That’s All Folks: Najbolje od KARIKA u 2017.

Ako brojač našeg WordPressa ne laže, u godini koja danas odlazi da se nikad ne vrati imali smo 328 objava. S obzirom da je magazin nanovo oživio u drugoj polovini februara, to znači da smo gotovo svaki dan imali po jedan autorski članak. Dobro, bilo je desetak arhivskih koje je vrijedilo i vrijedi ponoviti, no, svejedno, više od 300 autorskih članaka u godinu dana za jedan omladinski magazin – da ga jebeš – nije loše.

Štaviše, dobro je, napisao nam je u mailu novinarski bard Petar Luković, kada je tražio dopuštenje da prenese jedan tekst s Karika na svoj novi XXZ Magazin. Jedan od momenata koji nam je obilježio godinu!

Džoni Štulić i Petar Luković (Photo: Andrija Zelmanović, XXZ Magazin)

Posljednjeg dana 2017. nećemo praviti retrospektivu godine. Ko je pratio šta smo radili – pratio je. Ko nije, može baciti pogled na sajt. Članke koje ste najviše otvarali u godini na izmaku možete pronaći na Facebooku i Twitteru pod #KARIKE2017top11. Ono što želimo, pak, je da se prisjetimo nekoliko nama najdražih tekstova iz 2017. Glavni urednik je zamolio članove redakcije da izdvoje po dva njima najdraža i najkvalitetnija članka. Svi su se odazvali, osim Šimeta koji opravdano pijanči nakon što je prije par dana priveo kraju decenijama dugo studiranje. Karike su tako dobile još jednog diplomiranog novinara, što nam je najljepši poklon za Novu godinu. To i google oglasi koje smo uveli. Slobodno kliknite na neki, kako bismo bili zavisniji od vas, a nezavisniji od drugih izvora finansiranja. Klikni! Hajde!



Vratimo se na suštinu članka, ovo je najbolje od Karika u prošloj godini, po ocjeni Karika.

Šerpas sa hercegovačkog krša

Jedna drugačija, nestandardna priča. Topla i inspirativna. Nekima je neshvatljivo da ljudi mogu biti zadovoljni s malo, a pogotovo im to može biti neshvatljivo kad vide da je u pitanju trinaestogodišnji dječak, u ovom slučaju Vukašin. Dječak koji je sretan u svakom trenutku. Dječak kojemu ništa nije teško. Ovakva djeca će i ostati ovakva.  I zaista je istina ono što napisa Miroslav Šimšić, autor ovog teksta – ovakva djeca postaju veliki ljudi. Veliki ljudi velikog srca. Mnogo toga je u priči, seoski život, teško ali sretno djetinjstvo, zrelost koju posjeduje mladi Vukašin… Priča ipak ne završava tu, priča se prožima dalje na nas koji čitamo ovakve tekstove, proživimo neke emocije, a potom iz nekog razloga veoma brzo sve ovo zaboravimo ili potisnemo negdje duboko u sebe. Pročitajmo ponovno Šerpasa s Hercegovačkog krša.

Imam dvadeset i jednu i želim sve da vas napustim

Ovaj blog nije jedan dan Nine Deletić iz Banjaluke. Ovaj blog je jedan dan tebe i mene. Nas. Generacije izgubljene u trouglu politike, dekadencije i boljeg života negdje preko grane.  Ovo nije blog, ovo je život. Devedeset posto – ako ne i više – mladih se može pronaći u rečenicama i željama koje Nikolina iznosi u tekstu. Tekst je slojevito napisan, detaljno i koncizno objašnjavajući paradoks društva u kojem živimo. Ona u tekstu ne traži ništa nemoguće, govori o onome što skoro svako od mladih ljudi pomisli kada se nađe u prevozu, na fakultetu i slično.

Razgovori s Draganom Bursaćem i Srđanom Puhalom

Razgovori s ljudima koji imaju nešto veliko da kažu na veoma jednostavan način pričinjavaju veliko zadovoljstvo kako novinaru, tako i čitateljima. Dva teksta, u ovoj formi, koja su nadmašila ostale bili su razgovor s Draganom Bursaćem i intervju sa Srđanom Puhalom. Tekstovi sačinjeni od svega nekoliko pitanja, koji se čitaju u manje od deset minuta posjeduju nekolicinu kvalitetnih savjeta, moglo bi se reći životnih mudrosti koje se dobivaju godinama i iskustvom, pa ih vrijedi iznova čitati!

Život nije dečja igra

Aleksandar Krečar odlično primjećuje da se raspad Jugoslavije i vječni ambis tranzicije najbolje vidi na našim disfunkcionalnim porodicama, a da je porodica Popadić iz serije “Bolji život” prototip iste. Riječi koje treba odštampati i uramiti, ma istetovirati: „Bolji život” je predstavljao, ali i dan danas predstavlja, refleksiju našeg društva. Svi su histerični, svi se nešto deru, svi pokušavaju da dođu do neke love. Svi pomalo sluđeni, pomalo zbunjeni. Svi u maničnoj trci da što prije žive što bolje. Kako kaže uvodna špica: ja hoću život, bolji život da ga ZGRABIM.



Tata, hvala ti što nisi bio mačo muškarac!

Tekst koji će, zbog načina na koji je napisan, kroz vlastito iskustvo te iz pogleda jedne mlade osobe, vjerojatno utjecati na mnogu mladež – one mlade koji imaju doticaj s obiteljskim nasiljem ili ga svakodnevno proživljavaju ili pak na one mlade koji bi mogli postati ili su nasilni jer smatraju da biti nasilan znači biti cool. Tekst iz kojeg vidimo kako roditelji mogu utjecati na svoju djecu – i pozitivno i negativno – te kako će djeca, ako nisu pod utjecajem lošeg društva, primiti od svojih roditelja one pozitivne karakteristike i shvatiti da je puno bitnije poštivati druge nego ih potcjenjivati i sukobe rješavati nasiljem umjesto razgovorom. Odličan, inspirativan, edukativan.

Milka, Ceca, Srna i Una u nešto drugačijem izdanju

Iako su o jedinoj farmi magaraca i drugi mediji ranije pisali i izvještavali, način na koji nam je Edina Čović dočarala život i borbu Alena Jusupovića i njegove porodice je specifičan, baš kao i Edinin stil pisanja. Njeni tekstovi su ti koji, ako ništa, trebaju malo da daju “elana” ljudima koji čitaju da ništa nije nemoguće. Ako ništa, da barem na trenutak povjeruju da će biti bolje.

13 razloga zašto sam otišao iz zemlje

Imali smo i teških momenata u ovoj godini. Vjerovatno najteži je bio kada smo saznali da nam kolega Arman Fatić, najaktivniji autor na Karikama, odlazi iz BiH. No, tugu je brzo otjeralo novo oduševljenje jer: 1. Arman nikad nije otišao s Karika, nego je nastavio da piše još više i još bolje; i 2. Svoje razloge za odlazak je kompresovao u jedan od najboljih i najiskrenijih tekstova na Karikama uopće.

Ne treba čekati da nam neko servira posao

Merima Zavitan je autorica četiri od 11 načitanijih tekstova na Karikama, no ovaj, koji nije u toj grupi, vrijedi posebno izdvojiti. Merima je pronašla mlade ljude iz različitih dijelova zemlje i različitih zanimanja, koji su pokazali da se može o(p)stati u BiH. Pustila je sagovornike da pričaju priču i dala nam dragocjena svjedočanstva koja nam pokazuju da stvari nisu tako crne koliko često mislimo da jesu.

Ljudske sudbine su najveća poezija ikad

I za kraj – poezija. Nataša Lazukić je autorica koja se bavila najširim spektrom tema. Izvještavala je o marginalizovanim grupama u društvu, otkrivala nam fantastične mlade kreativne ljude, pisala o gotovo svim vrstama umjetnosti. Iz svih tih priča, odlučili smo izdvojiti jednu – priču o Jazz Poesy Cabaretu iz Banjaluke. Priča i muzika za smirenje. Za ples s voljenom osobom na novogodišnju noć. Sretnu 2018. žele vam KARIKE!

Spread the love
  • 46
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Volimo pročitati vaše mišljenje...