Kada je riječ o stvarima koje sam naučila tokom svog srednjoškolskog obrazovanja u Gimnaziji „Mustafa Novalić“ u Gradačcu, uvijek se prije osvrnem na neke praktične stvari koje sam naučila, poput borbe za pravo glasa te uspješno nošenje sa zastrašivanjima i ucjenama. Mnogi su me pitali čemu ovaj blog sada kada sam završila srednju školu, upisala fakultet i pobjegla od srednje škole, direktorice, direktora i profesora/ica. Smatram da ljudi nažalost misle da nepravda ne postoji ukoliko se o njoj ne priča, a mnogi ne pričaju jer ne smiju, i to je savršen trenutak da se zapitamo zašto kada imamo pravo na slobodu govora (ili... imamo li fakat?). Da krenemo od početka.
Ammar Grabić je student prve godine Fakulteta elektrotehnike u Tuzli, a pored toga je i aktivan član NVO sektora u Bosni i Hercegovini. U razgovoru za Karike, Ammar otkriva zašto je upravo elektrotehnika bila njegov izbor, te zašto bi trebala biti i Tvoj.
Omladinska novinska asocijacija u BiH i Omladinski magazin Karike, uz podršku USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), realiziraju projekat Na mojoj koži, čiji je glavni cilj doprinijeti većoj i boljoj informiranosti, educiranosti i nivou kritičkog mišljenja kod mladih o temi ljudskih prava. Ovim putem Te detaljnije informiramo o projektu i srdačno pozivamo da uzmeš aktivno učešće u istom.
Ljudska prava u BiH 2020. još uvijek nisu shvaćena ozbiljno. Da jesu, bila bi važan dio programa vladajućih političkih stranaka te, shodno tome, i dio ozbiljne obrazovne agende. Vruć krompir je prebačen u ruke pojedinaca i nevladinog sektora. Zbog svega toga, nemali broj mladih vjeruje kako su ljudska prava izmišljotina Zapada, ubleha NVO sektora i kako nemaju nikakve veze s njihovim životima u BiH danas. Istraživanje koje smo sproveli među našom publikom pokazalo je da mladi čak i kada znaju kome prijaviti slučaj kršenja prava to ne rade, jer ne vjeruju da će država BiH i njene institucije išta uraditi po tom pitanju. Kako mladima približiti važnost teme njihovih ljudskih prava i vratiti im barem mrvu vjere da još uvijek mogu nešto uraditi sa svojim životima u ovoj zemlji?
Ajdin Halilić student je islamske teologije na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Trudi se obrazovanju prilaziti s različitih strana i obogatiti ga na taj način, te pomagati zajednici kroz vannastavni angažman i tako dodatno oplemeniti godine svog studija. Ajdin nam je govorio o načinu studiranja islamske teologije na ovom fakultetu i misiji teologa u pluralnom i sekularnom društvu, te uputio nekoliko savjeta za buduće studente i studentice islamske teologije na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

Ima veze...

Idući na autobusku stanicu poslije škole, ugledao sam iza sebe petoricu meni poznatih lica. Jedan je držao letvu u ruci. Mislim da je rekao nešto poput: Drži ga.  Lica kojih ću se zauvijek sjećati, ne zbog njihove zlobe, njihovog bijesa niti nedostatka njihove samokontrole. Pamtit ću ih uvijek samo po bolu, mome, njihovom i međusobno isprepletenom kao neko klupko kojem nema početka niti kraja. Sjećam se svojih uzdaha dok su mi se pluća praznila kisikom i, nošena adrenalinom, zahtijevala od mog tijela veću dozu ATP-a (adenozintrifosfata) i veću količinu energije. Trčao sam koliko me noge nose. Možda da sam pojeo onaj Snikers imao bih dovoljno šećera za glikolizu, ali ovako sam jedva imao dovoljno snage da ne završim na ortopediji i generalnoj hirurgiji. Vika djece, strka i zvuk dva tupa udarca.
Postoje mnoge dimenzije nasilja koje se stapaju s našom stvarnošću, a da ih ne vidimo, niti smo svjesni njihovog postojanja. Primjer takvog nasilja je nasilje u intimnim tj. partnerskim vezama. U nekom trenutku života, nakon navršenih 15 godina, 47,2 % žena je bilo izloženo nekom obliku nasilja (Rasprostranjenost i karakteristike nasilja prema ženama u BiH). Kako mlade djevojke reagiraju na partnersko seksualno vrbovanje i vide li to kao nasilje?
„Sva ljudska prava su opća, nedjeljiva, međusobno ovisna i povezana. Međunarodna zajednica mora ljudska prava razmatrati globalno, na pravedan i jednak način, pod jednakim uvjetima i s jednakim naglascima. Iako se važnost nacionalnih i regionalnih posebnosti te povijesne, kulturne i vjerske razlike moraju uzeti u obzir, države imaju dužnost, bez obzira na svoje političke, gospodarske i  kulturne sustave, promicati i štititi sva ljudska prava i temeljne slobode.“ (Članak 5 Bečke deklaracije s UN-ove konferencije o ljudskim pravima održane 1993.)
Tokom perioda izolacije u kojem se našao cijeli svijet nakon pojave koronavirusa, djeca i mladi su bili mnogo izloženiji najrazličitijim sadržajima na internetu i potencijalnim predatorima, o čemu svjedoče brojni statistički podaci. Primjetno je bilo i da svakih nekoliko dana osvane po jedna stranica na internetu s dječijom pornografijom ili stranica nastala u okviru vršnjačke skupine koja ukazuje na „najružnije dječake/djevojčice“ određenog mjesta ili razreda. Takođe, oglasila se i Ozana Pevec, nekadašnja YouTuberica, koja je prošla strašan linč još kao dijete, doživjela prijetnje i zlostavljanje samo zato što je snimila video u kojem sprema hranu za školu.
Sara Kovačević ima 23 godine i apsolventica je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu – Katedra za sociologiju i socijalni rad. Volonterka je Udruženja građana „Probudi se“ iz Istočnog Sarajeva, u okviru kojeg se bavi temama poput izgradnje društvene kohezije, te prevencije etnonacionalizma, radikalizma i ekstremizma. Pored fakulteta i angažmana u NVO sektoru, sa svojom porodicom se bavi uzgajanjem malina. U nastavku pročitajte njezin rad pristigao na naš konkurs upućen mladim blogerima, aktivistima i kritičarima na temu odnosa vlasti prema građanima i mladima u BiH za vrijeme pandemije COVID-19.
Bojan Bajić se dugo vremena bavio politikom i omladinskim aktivizmom. Iako se danas bavi poslovnim konsaltingom, pristao je ekskluzivno za naš magazin da komentira aktuelna društveno-politička dešavanja poput: odnosa vlasti prema građanima za vrijeme pandemije COVID-19, Dodikovog prisluškivanja opozicije, autističnog dječaka Slavku koji je izbačen iz škole, ubistva Džordža Flojda, hapšenja sveštenstva Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, te predizbornog spota Srpske napredne stranke u Srbiji.

Sve ovo ja

Kao osoba s invaliditetom, vrlo rano osjetite da ste drugačiji, da u pristupu drugih prema vama postoji neka „kočnica“ i da mnogi oko vas jednostavno izbjegavaju da se ponašaju prema vama potpuno prirodno, onako kako bi se ponašali da niste drugačiji. Nešto slično se dešavalo i meni.
Idući na autobusku stanicu poslije škole, ugledao sam iza sebe petoricu meni poznatih lica. Jedan je držao letvu u ruci. Mislim da je rekao nešto poput: Drži ga.  Lica kojih ću se zauvijek sjećati, ne zbog njihove zlobe, njihovog bijesa niti nedostatka njihove samokontrole. Pamtit ću ih uvijek samo po bolu, mome, njihovom i međusobno isprepletenom kao neko klupko kojem nema početka niti kraja. Sjećam se svojih uzdaha dok su mi se pluća praznila kisikom i, nošena adrenalinom, zahtijevala od mog tijela veću dozu ATP-a (adenozintrifosfata) i veću količinu energije. Trčao sam koliko me noge nose. Možda da sam pojeo onaj Snikers imao bih dovoljno šećera za glikolizu, ali ovako sam jedva imao dovoljno snage da ne završim na ortopediji i generalnoj hirurgiji. Vika djece, strka i zvuk dva tupa udarca.
Kada je riječ o stvarima koje sam naučila tokom svog srednjoškolskog obrazovanja u Gimnaziji „Mustafa Novalić“ u Gradačcu, uvijek se prije osvrnem na neke praktične stvari koje sam naučila, poput borbe za pravo glasa te uspješno nošenje sa zastrašivanjima i ucjenama. Mnogi su me pitali čemu ovaj blog sada kada sam završila srednju školu, upisala fakultet i pobjegla od srednje škole, direktorice, direktora i profesora/ica. Smatram da ljudi nažalost misle da nepravda ne postoji ukoliko se o njoj ne priča, a mnogi ne pričaju jer ne smiju, i to je savršen trenutak da se zapitamo zašto kada imamo pravo na slobodu govora (ili... imamo li fakat?). Da krenemo od početka.
„Ma samo se ti smiri. Nije ti ništa. Mlada si ti. Pa vidi ovih ljudi i njihovih problema“, bile su to najčešće riječi doktora na rutinskim pregledima, sve dok nije počelo drhtanje nogu i ruku u kasne noćne sate. Tada je prvi put u životu vozilo hitne pomoći došlo po mene. Napolju je padala kiša, a mama i baka krenule su sa mnom u strahu za moj život. Nisam mogla disati, tresla sam se i vjerovala da ću pasti u nesvijest. Ležala sam na bolničkom ležaju u vozilu hitne pomoći dok su me baka i mama držale za ruke i smirivale. Pred vratima hitne pomoći zatražile su pomoć jednog od medicinara jer me nisu mogle samu izvesti iz vozila. Dotični je tada odgovorio: „Pomozi joj ti, ti si joj mama.“
Prije pet-šest godina, ugledna urednica jednog portala mi je rekla: „Slušaj, ne možeš biti i majka i novinarka. Prije ili kasnije moraš postaviti prioritet, ili dijete ili novinarstvo, jer oboje ne može. Biti novinar nije samo pisati, već stalni kontakti i sastančenje s ljudima mimo radnog vremena i po kafanama. Zato, ako nisi spremna da žrtvuješ dijete, mani se novinarstva.“ Ove riječi mi često odzvanjaju u glavi i često poželim reći mojoj kolegici da nije u pravu, ali je činjenica da biti novinarka u našem društvu znači žrtvovanje porodice i privatnog života. Nisam je poslušala da odustanem od novinarstva, ali isto tako nisam trenutno zaposlena kao novinarka.
Ljudska prava u BiH 2020. još uvijek nisu shvaćena ozbiljno. Da jesu, bila bi važan dio programa vladajućih političkih stranaka te, shodno tome, i dio ozbiljne obrazovne agende. Vruć krompir je prebačen u ruke pojedinaca i nevladinog sektora. Zbog svega toga, nemali broj mladih vjeruje kako su ljudska prava izmišljotina Zapada, ubleha NVO sektora i kako nemaju nikakve veze s njihovim životima u BiH danas. Istraživanje koje smo sproveli među našom publikom pokazalo je da mladi čak i kada znaju kome prijaviti slučaj kršenja prava to ne rade, jer ne vjeruju da će država BiH i njene institucije išta uraditi po tom pitanju. Kako mladima približiti važnost teme njihovih ljudskih prava i vratiti im barem mrvu vjere da još uvijek mogu nešto uraditi sa svojim životima u ovoj zemlji?
Load more

Najpopularniji tekstovi

„Ma samo se ti smiri. Nije ti ništa. Mlada si ti. Pa vidi ovih ljudi i njihovih problema“, bile su to najčešće riječi doktora na rutinskim pregledima, sve dok nije počelo drhtanje nogu i ruku u kasne noćne sate. Tada je prvi put u životu vozilo hitne pomoći došlo po mene. Napolju je padala kiša, a mama i baka krenule su sa mnom u strahu za moj život. Nisam mogla disati, tresla sam se i vjerovala da ću pasti u nesvijest. Ležala sam na bolničkom ležaju u vozilu hitne pomoći dok su me baka i mama držale za ruke i smirivale. Pred vratima hitne pomoći zatražile su pomoć jednog od medicinara jer me nisu mogle samu izvesti iz vozila. Dotični je tada odgovorio: „Pomozi joj ti, ti si joj mama.“

Ne karikiramo

Kao osoba s invaliditetom, vrlo rano osjetite da ste drugačiji, da u pristupu drugih prema vama postoji neka „kočnica“ i da mnogi oko vas jednostavno izbjegavaju da se ponašaju prema vama potpuno prirodno, onako kako bi se ponašali da niste drugačiji. Nešto slično se dešavalo i meni.
Postoje mnoge dimenzije nasilja koje se stapaju s našom stvarnošću, a da ih ne vidimo, niti smo svjesni njihovog postojanja. Primjer takvog nasilja je nasilje u intimnim tj. partnerskim vezama. U nekom trenutku života, nakon navršenih 15 godina, 47,2 % žena je bilo izloženo nekom obliku nasilja (Rasprostranjenost i karakteristike nasilja prema ženama u BiH). Kako mlade djevojke reagiraju na partnersko seksualno vrbovanje i vide li to kao nasilje?
„Ma samo se ti smiri. Nije ti ništa. Mlada si ti. Pa vidi ovih ljudi i njihovih problema“, bile su to najčešće riječi doktora na rutinskim pregledima, sve dok nije počelo drhtanje nogu i ruku u kasne noćne sate. Tada je prvi put u životu vozilo hitne pomoći došlo po mene. Napolju je padala kiša, a mama i baka krenule su sa mnom u strahu za moj život. Nisam mogla disati, tresla sam se i vjerovala da ću pasti u nesvijest. Ležala sam na bolničkom ležaju u vozilu hitne pomoći dok su me baka i mama držale za ruke i smirivale. Pred vratima hitne pomoći zatražile su pomoć jednog od medicinara jer me nisu mogle samu izvesti iz vozila. Dotični je tada odgovorio: „Pomozi joj ti, ti si joj mama.“
Load more

Najčitaniji tekstovi

Dan kada sam se slomila, uprkos riječima doktora: „Nije ti ništa“
Čemu me je naučila moja srednja škola?
Od kolijevke pa do groba najtraumatičnije je đačko doba
Od rođenja osuđen da pamtim sitnice
Kviz o ljudskim pravima (1)
Poziv autorima/cama za učešće u projektu Na mojoj koži
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
„NE“ ima jedinstveno značenje i svako „ali“ vodi k potencijalnom nasilju
Kako kreirati stylish Instagram Feed?
Otkrijte čari Bosanske krajine: Najvoljenija rijeka na svijetu