Bojan Jokanović je karikaturista, ilustrator i muzičar iz Doboja. Pored teologije i crtanja, posvetio se učenju sviranja raznih instrumenata. No, ono po čemu je poznat široj javnosti su, svakako, karikature i ilustracije, odnosno pravopisna pravila, primeri iz bontona, zanimljivi događaji, ali i kritičke karikature iz svakodnevnog života. Kako kaže, crta otkad zna za olovku i papir, a dar za likovno stvaralaštvo nasledio je od oca, koji se bavi projektovanjem, crtanjem i duborezom.
Kao dopisnica i honorarac, bez redakcijskih jutarnjih sastanaka, naša sagovornica Nataša Tadić je svoj novinarski opus poduprijela još jednom u nizu nagrada – Specijalnom plaketom „Srđan Aleksić“ zbog izvještavanja o inkluziji i integraciji osoba s invaliditetom u društvo. U njenim pričama ogleda se sva njena snaga jer ih, kako kaže, sama pronalazi i prodaje.
Kako se aktuelna vlast u BiH odnosila prema građanima/mladima tokom pandemije COVID-19? Šta Ti je tu najviše zasmetalo, šta Te povrijedilo ili razočaralo? Šta možemo kao mladi da uradimo? Možemo li ljutnju i bijes usmjeriti i na šta iole konstruktivno? Pošalji nam svoj blog koji će biti odgovor na ova pitanja i osvoji vrijednu novčanu nagradu.
Aleksandar Danilović rođen je 1993. godine u Valjevu u Srbiji. Trenutno je na postdiplomskim studijama teologije na Univerzitetu Rupreht-Karl u Hajdelbergu u Nemačkoj. Frontmen je benda Mr. Rabbit, koji je osnovan 2013. u Valjevu. Okupljanje benda je već dugo vremena u planu, ali je, nažalost, zbog zatvorenih graničnih prelaza trenutno onemogućeno. Kako se oseća po pitanju toga i kakva je situacija u Nemačkoj za vreme korona virusa, Aleksandar nam otkriva u razgovoru za Karike.

Ima veze...

Prve zrake ovogodišnjeg proljetnog sunca obilježene su panikom i strahom izazvanim pandemijom korona virusom. Stručnjaci savjetuju da je najbolji način prevencije širenja zaraze izolacija i smanjenje kontakta među ljudima. No ova sigurnosna odluka ne mora da bude toliko tragična. Zato vam donosimo listu stvari koju možete da raditi kako bi vam život u ovim danima sveopćeg haosa bio sigurniji, ugodniji i ljepši.
Prvo je otišla Asja, a uskoro je i Lidija pakovala kofere. „Vraćam se nakon sezone“, rekla je. A isto je uradila i Anamarija. Za Barbaru već odavno znam da se vraćati ni neće. A ja? Ostajem ovdje, živeći svoj život sastavljen od krhotina.
Svakome se može dogoditi da ponekad pogrešno napiše ili kaže neku riječ – pa čak i onome najsigurnijem u svoje znanje. Međutim, neke greške su postale toliko česte, usvojene i rasprostranjene, da i veliki broj obrazovanih osoba, sa završenim fakultetom, ne zna kako napisati ili reći neke riječi

Sve ovo ja

Vraćamo se u novo normalno stanje, čini se. Ništa više neće biti isto. Ni sutra, ni za dvije sedmice, ni za godinu. Ali, od svega, najmanje vidim sebe u sebi od prije nekoliko mjeseci kada je sve ovo počelo. Dvije sedmice postale su mjesec, mjesec je postao dva... Sada konačno dočekujemo neko svjetlije vrijeme. Za sada su tu bili samo tragovi koje pokušavam naći i osjetiti, sačuvati od tugaljivog zaborava i melanhonije koja nas je obuzela, jer uistinu ne želim to. Ne želim to jer je puno više povoda za radost.
Vjerujem da se dešavalo da se često izgubiš u hrpi svoje odjeće i da često ne znaš šta nosiš i gdje pripadaš. Veoma je bitno da definiraš svoj osobni stil jer je to način da pričaš sa svijetom samo onime što nosiš. Definirani osobni stil ti dopušta da se izraziš u nekoj drugačijoj dimenziji, jer tvoj stil priča prije nego što ti bilo šta kažeš. Ali, kako ga zapravo definirati?
Često pri predstavljanju sopstvenog identiteta – svoga imena, prezimena, godina i mjesta rođenja – zaboravimo reći ono osnovno; da smo mi nečije dijete. Ja sam Edna i već 18 godina dijete sam koje je odgajano s ljubavlju, brigom i pažnjom od strane svojih roditelja. Moja majka žena je srednjih godina, u četrdesetima. Teškog i temperamentnog karaktera koji joj nikada nije oduzeo titulu najbolje majke.
Poput rollercoastera, uvijek se vratimo odakle smo krenuli. Ja sam se uspjela vratiti na isti datum kada sam prošle godine išla po kafu u Starbucks, ne misleći ni o čemu drugom, i drago mi je da nisam. Jer se zbog toga ni taj sivi Washington nije utopio u ništavilo ostatka života kojeg ne pamtim, a tu je, postoji.
Da mi je neko rekao da u 2020. godini neću moći otputovati u zemlje koje sam planirala posjetiti, da vrlo vjerovatno neću osjetiti miris mora i morske soli, da neću birati matursku haljinu za matursko veče i otići na bezbroj festivala, ludovati, družiti se s rajom, rekla bih mu da me očigledno ne poznaje i da je lud čovjek.
Koliko god neka istina bila prljava i uništavala nam život, čišća je od svake laži. Zato, grizimo se, trčimo najbrže što možemo od laži, makar padali na koljena derajući svu kožu s njih, gubeći dah, jer nas ništa neće boljeti kao život koji stvore laži.
Load more

Najpopularniji tekstovi

Ne karikiramo

U dvadeset prvom stoljeću, kada je ljudska vrsta dostigla visok stepen razvoja tehnologije i nauke, javlja se otvoreno pitanje – da li nam je like postao vredniji od života? Iako bi se takvo pitanje moglo smatrati apsurdnim, statistika o broju tjelesnih povreda i smrtnih slučajeva, uzrokovanih s ciljem privlačenja pažnje na internetu, govori suprotno.
Da li je sramota pitati nekoga koliko zarađuje? Čega se tačno stidimo kada i u rijetkim situacijama pričamo o mjesečnoj zaradi? Razgovarali smo s mladima iz regiona kako procjenjuju koliko njihov rad vrijedi, kako se bore za novac na tržištu rada te za koliko novca mjesečno pristaju na kraju da rade.
Load more

Najčitaniji tekstovi

Odgovori psihologa 5: Pohvala edukaciji
Biciklizam kao stil života: Biciklom na posao, ali i na planinu
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Igra transformacije: Pravnica, vodena vila ili grčka boginja?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Tata, izvini, ali ne mogu da ti oprostim
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Književnost mladih: Muamera Habibović