Bosnu i Hercegovinu sve više napuštaju mladi ljudi, radno sposobni i s visokom stručnom spremom. U potrazi za boljim životnim i radnim uslovima, mladi odlaze u države gdje će njihov rad, znanje i vještine biti prepoznati, cijenjeni i plaćeni više nego što je bio ovdje. S druge strane, oni koji se ne usude otići, nego sa svojom diplomom ostanu u BiH, suočavaju se s činjenicom da duže vremena ili nikako neće moći raditi posao za koji su se školovali. Neki od njih, da ne bi besposleni čekali taj posao, otkriju u sebi talenat za nešto drugo i započnu vlastiti biznis. Kako se u BiH snalazi jedan diplomirani novinar bez posla u struci, otkrila nam je Harisa Bečirović.
Ukoliko neko podržava borbu osoba s invaliditetom u ostvarivanju njihovih prava u pogledu arhitektonske pristupačnosti i većih invalidnina, to nipošto ne mora značiti da će podržati LGBTIQ zajednicu u ostvarivanju prava koja su im već zagarantovana Ustavom, ali ih praktično i nemaju. Recimo, možete čuti da osoba zagovara pravo članova grupe „Pravda za Davida“ na javno okupljanje i korištenje javnog prostora, ali ćete od te iste osobe čuti da se žestoko protivi održavanju Bh. povorke ponosa.
Fotografija zaleđuje trenutak kojim obuhvaća mnogo više nego što se na prvi pogled vidi u kadru. Sadrži specifičan ugao gledanja, dinamičnost kroz nepomičnost, slojevitost zbog koje na svakoga drugačije djeluje, priča priču bez izgovaranja riječi i služi kao dokument koji nas vraća u prošlost.
Od objave toga teksta, ja sam stavljen na „crnu listu“ na Palama i u većini gradova u RS-u. Više nije bilo prijetnji, ali konstantni niski udari su itekako tu skoro tri godine – dobijao sam epitete da sam strani plaćenik, da sam prodao „vjeru za večeru“, da promijenim ime jer sramotim Srbe svojim razmišljanjem itd. Međutim, nisam odustao od pisanja sličnih tekstova.

Ima veze...

Ukoliko neko podržava borbu osoba s invaliditetom u ostvarivanju njihovih prava u pogledu arhitektonske pristupačnosti i većih invalidnina, to nipošto ne mora značiti da će podržati LGBTIQ zajednicu u ostvarivanju prava koja su im već zagarantovana Ustavom, ali ih praktično i nemaju. Recimo, možete čuti da osoba zagovara pravo članova grupe „Pravda za Davida“ na javno okupljanje i korištenje javnog prostora, ali ćete od te iste osobe čuti da se žestoko protivi održavanju Bh. povorke ponosa.
Kviz o ljudskim pravima je napravljen u okviru USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM zbog podizanja svijesti i znanja iz oblasti ljudskih prava i informiranja naših čitatelja/ica o zakonodavstvu i tijelima koja štite i osiguravaju osnovna ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Svrha ovog kviza je testiranje vašeg znanja, ali i povećanje vašeg razumijevanja ljudskih prava. U ovom kvizu ćemo se baviti pravima mladih u Bosni i Hercegovini. Riješite kviz i saznajte koliko znate o pravima mladih!
Ali onaj kazneni prekršaj mi i dalje stoji na radnom stolu, kao nijemi podsjetnik da sam dobrodošao u 51 % ove države, ove države koju nazivam svojom. Da li zaista bilo koji čovjek zaslužuje polovičnu zaštitu svoje države? Ili je to samo jedna forma hladnog rata koji traje 25 godina?
Shvatajući da nikakav posao i projekt ne mogu i ne trebaju biti ispred mog zdravlja, prisebnosti i zdravog razuma, želim naglasiti da je više nego ikad bitno i potrebno imati antiautoritativni, nekonformistički stav, znati reći ne. Ne radi nekog buntovništva, politike i/ili idealizma, već jednostavno nemojte dopustiti da vam razni autoriteti bez uporišta, karijeristi-sociopate i korporativni luđaci bez života kroje život i unište zdravlje. Fizičko a naročito mentalno zdravlje je puno bitnije od bilo kakvog projekta, organizacije ili reference u CV-ju.
Nasilje bez vidljivog traga je jednako teško kao i ono vidljivo; ljudi treba da shvate da je svako nasilje ozbiljno krivično djelo i da svako ko se nađe u ulozi žrtve osjeća posljedice dalekosežno. Moja trauma s pedofilom je ostala urezana u sjećanju godinama kasnije i teško sam se nosila s tim.
Zašto da mi na kraju svakog radnog vremena uputi tri rečenice koje govore da oni meni čine uslugu što sam zaposlena tu. Jer, da ne radim tu, ne bih nigdje drugo mogla. Tako malo vrijedim. Tako malo mogu. Iako mi se ljudi dive. Iako mi je znanje toliko široko, toliko duboko, a srce toliko oglabano riječima koje te učine manjim od makovog zrna. A ko da me štiti? Zakon? Koji? Čiji? Napravili su ga za sebe, zbog sebe i u ime sebe. Ovi privatnici. Ovi koji sebe nazivaju privrednicima.

Sve ovo ja

Ako tipična mlada osoba ne „obavi“ do određene životne dobi ono što društvo sebi daje pravo od njih očekivati, toj osobi će to biti uzeto za zlo i biće predmet svih kafanskih tračeva. Međutim, ukoliko osoba s invaliditetom „zaostane“ u tim istim ciljevima, niko se neće obazirati, jer „on ima probleme, od njega se očekuje samo da diše i živi“. Okrutno zvučim i izvinjavam se, ali svi znate da je to tačno.
Od objave toga teksta, ja sam stavljen na „crnu listu“ na Palama i u većini gradova u RS-u. Više nije bilo prijetnji, ali konstantni niski udari su itekako tu skoro tri godine – dobijao sam epitete da sam strani plaćenik, da sam prodao „vjeru za večeru“, da promijenim ime jer sramotim Srbe svojim razmišljanjem itd. Međutim, nisam odustao od pisanja sličnih tekstova.
Imam tek dvadeset i četiri godine. Nadam se da se ono što sam ja proživjela neće ponoviti niti jednoj drugoj ženi. Poštovanje drugoga, bilo ono ženskog ili muškog spola, nije onakvo kakvo bi trebalo biti, bar ja to tako doživljavam. Trebamo zapamtiti da ništa, ali ništa, ne može vratiti izgubljeno dostojanstvo. Načini putem kojih se dostojanstvo gubi, a strah rađa, raznoliki su. Najgora opklada u koju, u ovom slučaju, smijem povjerovati jeste da je svaka djevojka u ovom gradu prošla kroz neku vrstu degradiranja na osnovu spola.
Ovoga puta nisam upao u zamku ovakvih organizacija jer sam imao posao i neko iskustvo. Međutim, kršenje ljudskih prava rijetko se dešava direktno. Poslodavci najčešće krše prava radnika na mjestima gdje se to može prikriti u okviru nekakvih procedura. Takvo je i pozivanje nekoga na intervju, a skrivanje činjenica o plati i uslovima, držanje kandidata u „magli“, nuđenje poslova kao „probni rad“ i sl. Sve je više ovakvih i sličnih koji iskorištavaju nezaposlene mlade da rade bez prestanka za neke minimalne honorare. Obaveze se samo povećavaju, a svjestan da nema drugog posla, ti nastavljaš raditi za minimalac.
Kad si tako ničija, prepuštena si sebi. Ali i porodici koja te nauči neke nenadane lekcije vrlo rano. Jer, odjednom bez muškarca u kući i bez sistemske zaštite i podrške u vidu alimentacije, naučiš da moraš zarađivati novac za sebe još od ranih dana. Mama prihvatiti gomilu dodatnih poslova a baka podučavati djecu pod stare dane honorarno. Sve zato što jedan muškarac nije dovoljno muško da bude otac. A sistem ti postane loš očuh.
Load more

Najpopularniji tekstovi

U okviru ovog projekta realiziramo i debatu kojom želimo doprinijeti jačanju kritičke svijesti kod mladih kao i ohrabrivanju mladih da u javnom prostoru iznesu svoje mišljenje, praktična rješenja/savjete te da budu pokretači argumentirane društvene debate na temu ljudskih prava.

Ne karikiramo

Često možemo vidjeti da se pojedini mediji u našoj državi ne pridržavaju postulata etičnosti u svom radu te da narušavaju prava i slobode ljudi, odnosno njihovu privatnost, ugled i dostojanstvo, tako što lažno izvještavaju, objavljuju dezinformacije, manipuliraju činjenicama, nezakonito otkrivaju informacije itd. Da bi se spriječile povrede i narušavanje temeljnih prava i sloboda građana, doneseni su brojni zakoni i etički kodeksi kojima se definiraju prava i obveze medija i novinara/ki te štite prava i interesi građana. Kako su mediji jako bitan segment našeg društva, ključno je da budemo upoznati s medijskim slobodama no i da znamo prepoznati kad mediji pri izvještavanju narušavaju naša ljudska prava i slobode.Riješite ovaj kviz i provjerite svoje znanje o odnosu medija i ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Nakon što odgovorite na pojedino pitanje, pojavit će se točan odgovor. Na kraju kviza saznat ćete vaš sveukupni rezultat.
Moja mama je od 1998. zaposlena u kantonalnoj službi jednog federalnog zavoda. Prvobitno je zaposlena na poziciju daktilografkinje i taj posao obavljala je do perioda kada se počeo razvijati materijal za ovaj tekst. Dolaskom novog direktora u službu, u kolektiv je uvučen osjećaj straha i napetosti, potpomognut prijetnjama, kaznama i upozorenjima. Korijen osam godina dugog problema, obrušenog na mamu, je oduzimanje njenog osnovnog zadatka u to vrijeme (daktilografskog) i dodjeljivanje istog radnoj kolegici s već postojećim, drugačijim obavezama, bez ikakvog objašnjenja ili povoda.
Neki zaista vjeruju u postojanje zloćudne pandemije COVID-19, dok drugi smatraju kako je to najveća obmana moderne historije čovječanstva. Ja ne vjerujem ni u jedno ni u drugo. Nedavnim „pogoršanjem“ epidemiološkog stanja – jedino duboko vjerujem u nemjerljivu apsurdnost bosanskohercegovačkog naroda. Jedino nas naša apsurdnost nije iznevjerila. Elem, navikli smo tapkati u ovoj našoj „komfort“ zoni.
Load more

Najčitaniji tekstovi

Željko Simeunić: Oštećenje vida kao kamen spoticanja na putu obrazovanja
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako kreirati stylish Instagram Feed?
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Dnevnik ekonomiste: Zašto je ekonomija tako važna?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Poziv autorima/cama za učešće u projektu Na mojoj koži
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?