Dalo bi se iz bilijarnih izlučevina u ovom literarnom radu zaključiti da ja o svojoj Državi ne mislim mnogo toga dobrog, ali to nije tako. Ja ovu Državu volim, volim je zato što samo u ovoj Državi, ja uz pomoć jetrvine zaove e pa njene sestrične kume Anise mogu da obavim sve preglede kada god imam napade hipohondrije, bez da me pošalju na psihijatrijsko vještačenje, a da istu večer podržim genijalne ekonomske velikane iz Liberalnog foruma koji nude alhemijska rješenja u kojima se zaziva dokidanje poreza i povećanje socijalnih davanja. Državu volim i što preko kuma Anisa, koji je s Asimom radio kod Budnja, mogu da računam na zaposlenje u Pokopu, a to je firma koja ne propada. Politička korektnost i euroatlantske integracije budu i prođu, prođe i razvoj aplikacija, ali Pokop ostaje!
Davno su prošla vremena kada su se ljubitelji mudrosti i znanja zalagali za to da vladar treba biti onaj koji je u stanju da razumije istinske vrijednosti i pravdu na način koji drugi ne mogu, djelujući moralno, a ne iz vlastitog interesa, jer bi bio opremljen na pravi način za donošenje političkih odluka. Današnja društva očito ne funkcionišu na tom principu, što je vidljivo iz svakodnevnih primjera nerazriješenih konflikata koji postoje između pripadnika različitih nacionalnosti, a koji su temelj za sveprisutni razdor društvene konstitucije, dekonstruišući takozvanu konstitutivnost naroda, na čijem čelu se nalaze pojedinci, koji širokim arsenalom propagandnih alata naoružavaju etničke grupe, podstičući stvaranje procijepa koji prijeti urušavanju temelja savremene demokratije.
Blog Azre Kerić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ Sazrijevala sam uz osjećaj da je Bosna i Hercegovina, bilo koji njen dio, moja jedina dugotrajna životna destinacija. Ni danas ne mislim da je to bio osjećaj izazvan okolnim površnim i naivnim ispoljavanjem patriotizma u vidu velikih riječi i simbola. Bio je to iskreni doživljaj pripadnosti jednom području kojeg sam jedino mogla zvati kućom. Završetak srednje škole, studiji i iskustvo koje je s istim došlo učinilo me je osjetljivijom na okolnosti života u Bosni i Hercegovini. Njihova toksičnost se približila meni. Nisu više pripadale drugim ljudima koje nisam ni poznavala lično. Život u porodici pristojnog životnog standarda skrivao me je od socijalno-ekonomskih problema društva (nezaposlenost, siromaštvo, nemogućnost školovanja), a u tim godinama sam mislila da je to jedini „pravi“ razlog ogorčenosti životom u Bosni i Hercegovini. Poslije osamnaeste značenje pojma „problem“ se znatno širi, a to biva ispraćeno svakodnevnim frustracijama. Svjesna sam da država ne postoji bez ljudske zajednice – društva.
Zlatan Hajlovac – Kontra bosanskohercegovački je hip-hop muzičar iz Sarajeva. Član je Dlanbeatza i FM JAM kolektiva, a dosad je izdao nekoliko nezavisnih izdanja u vidu albuma i mixtapeova. Zlatanov je album „Igra riječi“ iz 2014. godine proglašen najboljim bh. albumom godine, i to s pravom. Oštrina, tehnika, delivery i lirika jesu ono što je postalo obilježje Kontrinog stila. Sve je to on prenio u saradnju s Frenkijem i Indigom koja je rezultirala sa tri albuma i nizom bangera poput „Đe će ko“ i „Tupakamaru“, koji su postali prepoznatljivi daleko van granice naše male BiH. Prije nešto više od godinu dana, Zlatan je predstavio svoj (tek) drugi solo album „Nikad zauvijek isti“. Ono što je Zlatana izdvojilo od ostalih izvođača jesu njegovi stavovi, rad i pristupačnost koju pruža kada su različite saradnje i aktivnosti u pitanju. Iako je publici poznat po svojim prepoznatljivim stihovima, Zlatan nije samo reper. Kontra je diplomirao pravo u Sarajevu, a potom i magistrirao demokratiju i ljudska prava na međunarodnom ERMA programu. To mu je otvorilo put i k aktivističkom i akademskom angažmanu u kojem je Zlatan na malo drugačiji način secirao probleme bh. društva – od EU integracija, kulture, zaostavština rata i ratnih zločina i slično. E, sada, većinu stvari iznad ste vi vjerovatno već znali. A, ako niste, trebalo bi da znate. Jer, nema BiH previše ljudi kao što je naš sagovornik, pa da tek tako zanemarimo njihov doprinos. Zato vam i donosimo razgovor sa Zlatanom – malo drugačiji, malo interesantniji, malo cjelovitiji.  

Ima veze...

„U porodilištu sam ljubazno primljen, obučen i odveden do supruge. Imali smo odvojen separe od ostalih parova, gdje smo čekali prave trudove. Dok sam čekao da me prime, u čekaonici je bio veliki broj muževa koji su također čekali prijem da sa svojim suprugama prisustvuju porodu, što je učinilo da se opustim i osjećam bolje, jer je djelovalo kao da se prisustvo muškarca tu podrazumijeva“, ispričao je Sead, ne krijući da su mu u njegovoj rodnoj zemlji govorili da to nije mjesto za muškarca, da će se previše uplašiti, neće moći spavati ili da će svoju suprugu prestati posmatrati kao ženu.
Već generacijama se kod nas pogrešno priča o porodu. Generacijama su žene ušutkivane da ne budu „peke“ i ne pričaju o tom iskustvu kao traumatičnom. Sve priče naših nana, majki, tetki i strina praćene su krilaticom: „Sve se to odmah zaboravi.“ Majke će se složiti da onog trenutka kad ugledate svoju bebu sve postane lakše, ali da se iskustva zaborave – to baš i nije tako. Mnoge žene sa sobom nose traume i teško se odlučuju na novu trudnoću. Danas o tome slobodnije govorimo.
Povodom 30. godišnjice neovisnosti i samostalnosti države BiH, Omladinski magazin „Karike“ i Omladinska novinska asocijacija u BiH organiziraju takmičenje u pisanju bloga za sve mlade iz Bosne i Hercegovine od 15 do 35 godina. Blog dužine do 1.500 riječi možete poslati do 10. aprila 2022. do ponoći na redakcija.karike@gmail.com s naznakom „Za takmičenje u pisanju najboljeg bloga“. Ono što želimo da čujemo od vas u vašim blogovima jesu vaša razmišljanja, emocije i odgovori na neka od sljedećih pitanja: Kako vidiš BiH za ovih 30 godina njenog samostalnog i neovisnog postojanja? Da li je doživljavaš kao svoju zemlju i u čemu tačno? Zašto još nisi otišao/la? Zašto ipak biraš da ostaješ i boriš se za demokratičnije, sigurnije i kvalitetnije društvo? Šta vidiš kao alternativu nacionalizmu, mržnji i podjelama? Kako uopšte vidiš i komentiraš politiku kojom se ova zemlja vodi već 30 godina? Jesu li podjele, govor mržnje, netrepeljivost i nestabilnost nešto na što smo već navikli ili kao mladi još uvijek imamo snage i načina da se borimo protiv istih? Kako?
Podjela na žene i muškarce postojala je i još uvijek postoji u društvu. Bez obzira na visoku obrazovanost i stručnost ženskog kadra, one su i dalje diskriminirane prilikom zapošljavanja, plaće te daljnjeg napredovanja. Posebna pažnja posvetila se nepovoljnom položaju žena u politici zbog malog broja žena u izvršnim tijelima, zastupničkim i drugim visokim položajima u politici, koji nije samo problem u Bosni i Hercegovini već u gotovo svim zemljama svijeta. Potrebno je razbijati predrasude i stereotipe o ženama u politici i dati im šansu da pokažu svoje sposobnosti i vještine.
„Mladi se danas sve teže i sve kasnije odlučuju na brak zbog brojnih razloga. Iako ne možemo reći koji je konkretan razlog kod pojedinca, možemo govoriti o onome što mnogi mladi izražavaju. Socijalni sat se pomjerio, kao i očekivanja društva, ali i samih sebe. Puno toga se danas 'mora' prije braka – završiti školu, pronaći posao, živjeti samostalno, proživjeti mladost, biti 'spreman', pronaći 'savršenog partnera'. Naravno, i financijska problematika otežava donošenje odluke o braku – teže se nalazi posao, posebno onaj kojim možemo uzdržavati obitelj, a zato je teže i napustiti roditelje. Također, brak više nije nešto što se 'mora', socijalno je prihvatljivo danas i ne biti u braku, društvo je prihvatilo da možeš biti ostvaren i kao samac“, rekla je za „Karike“ doc. dr. sci. Andrea Vlašić, psihologinja.
Često sam mislio da umišljam kada me ljudi krenu promatrati isključivo kroz prizmu moje seksualnosti, a ne više kroz prizmu studiranja, porodičnih ili prijateljskih odnosa. Međutim, prečesto se to dešavalo. Istrenirao sam se da znam što znači svaki pokret, osmijeh ili riječ. Valjda kada živite u konstantnoj nepredvidljivosti, steknete tu „super moć“ prepoznavanja. To je kao neki obrambeni mehanizam koji vam govori kako će neko reagovati na vašu egzistenciju. Čak i u porodici nakon što sam postao vidljiviji aktivista, te outovani gay muškarac, odjednom nisam bio pravnik, student, sin, brat ili rođak koji je uspješan, već samo „onaj Amar koji radi nastrane stvari“. Sve je palo u vodu, desetke na fakultetu, petice u srednjoj, svi certifikati o učešću na raznim konferencijama, potvrde o osvojenim mjestima na takmičenjima, komentari kako me čeka blistava budućnost i karijera… Sve je palo u vodu jer sam gay.

Sve ovo ja

Greta – balada o Migfoldu / tamni, emocionalni transrealizam govori o mogućnosti prevazilaženja ratnih trauma posredstvom mašte i književnosti. Polazeći od vremena Jugoslavije, kojoj se autor na više mjesta u knjizi vraća, okosnicu ove duže pripovijetke ili romana (možda najbolje knjige) čine ratna dešavanja u Bosni 90-ih godina. Ovakvim definiranjem radnje mogli bismo lahko zaključiti da je to još jedno u nizu pričanja o nemilim događajima, ali ona to ipak nije. Rat u dječakovoj svijesti – neimenovani narator – predstavlja putovanje kroz vrijeme i prostor zahvaljujući umijeću čitanja knjiga.
U nekom trenutku donosimo svoje odluke, a one nisu uvijek ispravne. Ovo je objašnjenje, ali ne i opravdanje. I zar tako dovijeka? Odbijam u to da vjerujem. Iz Brčkog sam. Znate, onaj grad na Savi koji je zamalo zeznuo Dejton, dok od nas nisu napravili Distrikt. Bili smo djeca, ali išli smo jedni drugima na Božiće i bajrame, slavili Ramazan, Uskrse i Vaskrse. Praviti se da nismo znali ko je Srbin, ko Bošnjak, a ko Hrvat je glupo i naivno. Jasno je kojem plemenu pripada Nataša, a kojem Amina. Ali to nas nije sprječavalo da se družimo i da surađujemo. Mržnja nije u našem genomu. Ona je naučena i ne mora biti trajna. Naši roditelji su ratovali. Naša djeca ne moraju. Ali, što joj više vremena damo da pusti korijenje i postane dio naše kulture, biće je teže iskorijeniti. Da li je već kasno za promjene?
Žalosno je što nerazriješeni problemi među pojedincima u prošlosti imaju utjecaj na generacije koje dolaze. Ipak, ne kaže se uzalud da na mladima svijet ostaje, pa tako i ova naša zemlja. Želim vjerovati da će odlaskom trenutnih političara i starih generacija BiH postati ljepše i bolje mjesto za život. Ljudi iz nje ne odlaze jer im je trenutno loše, već jer se ne nadaju boljem. Ne nadati se boljem u zemlji u kojoj si rođen, odgajan, u kojoj si odrastao, upoznao prve prijatelje i imao prve ljubavi mi je istovremeno nepojmljivo i tužno. Ako se nitko ne bude nadao boljem, kako će onda do poboljšanja i doći? Ako se nitko ne bori za ljepše, kako ostvariti ljepotu o kojoj svi toliko maštamo? Nekolicina ljudi koji su ostali valjda vjeruju u bolje sutra. Nadaju se, iščekuju i bore. Bore se za svoju djecu, svoju braću, svoje roditelje.
Mi se ne sjećamo rata. Mi nismo ni doživjeli rat. Svatko od nas slušao je različite strane priča i zasigurno obrazovao različito mišljenje, ali mi pronalazimo zajednički jezik. Jezik želje za spoznajom i napretkom. Jezik razumijevanja. Vidim slobodnu zemlju, ali ne i slobodne ljude. Vidim mladog čovjeka u žurbi za poslom, ali i starog u usporenosti nad krajem linije života. Vidim prosjaka na kiši na ulici i vidim bogataša u novom automobilu. Vidim izgradnju velikih nebodera i oronule kuće prigradskog naselja. Vidim grad kao i svaki drugi. Samo je ovaj malo posebniji. Sarajevo je moj grad, Bosna i Hercegovina je moja zemlja i ostajem tu gdje gostoprimstvo nema cijene. Ljudi odlaze i dalje. Okreću leđa dužnostima i onima koji su umrli za našu slobodu. Ostavljaju te dužnosti drugima. Možda jednog dana shvatimo da više nitko nije ostao iza nas.
Nacionalizam, mržnja i podjele, okovi bosanskohercegovačkog društva, godinama već podcjenjuju i zanemaruju značaj nekadašnjeg suživota različitih tradicija, naroda i kultura, a ni religija više nije sveta jer je često korištena u svrhu mobilizacije jednih protiv drugih i kao instrument političkih ciljeva koji u stvarnosti niti jednoj skupini ne obećavaju boljitak. Načelna polazišta različitih religija, ustavljenih na ovom prostoru, se zloupotrebljavaju tako što se uzimaju kao osnov politika i odluka, a koje su daleko od onoga što religija proklamira. Oni koji su itekako prisutni u javnoj sferi govore glasno o nemogućnosti zajedničkog života naroda ove zemlje, iako istovremeno postoje kulturološke vrijednosti, u srži pojedinaca i cjelokupnog društva koje su poveznica različitosti naroda.
Čovjek i njegova osjećanja, ima li im kraja? Običavao je Meša Selimović da kaže da mrzimo jer se plašimo, jer nas ono „drugo i drugačije“ ugrožava, čini nespokojnim, te zato i djelujemo. Čovjek je biće ambisa, a njegovi osjećaji čine zidine istog, a zidovi se grade, ili pak ruše. U visini netaknutih tvrđava mržnje se u konačnici krije obični ljudski strah, a strah je poput kuge – uspješno postaje dio mrtvaje jednog društva. Žalim, odista žalim što je i Bosna i Hercegovina dio te iste mrtvaje, mrtvaje ispunjene mržnjom koja stoluje glavama pojedinaca, a ipak određuje sudbinu cijelog društva.
Load more

Ne karikiramo

Razlozi odsustva subverzivnosti na bh. pozorišnoj sceni su brojni. Jedan je zasigurno i dominacija zabavnog aspekta u pozorištima, koji je uslovljen finansijama. Trenutno postoje pozorišta u Bosni i Hercegovini koja ulaznice za neke predstave naplaćuju i do 100 KM. U tim predstavama se ne mari puno za pozorišne discipline, nego publika najčešće dolazi da vidi regionalne glumačke zvijezde, koje dolaze iz svijeta popularnih i lakih komedija. Prva predstava koja mi pada na pamet je „Šećer je sitan osim kada je kocka“, koja je u banjalučkom Narodnom pozorištu dosegnula baš tu cijenu. Predstave koje zahtijevaju istraživanje, eksperimentisanje i različite prostorne i tehničke resurse su luksuz koji većina pozorišnih kuća uglavnom ne može priuštiti. Šta ćeš, kapitalizam.
Legla plata. Ustali troškovi. Dobili noge i eno ih kolo vode. Sitan kusur, krupna u džepu rupa. Kad će novi prvi da opet iznova forvardujemo naše plate. Nema čega nema. Od luksuza smo davno i odustali. Ali nije život Instagram pa ni mi nećemo objaviti namazanu šnitu hljeba. A možda bismo trebali? Jer nije ljubav kad dijelimo iza jedinice nule, ljubav je kad nema ništa, a ima nas. Ali može li to tako? Ikako?
Load more

Najčitaniji tekstovi

Glasaj za najbolji blog natječaja „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Poziv video umjetnicima/ama – takmičenje za najbolji kvir video rad
Sklad raznolikosti
Metastaza propadanja
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
U Bosni je moj jastuk i moja majka
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Faruk Šehić – Greta: život u fotonskoj supi (ne)poznatih nam dimenzija
Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir