Dvadesetšestogodišnji Jovan Grahovac, apsolvent na Prirodno-matematičkom fakultetu u Banja Luci, uspješan je preduzetnik koji je spojio svoje znanje s fakulteta i iskustvo koje je imao u radu u drvnoj industriji, a onda je uz podršku Startup studija osnovao JoWood – kompaniju koja se bavi proizvodnjom inovativnih proizvoda za uređenje poslovnih i stambenih objekata. Još u svojoj porodici koja se bavila malim biznisom u obradi drveta, Jovan je stekao radne navike i znanje u obradi drveta. Mali biznis nije preživio pandemijsku krizu, ali Jovan je odlučio biti preduzetan, uzeti stvar u svoje ruke i krenuti iz početka. Prvo je otišao u Ameriku na program Work and Travel gdje je napornim radom i trudom zaradio početni kapital. Međutim, to nije bilo dovoljno za realizaciju njegove ideje, ali Jovan nije odustajao i odlučio je potražiti potencijalne investitore i partnere.
BRAVO provodi razne projekte koji se tiču svih problema u našoj državi, ali i u Europi, počevši od nezaposlenosti, diskriminacije, jednakosti spolova, inkluzije, sporta, poduzetništva, lažnih vijesti, lažnih medija, izbjeglica, volonterizma i mnogih drugih. Svi naši projekti su podržani od raznih europskih institucija kroz gotovo sve programe europske komisije. Većina naših projekata je namijenjena mladim ljudima, ali dosta njih je namijenjeno i starijoj populaciji, sportistima, ekspertima, profesionalcima i drugima koji kroz razne aktivnosti doprinose Bosni i Hercegovini. Posljednjih godina, veliki fokus smo stavili na osobe koje imaju umanjene mogućnosti, od osoba s invaliditetom do osoba koje imaju slabije finansijsko stanje, koji dolaze iz ruralnih područja, do onih koji su isključeni iz svakodnevnog života „normalnog čovjeka“.
Kada pričamo o bosansko-hercegovačkom rocku, moramo pričati i o bendu koji je ostavio jedan od najjačih tragova na ovoj sceni kod nas – Regini. Iste godine kada je i osnovan sastav – 1990., „Regina“ se probila s albumom prvencom na vrh tadašnje jugoslovenske scene. A to probijanje, u nekadašnjoj nam državi koja je imala na desetine već etabliranih sastava, je poslalo poruku da je „Regina“ došla i da će ostaviti svoj trag. Do 1992. i početka sukoba u BiH „Regina“ uspijeva da izda svoj drugi album „Ljubav nije za nas“, ali zbog početka rata kod nas, originalni sastav prekida s aktivnim radom. Rat utiče na sve, zar ne? Iako je grupa prekinula s nastupima, između 1992. i 1999. Aleksandar Čović nastavlja s radom u Beogradu. Nakon šestogodišnje pauze, Aleksandar se ponovo 2006. povezuje s Davorom Ebnerom, pjevačem koji je doprinio kreiranju Regininog zvuka. Od tada „Regina“ doživljava vid novog rođenja. Ubrzo izdaju album pod nazivom „Sve mogu ja“ i snažno se vraćaju i na bh. i na regionalnu muzičku scenu 2009. Reginu biraju kao grupu koja će predstavljati BiH na pjesmi Evrovizije u Moskvi. Izabrana je pjesma „Bistra voda“ koja će od te 2009. pa do danas živjeti kao jedna od najupečatljivijih melodija koje je BiH poslala na najveće muzičko takmičenje na svijetu. I ostali su prepoznali to. Na finalnoj listi Eurosonga 2009. „Regina“ i „Bistra voda“ zauzimaju 9. mjesto. Zbog svega gore navedenog, a i zbog toga što je „Regina“ uvijek nosila šarm intrige o kojem se ima još mnogo saznati, ovog puta pričali smo o politici, ljubavi, nostalgiji i vedrim danima s Aleksandrom Čovićem, primarnim tekstopiscem grupe „Regina“. Pričali smo o tome živimo li ideale i godinama poslije i ima li nade za nas.
Omladinska novinska asocijacija u BiH raspisuje konkurs za izbor novog/e glavnog/e i odgovornog/e urednika/ce Omladinskog magazina Karike.   Omladinska novinska asocijacija u BiH (ONAuBiH) nevladina je organizacija nastala 21. decembra 2007. ONAuBiH mladima pruža priliku da se pobliže upoznaju s medijima, nauče više o istima te sami učestvuju u kreiranju i popunjavanju medijskog prostora. Stoga, okuplja mlade koji teže profesionalnijem, kvalitetnijem i influence-free novinarstvu. Omladinski magazin „Karike“ pokrenut je od strane Omladinske novinske asocijacije u Bosni i Hercegovini 2007. godine. Magazin je specifičan po tome što mladi kreiraju sadržaj za mlade. Osim informiranja i educiranja, radom želimo probuditi radoznalost, kritičnost, kreativnost, slobodu i empatiju. Naš magazin se gradi već godinama na principu profesionalnosti i novinarske etičnosti, ali i principima solidarnosti, razumijevanja, uvažavanja, podrške i empatije. Trenutno smo u potrazi za novim/om glavnim/om i odgovornim/om urednikom/com. 
Problemi s kojima se susreće populacija djece i mladih s invaliditetom može se podijeliti u dva goruća problema. S jedne strane, to je neadekvatna i nedovoljna sistemska podrška državnih institucija zdravstva, obrazovanja, socijalne politike i zapošljavanje jer, iako godinama pričamo o inkluziji i o unaprjeđenju položaja osoba s invaliditetom, i dalje nemamo dovoljne prilike i šanse, i s druge strane, zaista veliki problem jesu stereotipi i predrasude s kojima se osobe svakodnevno susreću i bore.

Ima veze...

Krajem prošle godine, za „Karike“ sam pisala o tome zašto Bosna i Hercegovina ne pokloni tinejdžerima za 18. rođendan 800 KM, tragom vijesti da će Španija pokloniti mladima posebne kulturne propusnice od 400 eura, kako bi ih mogli trošiti na knjige, predstave, kino ili koncerte. Način je to na koji su španske vlasti odlučile pomoći revitalizaciji vlastite kulturne industrije koja je, kao i druge, bila pogođena pandemijom koronavirusa, ali nastojati i vratiti mlade u kulturne institucije koje su slabije posjećivali zbog otežane finansijske situacije i manjka interesa za kulturni sadržaj. Na pitanje zašto ovakva ideja još uvijek nije moguća u BiH, skupštinski zastupnici Kantona Sarajevo i Tuzlanskog kantona rekli su da je ipak moguća.
Laura Papo Bohoreta, pravim imenom Luna, kćerka Jude i Estere Levi, rođena je u Sarajevu 1891. godine. Kao prvorođena, dobila je nadimak Bohoreta kojeg su dobijala sva prvorođena sefardska ženska djeca. Od 1900. do 1908. živjela je u Istanbulu gdje je završila francusko-jevrejsku školu Alliance Israeliti. Također, u Parizu je pohađala šestomjesečni kurs francuskog jezika. U Sarajevu se 1911. udala za Danijela Papu s kojim je imala dva sina. Na samom početku rata 1941. oba su joj sina odvedena u logor Jasenovac gdje su i stradali. Tugujući za sinovima, razboljela se i umrla u sarajevskoj bolnici 12. juna 1942. Sahranjena je tajno na starom Jevrejskom groblju u Sarajevu. Nažalost, do danas joj nije podignut spomenik.
„Ako pođemo od definicija, za 'lažne vijesti' općenito znamo reći da su to namjerno stvoreni medijski sadržaji koji nemaju uporište u istini, nastali su kako bi se ostvarila politička ili materijalna korist, lakše se i brže šire od samih (pravih) vijesti i donose štetu svima, a pogotovo građanima koji imaju pravo na istinitu, preciznu, pouzdanu, vjerodostojnu informaciju. Objašnjavajući fenomen 'lažnih vijesti', a kako bi izbjegli termin 'fake news' (koji se koristi i da se na ružan način opiše mišljenje druge strane, uglavnom neistomišljenika, ili za prozivanje medija), pojedini teoretičari ukazuju kako je bolje koristiti izraz 'informacijski poremećaj'.“
Čitajući o utjecaju posljedica konzumerizma i svakodnevnih navika na naše zdravlje, a potom i na planetu na kojoj živimo, naše potrošačke i druge navike počele su da se mijenjaju. Nijedna od tih promjena nije bila drastična da je mogu primijetiti ljudi koji se s nama druže; sve su došle tako spontano nakon otkrovenja i postale dio naših života kao da oduvijek tako radimo. Stoga sam odlučila da vam predstavim sve što smo promijenili u našem životu da živimo što više u skladu s prirodom.
„U porodilištu sam ljubazno primljen, obučen i odveden do supruge. Imali smo odvojen separe od ostalih parova, gdje smo čekali prave trudove. Dok sam čekao da me prime, u čekaonici je bio veliki broj muževa koji su također čekali prijem da sa svojim suprugama prisustvuju porodu, što je učinilo da se opustim i osjećam bolje, jer je djelovalo kao da se prisustvo muškarca tu podrazumijeva“, ispričao je Sead, ne krijući da su mu u njegovoj rodnoj zemlji govorili da to nije mjesto za muškarca, da će se previše uplašiti, neće moći spavati ili da će svoju suprugu prestati posmatrati kao ženu.
Već generacijama se kod nas pogrešno priča o porodu. Generacijama su žene ušutkivane da ne budu „peke“ i ne pričaju o tom iskustvu kao traumatičnom. Sve priče naših nana, majki, tetki i strina praćene su krilaticom: „Sve se to odmah zaboravi.“ Majke će se složiti da onog trenutka kad ugledate svoju bebu sve postane lakše, ali da se iskustva zaborave – to baš i nije tako. Mnoge žene sa sobom nose traume i teško se odlučuju na novu trudnoću. Danas o tome slobodnije govorimo.

Sve ovo ja

Počevši od obdaništa i osnovne škole, pa kroz daljnji život, svi se nađemo u situaciji da se moramo suočiti s određenim osudama društva. Od malena nas uče da je plava boja za dječake, a roza za djevojčice, dječacima se kupuju autići, a djevojčicama lutke. Da li je tako i s poslovima? Ako se odlučimo za suprotno, hoćemo li biti još jedni od onih u redu za osudu društva? Bilo da je to zbog izgleda, seksualne orijentacije, rase ili zanimanja kojim se bavimo.
Neću reći ništa novo ako kažem da u medijskom prostoru manjka kritike i kreativnosti; pa čak i ako je riječ o informativnoj formi, moguće je biti kreativan. Volim kada se istražuje pozadina, uzrok nečega. Na kritiku, kreativnost i istraživanje ću se fokusirati. Naravno, puno je mladih ljudi koji žele pisati, žele ući u svijet novinarstva; ako nekoga naučim da razmišlja kao novinar, to će za mene biti veliki uspjeh. Tu je i kultura i popularna kultura koja je uvijek na margini. Mladim umjetnicima/ama ću dati prostora, oni/e to zaslužuju, jer možda jedino oni/e neće ostati jednoga dana na deponiji vremena.
U aprilu 2018. godine izabran sam za glavnog i odgovornog urednika omladinskog magazina Karike. Imao sam iskustvo pisanja tekstova uglavnom za Školegijum, magazin za pravedno obrazovanje, ali i neke druge portale i medije kakav je bio novinar.me. Radio sam i kao nastavnik BHS jezika i književnosti na zamjenama u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo. Poučen iskustvom nastavnika želja mi je bila da na Karikama sa mladima iz cijele Bosne i Hercegovine kreiram siguran i zaštićen medijski prostor unutar kojeg ćemo razgovarati o temama o kojima se škola i roditelji još uvijek stide razgovarati s mladima. Redakciju i dopisnike/ce sam vidio kao još jedan razred kojem ću biti razrednik i kojeg ću voditi ka otvorenijem i konstruktivnijem dijaloga na brojne teme koje se tiču života mladih u BiH ovih dana.
Ono o čemu se ne može govoriti posljednji je objavljeni roman Elvedina Nezirovića iz 2021. U podnaslovu autor obavještava da je to novo poglavlje Boje zemlje, njegovog ranije objavljenog djela. Roman je napisan kao autobiografija budući da je za Nezirovića pisanje iscjeliteljski posao: ono liječi, privija rane i olakšava dušu, ali je i način da se društvu otvoreno kaže sve što ga sljeduje. Roman je podijeljen u dva dijela – prvi dio tiče se prijeratnog i ratnog djetinjstva, a drugi opisuje situaciju u poslijeratnoj Bosni. Između ta dva dijela stoje i dva Elvedina – Elvedin kao dijete i Elvedin kao odrastao čovjek koji i piše knjigu. Iako nas životni tok vodi od dječijeg k odraslom dobu, Elvedin svoju knjigu piše retrospektivno budući da su teme o kojima nije dotad mogao govoriti još iz dalekog djetinjstva. One su ujedno njegove bolne tačke koje želi pročistiti i napokon ih pustiti da zacijele.
Eurosong iliti Eurovizija je jedno od najpoznatijih, ako ne i najpoznatije muzičko takmičenje našeg djetinjstva. Svi se sjećamo onih momenata s mamom, tatom, bakom/nenom, burazerom ili sestrom u skromnim dnevnim boravcima uz neki „žuti“ sok, grickalice i euforično iščekivanje nastupa države za koju navijamo. A svako je imao nekog svog favorita. I zaista, u Bosni je Eurovizija ne samo još jedno takmičenje, ona je mnogo više od toga. Moja prva asocijacija na sam Eurosong jeste ogroman crni TV (Boga pitaj koji je to brend bio) s malim „vratima“ koja su, zapravo, bila otkinuta. Tu su se nalazila samo tri nedefinisana dugmeta koja su bila za smanjivanje i pojačavanje. Onda ja tako stojim kraj TV-a čekajući da neko od ukućana upali kako bih svjetlosnom brzinom smanjila jer je automatski bio pojačan toliko da bi danas bio odličan prenk i eventualno da se šlagirate jer niko ne očekuje da se TV pali i da je zvuk na 100. No, taj je bio. I to su glasnije uspomene od bilo kojih drugih. Danas imamo ogromnu plazmu u dnevnom boravku, ali danas ne gledamo Euroviziju. Doduše, danas jedva stignemo da vidimo jedni druge, ali nećemo na patetiku, shvatili smo o kojoj sam sentimentalnosti pričala.
Load more

Najpopularniji tekstovi

Još u osnovnoj školi sam shvatio da imam identitet „drugačiji“, međutim, zbog nedostatka znanja i iskustva nisam znao da definišem koji dio slagalice nedostaje. Zašto drugačiji? Probat ću zajedno s vama odgovoriti na ovo pitanje. Prva faza mog gay života počela je sa sestrinim i maminim haljinama, torbicama i štiklama. Zatim, konstantno okružen djevojčicama, a umjesto brzog autića, mama mi je s pijace donosila bebe i barbike. Mama kao mama nije obraćala pažnju na to, vjerovatno jer joj je moj osmijeh uvijek bio važniji od svega. Štaviše, zabavljala bi se kada bih imao performans Seke Aleksić s njenim štiklama, tri broja većim od mojih stopala. Zar nije zabavno? Uglavnom, long story short, prošao sam kroz „tipičnu“ torturu gay dječaka od strane mojih vršnjaka; najgore uvrede jer sam se samo, jednostavno, družio s djevojčicama, prijetnje, nasilje, neugodnosti i uznemiravanja. Ali eto kažu „što te ne ubije, to te ojača“. Ili, u mom slučaju, ostavi traumu. Bilo kako bilo, uvijek tražim da opravdam svaku situaciju jer sam optimistična osoba, ali kada u ovim godinama uradim retrospektivu svega što se desilo, apsolutno ne postoji ni jedno jedino i valjano opravdanje za sve što su mi moji vršnjaci radili, ne znajući da ni sam ne razumijem svoj identitet i da imam teret i osjećaj krivice, a nikome ne radim ništa, osim svojim mislima.

Ne karikiramo

Već nekoliko godina Haris Zahiragić, trenutno zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo, ne prestaje zgražavati ono malo pristojne javnosti sa svojim bahatim ispadima u javnim nastupima. Da podsjetim, takvim ponašanjem poznat je javnosti još od vremena kada je bio predsjednik Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu. Prije nekoliko sedmica, gostujući u jednoj emisiji FACE televizije, uspio je da pomjeri granice nepristojnosti i doprinese senzacionalističkoj intenciji emisije.
Kao jedan od načina na koji možemo pomoći humanistici da postane zapaženija i cjenjenija u današnjem svijetu jeste osvješćivanje potrebe o njenoj važnosti. S tim u vezi stoji i profit koji mora prestati biti glavna motivacija u izboru studija i uopće zanimanja kod mladih ljudi. Kada osvijestimo tu potrebu, onda dolazi i razbijanje stereotipa o poželjnim i nepoželjnim zanimanjima. To će pomoći mladima da bez straha od osude ili omalovažavanja slijede svoja interesovanja, talente i vještine, a samim tim i da s vremenom kreiraju i tržište na kojem će plasirati svoja ostvarenja. U tome im, svakako, može pomoći i IT sektor. Osim toga, potrebno je osavremenjivanje studija na kojima se izučavaju humanističke nauke. Mogućnost lakšeg kombiniranja s drugim studijima također bi doprinijelo popularizaciji humanistike. A uz to ide i nužno podizanje glasa humanista. Studenti humanističih nauka, kao i historičari, jezičari, filozofi, književnici i drugi umjetnici moraju u ovoj sveopćoj kakofoniji progovoriti o svom značaju i ulozi danas te skrenuti pažnju na opasnosti koje prijete svijetu koji se odrekne svojih humanističkih disciplina, stava je profesorica Skopljak.
„Čovjek je od svog novca kupio i donio sadnice. Priđem mu i dok malo tu razgovaramo, kaže: 'Stid me. Neki dan vidim jedna cura kupila smeće, pa rekoh odoh i ja da doprinesem, jer u Titin vakat smo to stalno radili, bile su omladinske akcije i to se podrazumijevalo da smo kao društvo korisni“, ponosno nam je ispričala Enisa. Enisa je redovna na akcijama čišćenja i pošumljavanja. Za nju je to važna dužnost i svaki put kad ide osjeća se kao da ide na svečanost ukazanu prirodi, kaže. Samo krajem marta zasadili su 1.000 sadnica na Bjelašnici. „Neka vaša svakodnevica za početak bude da sebi kažete da nećete uzeti tu plastičnu kesu koja će visiti kasnije s drveća, kojoj treba godina i godina da se raspadne. Posadite cvijeće pred zgradom, pokupite smeće na autobuskom stajalištu! Nije teško biti ekolog. Kad ste na izletu, umjesto da ostavite kesu, ponesite je do kontejnera“, poručuje Enisa te dodaje kako promjene ne dolaze same, mi moramo biti dio njih.
Load more

Najčitaniji tekstovi

Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Ne sudi knjizi po guzici
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Rod ne treba odlučivati ko smo mi
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Studentska priznanja – šta UNSA zapravo nagrađuje?
Putovanje u Pariz: Savjeti za potpuno uživanje!