešće razloge zašto mladi ne izlaze na izbore, a trebali bi.
U četvrtak, osmog oktobra pandemijske dvije hiljade i dvadesete, one koja je trebala biti olimpijska godina, u Sarajevu je u Petrakijinoj ulici otvoren konačno renovirani Olimpijski muzej. Reklo bi se, u pravo vrijeme zbog lokalnih izbora, ali ovog puta ne želim da politika ima išta s nečim dijametralno drugačijim i humanim kao što su to Olimpijske igre, pogotovo one koje su se održale u Sarajevu orvelovske 1984. godine. Ipak, svijet nas ne pamti po tih nekoliko sedmica u kojima je skoro čitav (olimpijski) svijet boravio u ovom gradu, već upravo po onome što je htjelo uništiti svaku uspomenu da je Sarajevo organiziralo 14. Zimske olimpijske igre.
Moja mama je od 1998. zaposlena u kantonalnoj službi jednog federalnog zavoda. Prvobitno je zaposlena na poziciju daktilografkinje i taj posao obavljala je do perioda kada se počeo razvijati materijal za ovaj tekst. Dolaskom novog direktora u službu, u kolektiv je uvučen osjećaj straha i napetosti, potpomognut prijetnjama, kaznama i upozorenjima. Korijen osam godina dugog problema, obrušenog na mamu, je oduzimanje njenog osnovnog zadatka u to vrijeme (daktilografskog) i dodjeljivanje istog radnoj kolegici s već postojećim, drugačijim obavezama, bez ikakvog objašnjenja ili povoda.