Iako je tek treća godina Odsjeka za grafički dizajn Akademije umjetnosti u Banjoj Luci, Andrea Aleksić je postigla zapažen uspjeh na našim prostorima, ali i šire. Kao studentkinja, osvojila je mnogo nagrada na studentskim konkursima. Dva puta je sarađivala s Narodnim pozorištem Republike Srpske, na studentskom konkursu dobila je priliku da dizajnira ambalažu Kiseljakove boce, a njeni dizajni su izloženi i u Ekvadoru. Ove godine je izabrana kao student s najboljim radovima tokom treće akademske godine i time dobila priliku da priredi svoju prvu samostalnu izložbu „Orbita – A“. Otvaranje izložbe je paralelno predstavljalo i otvaranje New moment galerije u Banjoj Luci. S Andreom smo razgovarali o samoj izložbi, o njenom viđenju grafičkog dizajna, o tome da li je to samo estetika, umjetnost ili nešto šire, te koliko je njoj bitan društveni angažman prilikom stvaranja.
Pa iskren da budem, mnogi sportisti se susreću s istim problemom kao i ja, zato što nas vlast ne podržava i samim tim smo često prepušteni sami sebi. Jako teško je biti sportista u ovoj našoj državi jer da biste otišli na takmičenje neophodna je podrška vlasti odnosno finansiranje sportista. Međutim, kod nas su sportisti prinuđeni da kucaju na mnoga vrata da bi pronašli finansijska sredstva, što mnogo otežava naš daljnji rad, napredovanje i uspjehe. Biti sportista na svjetskom nivou zahtijeva nesebično pomaganje vlasti države Bosne i Hercegovine da sportisti mogu da odu na mnoga takmičenja, ali radi finansijskih razloga sportistima u našoj državi to nije moguće. Pogotovo želim da naglasim, pošto sam osoba s invaliditetom, da sport za mene znači život, ali zbog nepodržavanja vlasti često sam razočaran. Ja sam s vrlo malim brojem takmičenja uspio da uđem u top 30 seniora svijeta gdje sam trenutno 24. senior svijeta, 5. junior svijeta i 3. junior Evrope, a u ekipnoj konkurenciji 16. u dublovima na svijetu (muški parovi) i 16. u mix dublovima na svijetu (muško-ženski parovi).
Osvrtom na 15-godišnji rad ONAuBiH-a, podcrtali smo ključne aktivnosti – od promo busa koji je putovao širom BiH, preko niza radionica fotonovinarstva i prvog ljetnog kampa, pa sve do live talk showa i web serije za mlade. Svakako, aktivnost na koju smo najponosniji jeste naš medij, Omladinski magazin „Karike“. Karike.ba ili online kuća mladih predstavlja glasilo Omladinske novinske asocijacije u BiH, gdje svojim pričama mladi ljudi svakodnevno mijenjaju mišljenja i osjećanja vršnjaka/inja te na taj način liječe male rane i velike bolesti našeg društva. Naša Asocijacija je neprekidno pružala priliku mladim ljudima da se pobliže upoznaju s medijima, nauče više o njima, te da sami učestvuju u kreiranju i popunjavanju nezavisnog medijskog prostora.

Ima veze...

Termin „radnik“ se sve manje koristi. Uskoro će ostati prisutan samo u nekim pjesmama minulih vremena, koje su bodrile radnički polet i slavile rad. Vrijeme tranzicije donijelo je neizvjesnost, imovina koju su stvorile radničke ruke oduzeta je od radnika, a mnoge hraniteljice su ugašene ili je broj radnika drastično smanjen. O pojmu „radnik“, ulozi radničkih sindikata danas i okovima kapitalizma razgovarali smo s Katarinom Peović, saborskom zastupnicom Radničke fronte u Hrvatskoj.
Neakademsko ponašanje profesora/ica na našim univerzitetima nije rijetkost, a studenti/ce zbog straha i nepovjerenja u sistem koji bi riješio njihov problem jako rijetko govore o tome. Kroz godine studija na visokoškolskim institucijama, veliki broj studenata/studentica svjedočili su netransparentnom ocjenjivanju, izvođenju nastave koje nije u skladu s kodeksima institucije, vrijeđanju, seksizmu, mitu, korupciji i mnogim drugim problemima, no gotovo niko se ne usudi da o tome progovori glasno, jer svoje visoko školovanje moraju dovršiti, a svaka konfrontacija bi potencijalno mogla od njih napraviti metu.
Iako se sa svakim novim tragičnim slučajem upozorava na poraznu statistiku nasilja nad ženama, isto tako sa svakim novim društvo u BiH iznova pogriješi – najčešće u klasificiranju djela koje se dogodilo. Ukoliko je muškarac ubio ženu, bez obzira da li je ili nije presudio sebi kasnije, što je sve češći slučaj, mediji u BiH to nazivaju tragedijom – a ne femicidom. Ukoliko je žena žrtva nasilja pretučena, nasilnika pravdamo njegovom „ljubomorom“. Dok se čeka na izmjene Krivičnog zakona koji će početi nazivati stvari pravim imenom i natjerati institucije da počnu raditi svoj posao, zahvaljujući aktivizmu žena širom države, čini se da jedinu pomoć i utočište ženama koje su preživjele nasilje pružaju sigurne kuće. Povodom Međunarodnog dana nasilja nad ženama kontaktirali smo Sigurnu kuću u Sarajevu s ciljem da otkrijemo da li su i mlade djevojke, a ne samo odrasle žene, njihove korisnice i zbog čega.
Na rijekama Bosne i Hercegovine izgrađena je 121 mala hidroelektrana i u planu su još 352. Ostvarenje ovog plana značio bi gubitak slobodnih rijeka, pitke vode i uništenje čitavog ekosistema. Borba za očuvanje prirode stoga postaje pitanje života i smrti kojeg smo, nažalost, vrlo rijetko svjesni. Jedan od promotera važnosti zaštite životne sredine jeste i umjetnik Darko Rundek – muzičar, nekadašnji frontmen novotalasne grupe Haustor, ekološki aktivista i borac za podizanje svijesti o zaštiti životne sredine. Jedan je od najistaknutijih učesnika projekta Umjetnici za spas rijeka Balkana koje su 2020. pokrenuli Riverwatch i Centar za životnu sredinu, a s Canetom i grupom „Patribrejkers“ u Banjaluci je učestvovao u koncertu namijenjenom podizanju svijesti o zagađenju rijeka. Sa Rundekom smo razgovarali o tome koliko umjetnost može da promijeni savremeno stanje, kakva je tu uloga društvenih mreža i koliko su Aboridžini bliži prirodi nego tzv. „visoke“ civilizacije.
Krajem prošle godine, za „Karike“ sam pisala o tome zašto Bosna i Hercegovina ne pokloni tinejdžerima za 18. rođendan 800 KM, tragom vijesti da će Španija pokloniti mladima posebne kulturne propusnice od 400 eura, kako bi ih mogli trošiti na knjige, predstave, kino ili koncerte. Način je to na koji su španske vlasti odlučile pomoći revitalizaciji vlastite kulturne industrije koja je, kao i druge, bila pogođena pandemijom koronavirusa, ali nastojati i vratiti mlade u kulturne institucije koje su slabije posjećivali zbog otežane finansijske situacije i manjka interesa za kulturni sadržaj. Na pitanje zašto ovakva ideja još uvijek nije moguća u BiH, skupštinski zastupnici Kantona Sarajevo i Tuzlanskog kantona rekli su da je ipak moguća.
Laura Papo Bohoreta, pravim imenom Luna, kćerka Jude i Estere Levi, rođena je u Sarajevu 1891. godine. Kao prvorođena, dobila je nadimak Bohoreta kojeg su dobijala sva prvorođena sefardska ženska djeca. Od 1900. do 1908. živjela je u Istanbulu gdje je završila francusko-jevrejsku školu Alliance Israeliti. Također, u Parizu je pohađala šestomjesečni kurs francuskog jezika. U Sarajevu se 1911. udala za Danijela Papu s kojim je imala dva sina. Na samom početku rata 1941. oba su joj sina odvedena u logor Jasenovac gdje su i stradali. Tugujući za sinovima, razboljela se i umrla u sarajevskoj bolnici 12. juna 1942. Sahranjena je tajno na starom Jevrejskom groblju u Sarajevu. Nažalost, do danas joj nije podignut spomenik.

Sve ovo ja

U januaru prošle godine sam doživjela vrhunac svog „izgaranja“ kojem su najviše doprinijeli završni ispitni rok i izrazito toksična veza. Mjesečnicu nikako nisam dobila dva mjeseca, pojavile su se ciste na jajnicima, osjećala sam se izrazito slabo s visokom temperaturom, bez koncentracije i motivacije. To je ujedno bio i prvi put kada sam doživjela svoj prvi panični napad, iznenadno i u pola noći. Čitala sam i ranije o paničnim napadima i kako se razlikuju od onih anksioznih, ali na ovo nisam bila spremna. Prvo znojenje dlanova pa ubrzano kucanje srca, bol u grudima, neprestano drhtanje, gubitak daha i nemogućnost disanja. U tom trenutku zaboraviš na sve vježbe disanja i one koje ti pomažu da se smiriš, i samo želiš ili da prestane ili da te nema. Čak i kada je to sve prestalo, u narednih nekoliko dana najmanja sitnica je bila potrebna da bude okidač za ponovljeni teror organizma.
Rodila sam se u oktobru 1990. godine. U svijetu je tog oktobra došlo do građanskog rata u Ruandi, internet je bio nepoznanica jos uvijek za većinu svijeta, koristio se pejdžer, kultna serija „Beverly Hills“ je upravo napravila svoj debi, grupa „Queen“ je još uvijek bila na okupu, SSSR je bio pred raspadom, a u BiH se rodila jedna ženska osoba više – ja. Dok sam bila mnogo mlađa nego što sam sad, obožavala sam tu činjenicu da sam žena i život u svojoj „nježnoj“ ženskoj koži. Voljela sam sve što sam bila i što sam postajala, što sam učila i otkrivala o sebi, zahvaljujući svojim roditeljima, koji me nisu sputavali na putu samorealizacije moje ličnosti, i što me nisu odgajali kao žensko dijete, nego kao svoje dijete. Kako vrijeme prolazi, kako sazrijevam, ne gledam više život kroz ružičaste naočale, bar ne u tolikoj mjeri kao prije; ne mogu reći nikako, ali nerijetko se dese neke flash situacije, gdje ne uživam toliko u činjenici da sam žena u BiH. Koliko god biološki bilo prelijepo biti „ona“, sociološki i nije baš.
Počevši od obdaništa i osnovne škole, pa kroz daljnji život, svi se nađemo u situaciji da se moramo suočiti s određenim osudama društva. Od malena nas uče da je plava boja za dječake, a roza za djevojčice, dječacima se kupuju autići, a djevojčicama lutke. Da li je tako i s poslovima? Ako se odlučimo za suprotno, hoćemo li biti još jedni od onih u redu za osudu društva? Bilo da je to zbog izgleda, seksualne orijentacije, rase ili zanimanja kojim se bavimo.
Neću reći ništa novo ako kažem da u medijskom prostoru manjka kritike i kreativnosti; pa čak i ako je riječ o informativnoj formi, moguće je biti kreativan. Volim kada se istražuje pozadina, uzrok nečega. Na kritiku, kreativnost i istraživanje ću se fokusirati. Naravno, puno je mladih ljudi koji žele pisati, žele ući u svijet novinarstva; ako nekoga naučim da razmišlja kao novinar, to će za mene biti veliki uspjeh. Tu je i kultura i popularna kultura koja je uvijek na margini. Mladim umjetnicima/ama ću dati prostora, oni/e to zaslužuju, jer možda jedino oni/e neće ostati jednoga dana na deponiji vremena.
U aprilu 2018. godine izabran sam za glavnog i odgovornog urednika omladinskog magazina Karike. Imao sam iskustvo pisanja tekstova uglavnom za Školegijum, magazin za pravedno obrazovanje, ali i neke druge portale i medije kakav je bio novinar.me. Radio sam i kao nastavnik BHS jezika i književnosti na zamjenama u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo. Poučen iskustvom nastavnika želja mi je bila da na Karikama sa mladima iz cijele Bosne i Hercegovine kreiram siguran i zaštićen medijski prostor unutar kojeg ćemo razgovarati o temama o kojima se škola i roditelji još uvijek stide razgovarati s mladima. Redakciju i dopisnike/ce sam vidio kao još jedan razred kojem ću biti razrednik i kojeg ću voditi ka otvorenijem i konstruktivnijem dijaloga na brojne teme koje se tiču života mladih u BiH ovih dana.
Ono o čemu se ne može govoriti posljednji je objavljeni roman Elvedina Nezirovića iz 2021. U podnaslovu autor obavještava da je to novo poglavlje Boje zemlje, njegovog ranije objavljenog djela. Roman je napisan kao autobiografija budući da je za Nezirovića pisanje iscjeliteljski posao: ono liječi, privija rane i olakšava dušu, ali je i način da se društvu otvoreno kaže sve što ga sljeduje. Roman je podijeljen u dva dijela – prvi dio tiče se prijeratnog i ratnog djetinjstva, a drugi opisuje situaciju u poslijeratnoj Bosni. Između ta dva dijela stoje i dva Elvedina – Elvedin kao dijete i Elvedin kao odrastao čovjek koji i piše knjigu. Iako nas životni tok vodi od dječijeg k odraslom dobu, Elvedin svoju knjigu piše retrospektivno budući da su teme o kojima nije dotad mogao govoriti još iz dalekog djetinjstva. One su ujedno njegove bolne tačke koje želi pročistiti i napokon ih pustiti da zacijele.
Load more

Najpopularniji tekstovi

Dragi/e svi/e, evo nas na kraju još jedne kalendarske godine! Prije novih želja, možete da se osvrnete na godinu (ili godine) iza vas, sagledate svoja iskustva, budete nježni prema ranjivim mjestima u sebi i date sebi dozvolu za neke nove odluke. Mislim i na one koji takve odluke ne mogu donijeti baš u ponoć koju čekamo (neki euforično, neki razočarano ili tužno), a sve je legitimno i zbog Coca-Cola reklame ne treba da se osjećamo manje bitnima, jer ne možemo ili ne želimo, ili nam nije vrijeme za sve te privlačne slike marketinga. Vrijeme i mjesto za vlastite želje i nove odluke ne mora biti određeno kolektivnim događajem, bitno je da ne odustajemo od njih jer, kako kaže psihoanalitičar Lakan, „želja nosi sa sobom svu našu sudbinu“. Pišite i dalje, tu sam za vas. Iskreno vaš, Ognjen Pjano, psiholog i edukant iz psihoterapije pod supervizijom

Ne karikiramo

„Mere i aktivnosti koje bi trebale ili mogle da unaprede medijsku pismenost u kontekstu rodne ravnopravnosti, prava i života žena u regionu pre svega su odustajanje od senzacionalizma po bilo koju cenu i verno negovanje mizoginije i seksizma kao primarnih alata u oblikovanju reprezentacije žene u medijima. Ljudi preuzimaju štetne obrasce viđene u medijima i zato je na njima ogromna količina odgovornosti. U nedostatku obrazovanja o konzumiranju medija i kritičkom mišljenju, moramo dobro promisliti šta konzumiramo i na koji način. Mediji postaju sve brži i hiperprodukcija je uzela primat, ali mamljenje klikova stavljanjem žena u zakorele patrijarhalne kalupe nas neće nigde dobro odvesti. Ja razumem da se o određenim stvarima ne izveštava kao pre dvadeset godina, ali moramo svi da sledimo taj napredak, da radimo na edukaciji i medija i publike kako bi postala senzibilisana.“
Najčešće žrtve cyberbullyinga su djeca i tinejdžeri. Djeca imaju pristup društvenim mrežama često bez roditeljskog nadzora, zato nije rijedak slučaj da djeca vrše nasilje nad svojim vršnjacima. Nasilje se ogleda u zastrašivanju, prijetnjama ili uvredama. Nasilničko ponašanje kod djece moglo bi biti rezultat procesa društvenog učenja, odnosno oponašanja drugih. Ljudi koji su skloni vršenju nasilja možda su normalizovali da je nasilničko ponašanje korisno u rješavanju potencijalnih sukoba, ističe naša sagovornica Vehabović Rudež.
U životu inače, a naročito u zakonu, vrlo je važno nazvati stvari njihovim pravim imenom. To se posebno odnosi na femicid koji predstavlja rodno zasnovano ubistvo motivirano osjećajem nadmoći muškarca nad ženom. Femicid je epilog dugotrajnog fizičkog i psihičkog maltretiranja, najčešće od strane trenutnog/bivšeg partnera ili člana porodice. Zbog toga što nije kvalificiran kao posebno krivično djelo, on se od strane sudova najčešće tretira kao čin nasilja u porodici za koji je predviđena blaža kazna do 10 godina zatvora, u odnosu na teško ubistvo za koje je moguća kazna zatvora i do 45 godina. Uvrštavanjem femicida kao posebnog krivičnog djela bi omogućilo ne samo strože kažnjavanje počinioca, već bi doprinijelo i podizanju svijesti o postojanju ovog problema kao sveprisutnog u našem društvu. Postavlja se pitanje koliko još žena treba da bude ubijeno kako bi femicid kao krivično djelo zaista postalo stvarnost u bosanskohercegovačkom zakonodavstvu?!
Load more

Najčitaniji tekstovi

Moja priča o hidžabu – sloboda se krije u nama, ne u odjeći koju nosimo
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
U BiH je odlazak sa 18 veći tabu nego živjeti s roditeljima u 40.
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Šta morate znati pri kupovini računara/laptopa?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Iskustva banjolučkih studenata s "neperspektivnih" i "najtežih" fakulteta
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Zlatna Karika Azra Pargan: Kroz festival „Moja prva knjiga“ predstaviti što veći broj autora