Milka, Ceca, Srna, Una u nešto drugačijem izdanju

Priča ide ovako: „Babo i mama spavaju u šatoru. Tu je jedno magare i cuko. Mama plače i bukvalno pita babu ‘pa je li mi čuvamo ćuku ili ćuko nas’. Baš tad pod prvim snijegom, podnijeli su jednu od najvećih žrtvi“. Dok smo sjedili i dijelili poglede k nebeskom prostranstvu iznad zavidovićkih njiva, svoju priču započeo je farmer Alen, koji nas je toplo ugostio na svojoj farmi u Zavidovićima.

Alen Jusupović je dvadesetosmogodišnjak, čiji se posao može nazvati endemskom vrstom na tržištu rada u BiH, s obzirom da radi na vlastitoj farmi magaraca, gdje njeguje čak četrdeset glava ovih životinja, u saradnji sa svojom porodicom. Ovo je jedina farma u BiH, a da je od neprocjenjive vrijednosti, uvjerio nas je kroz daljnji razgovor.

Kako je sve počelo?

Završio je ekonomsku školu, upisao isti fakultet, a kako kaže za sebe kreativan je i „bez ograničenja“. Prisjeća se svoje dodjele diploma kada je oko 800 diplomiranih ekonomista stajalo u masi i čekalo da ih se prozove. Osjećao sam se kao proizvod s bar kodom, koji će nakon što pokupimo diplome krenuti na ‘biro za šišanje ovaca‘. Shvatio sam to nije ono za šta me Bog stvorio i u istom trenutku sam odabrao agroekonomiju na Poljoprivrednom fakultetu, za svoj master studij. Inače, kolegica koja ga je upisala skupa sa mnom, ga je baš tad nekad spominjala i što da ne. Pustio sam mašti na volju, a u toku studiranja sam shvatio da sam na ‘ispravnom tlu‘.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Kada je bio na zadnjoj godini mastera, saznao je za USAID-ov projekt/kviz „Imam ideju“, koji je odabirao najkreativniju ideju, te istu finansijski poduprijeo. U to vrijeme njegovi su roditelji bili bez posla, majka kao nekadašnja radnica drvne industrije „Krivaje“, a otac kao pizza majstor, tako da je to „najljepša životna priča, jer su se svi zaposlili“, ističe Alen. Svi su krili svoje ideje kao zmija noge. Svi, osim mene, koji sam naglas dijelio svoj entuzijazam za farmom. No, malo ko da me je shvatao ozbiljno.

Konačno, Alen je osvojio glavnu nagradu, a na ideju o farmi magaraca došao je po uzoru na jednu takvu u susjednoj Hrvatskoj. Obzirom da su već imali zemljište na brdskim dijelovima iznad Zavidovića, prvog magarca su imali i gdje smjestiti.

Žena i ja smo cijepali drva u šumi kad nas je Alen nazvao i rekao da je osvojio nagradu. Srce mi je htjelo iskočiti. Bio sam toliko ponosan i jedva čekao da započnemo zajednički posao, sa sjajem u očima kazao nam je Alenov otac, koji ga je podržavao od samih početaka. On i Alenova majka su prvih nekoliko mjeseci farme proveli u šatoru,  bez imalo negodovanja, dok je Alen završavao posljednju godinu fakulteta.  Prvu marku smo zaradili tako što je čovjek preskočio ogradu sa djetetom i upitao da stavi dijete na magarca. Reko ‘može, što ne bi moglo’ i dade mi marku. I ta marka je ‘ovolika’, opisuje Alen šireći svoje ruke sa sjajem u očima.

„Čiko, čiko hoće li biti konj“

Startali su sa nekih pet magaraca, koji su više trošili nego unosili, no, kako kažu nisu posustali.  U međuvremenu, ljudi su počeli dolaziti i dovoditi djecu, te sami napravili turizam od toga, što uopće nije bio njihov primarni cilj. Kako kaže Alen, klinci su često insistirali na konju, tako da je mladi farmer svoju studentsku stipendiju uložio u ponija za farmu, žrtvujući finansije u Sarajevu. To je bilo jače od mene. Kada se prilike poslože, iskoristi ih. Sreća je kad priprema susretne priliku. Ubrzo su se posjete umnogostručile, tako da su dnevno znali zarađivati i do 200 KM, a ispred farme su se smiješila zadovoljna dječija lica.

Primarni cilj farme – magareće mlijeko

Primarni cilj farme jeste i najjači adut ovih životinja – njihovo mlijeko. Magareće mlijeko se muze u izrazito malim količinama dnevno, te se pomuze tek oko 2-3 decilitra. Bez obzira na malu količinu ovo mlijeko nosi veliku kvalitetu. Po svom sastavu najsličnije je majčinom mlijeku, a sadrži i 60 puta više vitamina C nego kravlje mlijeko, ali i vitamine A, D, E i F, visoke količine magnezija, kalcija, fosfora, kalija i cinka. Također, liječi ili smanjuje simptome astme, te kašalj kod plućnih bolesti kao što su bronhitis i hripavac. Zbog svega navedenog i malih dnevnih doza, pola litre ovog mlijeka košta 50 KM, dok je litra mlijeka čak 100 KM. Pola sata nakon prvog novinarskog priloga o farmi, nazvala ih je prva mušterija koja je htjela pola litre mlijeka. Obzirom da je prva i da nismo ni oficijelno započeli prodaju, htjeli smo joj pokloniti, ali je ona insistirala da plati. Od tog trenutka do danas, mlijeko je konstantno u proizvodnji i prodaji, kaže Jusupović, dodajući da je potražnja veća zimi nego ljeti i koliko su zapravo ljudi bolesni, uslijed zagađenosti zraka i termički obrađenih namirnica.

„Ne možeš odrasti u čovjeka ako ne pojedeš kilu prašine“  i to jest tako, male bebe stalno nešto prašinasto diraju, stavljaju u usta, ali dragi Bog ti je stvorio i odbrambeni mehanizam nakon što progutaš istu prašinu. Previše nam je život izvještačen, zato se ja osjećam kao najsretniji čovjek na svijetu ovdje. Evo Garo (pastuh) je sav od prašine, kao i svi drugi, ali to je njihova zaštita od parazita.“

Sapun od magaraćeg mlijeka

Ubrzo im se javio višak mlijeka, što su iskoristili u proizvodnji kozmetike. Nakon dugog istraživanja, porodica Jusupović je u prodaju pustila kremu – mehlem, sapun i balzam od magarećeg mlijeka, a koji se proizvode u njihovom stanu u Zavidovićima. Upravo zbog domaćeg i potpuno prirodnog načina proizvodnje, te sastava, ovi proizvodi mogu trajati do tri mjeseca, u idealnim uslovima. Jusupović ističe kako je koža najveći organ na koji trebamo više obraćati pažnju, jer se na njoj sve manifestuje.
Krema je lijek protiv psorijaze, u šta se svakodnevno uvjeravaju njeni korisnici. Inače, distribuciju vrše preko brze pošte, a njihovi preparati se šalju od Krajine do Malezije.

Svijetla tačka deficitarnim domenama – magarcima i bh. privredi

Alen je registrirao obrtničko poduzeće sa petero uposlenih. Roditelji i brat, te on sa suprugom. Rade po uzoru open friendly farme, čija je funkcija dvojaka – upoznaje mališane sa prirodom i životinjama, a s ekonomske strane stvara svoje mušterije za dvadesetak godina.

Svi su me na neki način ‘žalili’, jer nemam neke privredne poticaje i pomoći, ali…
Pa ljudi nisam ja upisao socijalni, već biznis plan. Kad nikad ne bih dobio privredni poticaj, ovo će funkcionisati, jer imam vlastiti. To je rad iz ljubavi. Egzistencija.

Alen savjetuje da se ne trebamo ograničavati na izjave političara kada kažu da nam je najveća šansa u poljoprivredi, što je minimum. Beremo domaću malinu, izvezemo ju i onda kupujemo pekmez od te iste maline, ali koji je uvezen. Apsurd našeg naroda, u skladu sa kojim zaključuje da je naša šansa u jakoj industriji koja će prerađivati domaće proizvode. Također napominje i bitnost dugoročnog, vizionarskog razmišljanja: Ja ne razmišljam o milionima, ali sam siguran da će doći.

Danas su magarci na pragu izumiranja. U BiH ih ima nekoliko stotina, a farma broji cifru od 40. Zašto su ugroženi? Za magarca moraš ustati ujutro, nahraniti,navečer, napojiti… E, sad što ja hoću da radim ono što drugi neće?! To je tajna.

Za Alena prve zarađene pare su i došle tako. Na Skenderiji je bila pijaca, a čiko je prodavao dvadeset primjeraka dvaju knjiga, povučenih iz prodaje. „Dah vila“ i „Knjiga o Ćiri Blaževiću“, po jednu marku. Kao student, sa jednih 20 KM u džepu i to posuđenih, odlučio je da ih kupi sve i stavi na Pik. Ubrzo je prodao sve knjige po cijeni od 3 KM i to čovjeku koji je živio na Vratniku (dvadesetak minuta od Skenderije) i kojem je bilo mrsko da siđe. Nakon što je otplatio dug i još zaradio, odlučio je da će u životu zarađivati ‘na ljudima kojima je mrsko raditi neke stvari u životu’.  😀 Primjer dva mlada momka koja sarađuju i skladno djeluju sa roditeljima je rijetkost danas, ali upravo nam Alenov babo navodi da je „suprotno od toga neuspjeh“, ukazujući na bitnost porodice u životu.

Raspolaganje sa onim što imamo – bitnije od onog što imamo

“Trebamo malo osamostaliti i ne biti robovi kapitalizmu. I klišeima. Zašto da ja, kome je Bog dao svih deset prstiju tražim pomoć od nekog drugog – merhamet, donacije, organizacije, itd.?”, zaključuje naš sagovornik ističući često podcjenjivanje vlastitih mogućnosti kod naroda. Zanimljivo je da u srednjoj školi nisam imao računar, a bio sam ekonomska škola i bio mi je potreban. Svi imaju, osim mene, a morao sam vježbati slijepo kucanje. I babo meni kod Roma kupi za deset maraka pisaću mašinu na kojoj sam radio. Računar sam dobio tek poslije, ali ništa izgubio nisam, čak možda, samo dobio. Mašina je još uvijek tu, iako ju ne koristim, ali neprocjenjiva je.

Alen poručuje mladima da izađu van granica i upoznaju svijet, da pokupe najbolje iz njega i to ulože u našem društvu. Sebi, znanju i vlastitim vizijama.

Ne morate pisati na pisaćoj mašini, niti uzgajati magarce, ali… Budite kreativni i uporni kao ta dva primjera.

Zanimljivosti o magarcima: 

Neki stanovnici i stanovnice farme su: Milka, Milkana, Ceca + 7 potomaka, Srna, Cazinka, Marta, Una. Cazinka (koja je inače isto iz Krajine) se treba oždrijebiti uskoro, ali nismo bili sreće da to bude taj dan.

Najdugovječnije domaće životinje (do 40 godina u idealnim uslovima), a starosna dob se određuje po njihovim zubima.
Mogu da čuju drugog magarca na udaljenosti od 7 km, zato i imaju onolike uši.
Pogled im seže do 180 stepeni. Znači vide, sve.
Mula je najizdržljivija životinja na svijetu, a nastala je ukrštanjem magarca i kobile, dok je mazga nastala ukrštanjem konja i magarice.


Fotografije: Alen Jusupović/Edina Čović

Comments are closed here.