Omladinska novinska asocijacija u BiH raspisuje konkurs za izbor novog/e glavnog/e i odgovornog/e urednika/ce Omladinskog magazina Karike.   Omladinska novinska asocijacija u BiH (ONAuBiH) nevladina je organizacija nastala 21. decembra 2007. ONAuBiH mladima pruža priliku da se pobliže upoznaju s medijima, nauče više o istima te sami učestvuju u kreiranju i popunjavanju medijskog prostora. Stoga, okuplja mlade koji teže profesionalnijem, kvalitetnijem i influence-free novinarstvu. Omladinski magazin „Karike“ pokrenut je od strane Omladinske novinske asocijacije u Bosni i Hercegovini 2007. godine. Magazin je specifičan po tome što mladi kreiraju sadržaj za mlade. Osim informiranja i educiranja, radom želimo probuditi radoznalost, kritičnost, kreativnost, slobodu i empatiju. Naš magazin se gradi već godinama na principu profesionalnosti i novinarske etičnosti, ali i principima solidarnosti, razumijevanja, uvažavanja, podrške i empatije. Trenutno smo u potrazi za novim/om glavnim/om i odgovornim/om urednikom/com. 
Problemi s kojima se susreće populacija djece i mladih s invaliditetom može se podijeliti u dva goruća problema. S jedne strane, to je neadekvatna i nedovoljna sistemska podrška državnih institucija zdravstva, obrazovanja, socijalne politike i zapošljavanje jer, iako godinama pričamo o inkluziji i o unaprjeđenju položaja osoba s invaliditetom, i dalje nemamo dovoljne prilike i šanse, i s druge strane, zaista veliki problem jesu stereotipi i predrasude s kojima se osobe svakodnevno susreću i bore.
„Ono što je ključ svakog uspjeha jeste barem malo vjere u sebe i da vjerujemo da ono što radimo vrijedi. Bez obzira na kojem fakultetu studirate ili čime se bavite, ukoliko imate želju i snagu za rad, ljudi koji rade na ovoj akademiji će to primijetiti. Ukoliko se neka djevojka odluči na upisivanje ove akademije, jedna bitna stavka je da snimite video pri aplikaciji, jer će on reći mnogo više o vama, nego ono što napišete“, poručila je najbolja buduća evropska liderica Dženana Selimović čitateljkama magazina „Karike“.
Semir Krnjić za Karike: Autor sam četiri knjige: „Želja“, „Još te čekam“ i „Ramazanski dnevnik I i II“. „Želja“ je roman, jedna ratna ljubavna priča Kemala i Lejle. „Još te čekam“ je priča o pjesniku koji je zaljubljen u jednu Melihu, pa joj redovno donosi svoje zapise da ih čita. „Ramazanski dnevnici“ su nastali u posljednje dvije godine, gdje sam vodio tačnu evidenciju broja zaraženih, umrlih, mjere i zabrane, pojave i moje ramazanske priče.
Amela Mustafić mlada je bh. pjesnikinja. Rođena je u Srebrenici 1994. godine. Diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Objavila je knjige poezije „Umiranje djetinjstva“ i „Umiranje imena“. Poezija joj je prevođena na engleski, italijanski, makedonski i romski jezik, a stihovi su joj prisutni u dokumentarnom filmu „Oživjeli“, te u Pravopisu bosanskoga jezika. Zastupljena je u književnim časopisima, zbornicima i antologijama.

Ima veze...

Krajem prošle godine, za „Karike“ sam pisala o tome zašto Bosna i Hercegovina ne pokloni tinejdžerima za 18. rođendan 800 KM, tragom vijesti da će Španija pokloniti mladima posebne kulturne propusnice od 400 eura, kako bi ih mogli trošiti na knjige, predstave, kino ili koncerte. Način je to na koji su španske vlasti odlučile pomoći revitalizaciji vlastite kulturne industrije koja je, kao i druge, bila pogođena pandemijom koronavirusa, ali nastojati i vratiti mlade u kulturne institucije koje su slabije posjećivali zbog otežane finansijske situacije i manjka interesa za kulturni sadržaj. Na pitanje zašto ovakva ideja još uvijek nije moguća u BiH, skupštinski zastupnici Kantona Sarajevo i Tuzlanskog kantona rekli su da je ipak moguća.
„Ako pođemo od definicija, za 'lažne vijesti' općenito znamo reći da su to namjerno stvoreni medijski sadržaji koji nemaju uporište u istini, nastali su kako bi se ostvarila politička ili materijalna korist, lakše se i brže šire od samih (pravih) vijesti i donose štetu svima, a pogotovo građanima koji imaju pravo na istinitu, preciznu, pouzdanu, vjerodostojnu informaciju. Objašnjavajući fenomen 'lažnih vijesti', a kako bi izbjegli termin 'fake news' (koji se koristi i da se na ružan način opiše mišljenje druge strane, uglavnom neistomišljenika, ili za prozivanje medija), pojedini teoretičari ukazuju kako je bolje koristiti izraz 'informacijski poremećaj'.“
Čitajući o utjecaju posljedica konzumerizma i svakodnevnih navika na naše zdravlje, a potom i na planetu na kojoj živimo, naše potrošačke i druge navike počele su da se mijenjaju. Nijedna od tih promjena nije bila drastična da je mogu primijetiti ljudi koji se s nama druže; sve su došle tako spontano nakon otkrovenja i postale dio naših života kao da oduvijek tako radimo. Stoga sam odlučila da vam predstavim sve što smo promijenili u našem životu da živimo što više u skladu s prirodom.
„U porodilištu sam ljubazno primljen, obučen i odveden do supruge. Imali smo odvojen separe od ostalih parova, gdje smo čekali prave trudove. Dok sam čekao da me prime, u čekaonici je bio veliki broj muževa koji su također čekali prijem da sa svojim suprugama prisustvuju porodu, što je učinilo da se opustim i osjećam bolje, jer je djelovalo kao da se prisustvo muškarca tu podrazumijeva“, ispričao je Sead, ne krijući da su mu u njegovoj rodnoj zemlji govorili da to nije mjesto za muškarca, da će se previše uplašiti, neće moći spavati ili da će svoju suprugu prestati posmatrati kao ženu.
Već generacijama se kod nas pogrešno priča o porodu. Generacijama su žene ušutkivane da ne budu „peke“ i ne pričaju o tom iskustvu kao traumatičnom. Sve priče naših nana, majki, tetki i strina praćene su krilaticom: „Sve se to odmah zaboravi.“ Majke će se složiti da onog trenutka kad ugledate svoju bebu sve postane lakše, ali da se iskustva zaborave – to baš i nije tako. Mnoge žene sa sobom nose traume i teško se odlučuju na novu trudnoću. Danas o tome slobodnije govorimo.
Povodom 30. godišnjice neovisnosti i samostalnosti države BiH, Omladinski magazin „Karike“ i Omladinska novinska asocijacija u BiH organiziraju takmičenje u pisanju bloga za sve mlade iz Bosne i Hercegovine od 15 do 35 godina. Blog dužine do 1.500 riječi možete poslati do 10. aprila 2022. do ponoći na redakcija.karike@gmail.com s naznakom „Za takmičenje u pisanju najboljeg bloga“. Ono što želimo da čujemo od vas u vašim blogovima jesu vaša razmišljanja, emocije i odgovori na neka od sljedećih pitanja: Kako vidiš BiH za ovih 30 godina njenog samostalnog i neovisnog postojanja? Da li je doživljavaš kao svoju zemlju i u čemu tačno? Zašto još nisi otišao/la? Zašto ipak biraš da ostaješ i boriš se za demokratičnije, sigurnije i kvalitetnije društvo? Šta vidiš kao alternativu nacionalizmu, mržnji i podjelama? Kako uopšte vidiš i komentiraš politiku kojom se ova zemlja vodi već 30 godina? Jesu li podjele, govor mržnje, netrepeljivost i nestabilnost nešto na što smo već navikli ili kao mladi još uvijek imamo snage i načina da se borimo protiv istih? Kako?

Sve ovo ja

Ono o čemu se ne može govoriti posljednji je objavljeni roman Elvedina Nezirovića iz 2021. U podnaslovu autor obavještava da je to novo poglavlje Boje zemlje, njegovog ranije objavljenog djela. Roman je napisan kao autobiografija budući da je za Nezirovića pisanje iscjeliteljski posao: ono liječi, privija rane i olakšava dušu, ali je i način da se društvu otvoreno kaže sve što ga sljeduje. Roman je podijeljen u dva dijela – prvi dio tiče se prijeratnog i ratnog djetinjstva, a drugi opisuje situaciju u poslijeratnoj Bosni. Između ta dva dijela stoje i dva Elvedina – Elvedin kao dijete i Elvedin kao odrastao čovjek koji i piše knjigu. Iako nas životni tok vodi od dječijeg k odraslom dobu, Elvedin svoju knjigu piše retrospektivno budući da su teme o kojima nije dotad mogao govoriti još iz dalekog djetinjstva. One su ujedno njegove bolne tačke koje želi pročistiti i napokon ih pustiti da zacijele.
Eurosong iliti Eurovizija je jedno od najpoznatijih, ako ne i najpoznatije muzičko takmičenje našeg djetinjstva. Svi se sjećamo onih momenata s mamom, tatom, bakom/nenom, burazerom ili sestrom u skromnim dnevnim boravcima uz neki „žuti“ sok, grickalice i euforično iščekivanje nastupa države za koju navijamo. A svako je imao nekog svog favorita. I zaista, u Bosni je Eurovizija ne samo još jedno takmičenje, ona je mnogo više od toga. Moja prva asocijacija na sam Eurosong jeste ogroman crni TV (Boga pitaj koji je to brend bio) s malim „vratima“ koja su, zapravo, bila otkinuta. Tu su se nalazila samo tri nedefinisana dugmeta koja su bila za smanjivanje i pojačavanje. Onda ja tako stojim kraj TV-a čekajući da neko od ukućana upali kako bih svjetlosnom brzinom smanjila jer je automatski bio pojačan toliko da bi danas bio odličan prenk i eventualno da se šlagirate jer niko ne očekuje da se TV pali i da je zvuk na 100. No, taj je bio. I to su glasnije uspomene od bilo kojih drugih. Danas imamo ogromnu plazmu u dnevnom boravku, ali danas ne gledamo Euroviziju. Doduše, danas jedva stignemo da vidimo jedni druge, ali nećemo na patetiku, shvatili smo o kojoj sam sentimentalnosti pričala.
Greta – balada o Migfoldu / tamni, emocionalni transrealizam govori o mogućnosti prevazilaženja ratnih trauma posredstvom mašte i književnosti. Polazeći od vremena Jugoslavije, kojoj se autor na više mjesta u knjizi vraća, okosnicu ove duže pripovijetke ili romana (možda najbolje knjige) čine ratna dešavanja u Bosni 90-ih godina. Ovakvim definiranjem radnje mogli bismo lahko zaključiti da je to još jedno u nizu pričanja o nemilim događajima, ali ona to ipak nije. Rat u dječakovoj svijesti – neimenovani narator – predstavlja putovanje kroz vrijeme i prostor zahvaljujući umijeću čitanja knjiga.
U nekom trenutku donosimo svoje odluke, a one nisu uvijek ispravne. Ovo je objašnjenje, ali ne i opravdanje. I zar tako dovijeka? Odbijam u to da vjerujem. Iz Brčkog sam. Znate, onaj grad na Savi koji je zamalo zeznuo Dejton, dok od nas nisu napravili Distrikt. Bili smo djeca, ali išli smo jedni drugima na Božiće i bajrame, slavili Ramazan, Uskrse i Vaskrse. Praviti se da nismo znali ko je Srbin, ko Bošnjak, a ko Hrvat je glupo i naivno. Jasno je kojem plemenu pripada Nataša, a kojem Amina. Ali to nas nije sprječavalo da se družimo i da surađujemo. Mržnja nije u našem genomu. Ona je naučena i ne mora biti trajna. Naši roditelji su ratovali. Naša djeca ne moraju. Ali, što joj više vremena damo da pusti korijenje i postane dio naše kulture, biće je teže iskorijeniti. Da li je već kasno za promjene?
Žalosno je što nerazriješeni problemi među pojedincima u prošlosti imaju utjecaj na generacije koje dolaze. Ipak, ne kaže se uzalud da na mladima svijet ostaje, pa tako i ova naša zemlja. Želim vjerovati da će odlaskom trenutnih političara i starih generacija BiH postati ljepše i bolje mjesto za život. Ljudi iz nje ne odlaze jer im je trenutno loše, već jer se ne nadaju boljem. Ne nadati se boljem u zemlji u kojoj si rođen, odgajan, u kojoj si odrastao, upoznao prve prijatelje i imao prve ljubavi mi je istovremeno nepojmljivo i tužno. Ako se nitko ne bude nadao boljem, kako će onda do poboljšanja i doći? Ako se nitko ne bori za ljepše, kako ostvariti ljepotu o kojoj svi toliko maštamo? Nekolicina ljudi koji su ostali valjda vjeruju u bolje sutra. Nadaju se, iščekuju i bore. Bore se za svoju djecu, svoju braću, svoje roditelje.
Load more

Najpopularniji tekstovi

Na trenutak smo svi utihnuli i zadubili se u vlastite misli, a onda smo polako počeli da komentarišemo. Ono što je pomalo poražavajuće je da se većini prisutnih desila ista ili slična situacija. Da se razumijemo, ovo se dešava i u heteroseksualnom svijetu jer ljudi se varaju na sve strane. Što bi rekla Konstrakta: „I šta ćemo sad?“ Jedino što možemo je odbiti da budemo saučesnici/e ovakvih prevara i obmana. Također, da li svojim negativnim komentarisanjem LGBTI ljudi i sami doprinosimo tome da se moraju skrivati, varati i lagati sebe, pa i druge?

Ne karikiramo

Već nekoliko godina Haris Zahiragić, trenutno zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo, ne prestaje zgražavati ono malo pristojne javnosti sa svojim bahatim ispadima u javnim nastupima. Da podsjetim, takvim ponašanjem poznat je javnosti još od vremena kada je bio predsjednik Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu. Prije nekoliko sedmica, gostujući u jednoj emisiji FACE televizije, uspio je da pomjeri granice nepristojnosti i doprinese senzacionalističkoj intenciji emisije.
Kao jedan od načina na koji možemo pomoći humanistici da postane zapaženija i cjenjenija u današnjem svijetu jeste osvješćivanje potrebe o njenoj važnosti. S tim u vezi stoji i profit koji mora prestati biti glavna motivacija u izboru studija i uopće zanimanja kod mladih ljudi. Kada osvijestimo tu potrebu, onda dolazi i razbijanje stereotipa o poželjnim i nepoželjnim zanimanjima. To će pomoći mladima da bez straha od osude ili omalovažavanja slijede svoja interesovanja, talente i vještine, a samim tim i da s vremenom kreiraju i tržište na kojem će plasirati svoja ostvarenja. U tome im, svakako, može pomoći i IT sektor. Osim toga, potrebno je osavremenjivanje studija na kojima se izučavaju humanističke nauke. Mogućnost lakšeg kombiniranja s drugim studijima također bi doprinijelo popularizaciji humanistike. A uz to ide i nužno podizanje glasa humanista. Studenti humanističih nauka, kao i historičari, jezičari, filozofi, književnici i drugi umjetnici moraju u ovoj sveopćoj kakofoniji progovoriti o svom značaju i ulozi danas te skrenuti pažnju na opasnosti koje prijete svijetu koji se odrekne svojih humanističkih disciplina, stava je profesorica Skopljak.
„Čovjek je od svog novca kupio i donio sadnice. Priđem mu i dok malo tu razgovaramo, kaže: 'Stid me. Neki dan vidim jedna cura kupila smeće, pa rekoh odoh i ja da doprinesem, jer u Titin vakat smo to stalno radili, bile su omladinske akcije i to se podrazumijevalo da smo kao društvo korisni“, ponosno nam je ispričala Enisa. Enisa je redovna na akcijama čišćenja i pošumljavanja. Za nju je to važna dužnost i svaki put kad ide osjeća se kao da ide na svečanost ukazanu prirodi, kaže. Samo krajem marta zasadili su 1.000 sadnica na Bjelašnici. „Neka vaša svakodnevica za početak bude da sebi kažete da nećete uzeti tu plastičnu kesu koja će visiti kasnije s drveća, kojoj treba godina i godina da se raspadne. Posadite cvijeće pred zgradom, pokupite smeće na autobuskom stajalištu! Nije teško biti ekolog. Kad ste na izletu, umjesto da ostavite kesu, ponesite je do kontejnera“, poručuje Enisa te dodaje kako promjene ne dolaze same, mi moramo biti dio njih.
Load more

Najčitaniji tekstovi

Zlatna Karika Lejla Kišić: Bolja nada i snovi za djecu s teškoćama u razvoju
Prijavi se za poziciju glavnog i odgovornog urednika Omladinskog magazina „Karike“
U susret trećoj Bh. povorci ponosa – Ako djeci date krila, njihova kolica i ne moraju da lete
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Oduzimam vam moć da podržavate ili ne podržavate moju egzistenciju
Iskustva banjolučkih studenata s "neperspektivnih" i "najtežih" fakulteta
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo