Prvi razgovor koji sam vodio s Vernesom Subašićem bio je o filmu „Zenica“ iz 1957., čiju režiju potpisuju Miloš Stefanović i Jovan Živanović. Tada smo pokušali praviti filmske večeri u podrumu jednog zeničkog kafića, a na njima projektovati neke zaboravljene filmove. Filmske večeri nisu dugo poživjele, ali naši razgovori o književnosti, filmu i pozorištu nastavili su se nekim čudnim kontinuitetom koji određuju životne prilike. O zbirkama „Papagaj sloboda“ i „Herbarium žuč“ pričali smo na BL ARTU 2022. godine, a sada nam tu priliku pružaju „Karike“.
Nekada je uistinu teško sa stajališta mlade osobe zauzeti tako autoritativan stav i poručiti svim mladima neku inspirativnu poruku. No, okušat ću se i jednostavno poručiti da već danas, ako to do sada nisu, zastanu i spoznaju ono što oni jesu. Neka shvate sebe i ono što u vlastitom životu žele graditi i postići. I tada će svaka njihova borba, svaki uspjeh pa i neuspjeh imati jasan cilj i bit će vrijedno borbe koju predstavlja. Stoga, budite svjesni sebe, značenja sebe i karike koju predstavljate jer smo svi mi već sada budućnost koja će tek graditi budućnost koja nas sve očekuje.
„Čim bih stizao u diskoteke, odmah sam počeo shvatati plesne pokrete, a u to vrijeme pojavio se jedan sasvim novi...
„Dolores“ je ženski pop duo kojeg čine Ana Srećković Endži i Marija Vukčević Mara, filologinje po struci, muzičarke iz strasti. Projekt nastaje u prvoj polovini 2020. godine kao sredstvo kreativnog izražavanja u toku pandemijskih i restriktivnih mjera. U svojim pjesmama, „Dolores“ se posvećuje temama svakodnevice, baveći se pretežno stvarnim problemima i osjećajima zamišljenih likova. Dvojac „Dolores“ inspiraciju crpi iz naslijeđa muzike osamdesetih, devedesetih, sinta, nju vejva, ali i savremenog alt zvuka. Svi ti žanrovi oblikovani su autentičnim stilom koga su djevojke stvorile donoseći sceni svoj autorski pečat. Duo stvara pop numere melodično zavodljive na prvo slušanje, koje vas očekuje. „Dolores“ će nastupiti u banjalučkoj Žiži 9. februara, a sarajevska publika će ih imati priliku čuti 10. februara u AG Clubu.
Nail Omerović rođen je 20. 10. 2002. godine u Gradačcu, malom gradu u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Kako kaže, za Gradačac ga vežu najljepše uspomene i počeci njegove karijere. Omerović od ranog djetinjstva osjeća ljubav prema sportu, naročito prema fudbalu. Dosta truda i rada uložio je u svoju karijeru. Trenutno je dio prve ekipe NK „Osijek“, s kojim je potpisao i profesionalni ugovor do 2026. godine. Vjerujemo da je ovo bio veliki vjetar u leđa Omeroviću te da je ispred njega blistava karijera. O počecima, ljubavi prema sportu i odnosu države prema mladim sportistima razgovarali smo s Nailom Omerovićem.
U susret Novoj godini, mladi iz različitih zajednica naše države su ostavili svoje novogodišnje želje. Ova generacija mladih ima jedinstvene perspektive i težnje, preplavljene idejama o promjenama, rastu i zajedničkom prosperitetu. Kroz raznolike aspekte njihovog života, od ličnog rasta do društvenog angažmana, konture ambicija mladih oblikuju sliku budućnosti koja je prožeta nadom i entuzijazmom. Dok se susrećemo s pragom Nove godine, pročitajte želje mladih za Novu 2024. godinu:
„ASuBiH treba da bude 'safe space' za sve srednjoškolce i srednjoškolke širom države i težimo k tome. Na aktivnostima lokalnih timova, mnogo vremena posvećujemo razgovarajući jedni s drugima, te posvećujemo mnogo vremena aktivnostima vezanim za mentalno zdravlje“, ističe Lisica. Uzevši u obzir izuzetno osjetljivu dob mladih s kojima sarađuju, ovaj vid posvećenosti igra značajnu ulogu u njihovom mentalnom razvitku.
Nikada nisam planirao da se bavim glumom, ali kada je došao trenutak da se odlučim za svoj životni poziv, osvijestio sam koliko sam vremena proveo kao mali u pozorištu na probama uz oca. Tada sam shvatio da mi je to uvijek bilo zanimljivo i da bih trebao pokušati da upišem Akademiju scenskih umjetnosti. Danas sam sretan jer sam donio takvu odluku.
Priču o svojim prvim aktivističkim koracima sam pričao desetinama puta, ali nikada je ne napisah, pa evo super prilike da vam je ispričam. Kada sam bio drugi razred srednje škole, u Tehničku školu „Mihajlo Pupin“ u Bijeljini je došla grupa mladih koja je predstavila program „Aktivni mladi“. Tada sam bio član savjeta učenika (jer sam bio najbliži školi pa sam mogao dolaziti na sastanke), a to me iskreno u tom trenutku nikako nije interesovalo. Valjda zbog te nezainteresovanosti nisam baš ni pratio prezentaciju, ali sam na kraju čuo jednog od predavača kako govori predsjedniku savjeta učenika da se ne brine i da će proći njegov projekat. U meni je to stvorilo ogroman bijes, jer su štela i nepotizam svih oblika nešto na šta se ježim odmalena. Nakon prezentacije, sa svojim najboljim drugom Milanom (moj drugar iz klupe) bacio sam se u pretragu interneta i, pošto nisam ništa slušao, bili smo primorani guglati po čitav dan kako se piše projekat. Ispostaviće se da sam napisao nešto zanimljivo, pa je projekat „Štedimo energiju, ulažimo u budućnost“ prošao selekcijski proces. Nekoliko mjeseci kasnije, kada smo već realizovali projekat, susreo sam se s predavačem koga sam nakon skupljene hrabrosti pozvao sa strane i rekao kako nije bilo u redu obećavati bilo kome projekat, a predstavljati kako svi možemo aplicirati! Ovaj, danas već moj super drug, mi je smirenim glasom objasnio da, pošto nisam slušao, nisam čuo da je nekoliko puta pomenuo da će svaka škola dobiti bar jedan projekat te da se to odnosilo više na savjet učenika škole. Tako da može se reći da moje interesovanje za rad s mladima počinje od onoga za šta se najviše zalažem, a to je da se slušamo, da komuniciramo! Tako je to nekako počelo, a izraslo je u veliku strast jer je u meni probudilo želju da utičem na stvaranje bolje budućnosti u kojoj nove generacije neće morati da se nevoljno sele pet-šest puta, budućnosti u kojoj ćemo na ulicama vidjeti nasmijane ljude a nemati reakciju šta ovome fali u glavi, budućnosti u kojoj mladi žele ostati u zemlji a ne gledati koja je prva prilika za „šmugnuti preko grane“.
U srcu Zenice, grada bogatog industrijskim naslijeđem, 2018. godine nastao je bend neobičnog i catchy naziva – „BruhUuhu“. Bend je nastao kao rezultat dugogodišnjeg druženja i zajedničkog muziciranja, a čine ga Ernad Bihorac (vokal, gitara), Semir Solo (perkusije i vokal), Duško Kostić (bubnjevi), Ana Milanović (vokal) i Boris Marković (bas).
Zlatna Karika Sanjin Pehlivanović: Tek kad se vratim u Sarajevo shvatim koliki sam rezultat postigao
Bilijar u Bosni i Hercegovini iz godine u godinu raste i, svakako, uz podršku institucija siguran sam da bi mnogo više igrača isplivalo na evropsku i svjetsku scenu bilijara.
Na percipiranje osoba s invaliditetom često utiču predrasude koje su duboko ukorijenjene u društvo. Predrasude su često ponižavajuće za sam integritet osoba s invaliditetom. Puno je primjera gdje su društveni stereotipi porušeni baš od strane tih osoba. Alen Hedo je jedna od tih osoba. Iako je osoba s invaliditetom, dokazao je da za njega ne postoje prepreke.
Život s invaliditetom nosi sa sobom mnoge poteškoće. Alen boluje od cerebralne paralize te, iako je vezan za ortopedska pomagala, uspješno briše predrasude. U toj misiji pomažu mu lična postignuća.