Na petom Međunarodnom festivalu književnosti „Bookstan“ predstavljen je roman „Itake“, prvijenac Benjamina Bajramovića. Roman u kojem se tematizira stanje bosanskohercegovačkog društva iz perspektive njegovih mladih ljudi nudi rijetko viđenu priču o sazrijevanju u nezgodno vrijeme. S autorom smo razgovarali o iskustvu pisanja romana, njegovom viđenju književnosti, društva i vremena u kojem živimo. Njegov roman „Itake“ možete pronaći u knjižari Buybook.
Program osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) poziva vlogere, blogere, fotografe, kritičare i građane novinare da se prijave na javni poziv „NEW VOICES“. Javni poziv je otvoren do 15.11.2020. Predloženi projekat u okviru ovog javnog poziva ne može trajati duže od 12 mjeseci.
Gotovo smo sigurni da su svi pratili X Factor davne 2012. i da se sjećaju divne Vanje Mišić. Ispratili smo njenu karijeru do danas, pitali smo je šta se desi „Poslije ljubavi“, kao i koji su to „Leptiri koji žive kao kornjače“. Pristala je da se sastane s nama „Tu i tu“ te smo nakon toga čuli zašto joj Dino Šaran još uvijek nije napisao pjesmu svojim „Prstima“, ali ona se brzo vratila na temu i bila u fazonu „Ja, ja i ja“. Šta je sledeće i šta je sebi poželjela u 2020. poslušajte u razgovoru s ovom talentovanom umjetnicom.
Bosnu i Hercegovinu sve više napuštaju mladi ljudi, radno sposobni i s visokom stručnom spremom. U potrazi za boljim životnim i radnim uslovima, mladi odlaze u države gdje će njihov rad, znanje i vještine biti prepoznati, cijenjeni i plaćeni više nego što je bio ovdje. S druge strane, oni koji se ne usude otići, nego sa svojom diplomom ostanu u BiH, suočavaju se s činjenicom da duže vremena ili nikako neće moći raditi posao za koji su se školovali. Neki od njih, da ne bi besposleni čekali taj posao, otkriju u sebi talenat za nešto drugo i započnu vlastiti biznis. Kako se u BiH snalazi jedan diplomirani novinar bez posla u struci, otkrila nam je Harisa Bečirović.

Ima veze...

Koji su zapravo razlozi odlaska mladih? Najčešće je to obrazovanje koje se ne priznaje, zdravstvo koje je u kolapsu već godinama, korupcija i manjak prilika za mlade ljude. Kada razgovarate s onima koji su već odavno napustili BiH, najčešći razlozi koje čujete su da bi prehranili porodice, stekli kvalitetno obrazovanje i radno mjesto u skladu s istim. Većina njih nije imala želju, ali ni izbora da ostane. S obzirom da je Bosna i Hercegovina demokratska država u kojoj se svake četiri godine odvijaju kako lokalni tako i parlamentarni izbori, narod posjeduje moć da nešto promijeni ili najjednostavnije – IZABERE bolje. Međutim, tu dolazimo do ključnog problema. Stanovnici Bosne i Hercegovine masovno ne izlaze na izbore pod izgovorom da njihov glas nema nikakvog uticaja.
Još uvijek se sjećam da je tih oktobarskih dana baš ta nedjelja značila da ćemo starija sestra i ja imati vremena da odradimo još jednu borbu jastucima, jer roditelji idu negdje gdje se odlučuje o našim životima, našoj budućnosti, ali da se tamo djecu ništa ne pita. Nas se to nešto posebno nije ni ticalo. Bila je to jedna nedjelja, svake dvije godine! I sada je!
Lokalni izbori, koji nas očekuju 15. novembra 2020. godine, su jedinstvena prilika kada imamo pravo da na važne pozicije u vlasti biramo ljude za koje smatramo da su kompetentni za to i možda jedini podsjetnik da u Bosni i Hercegovini zapravo stvarno živimo u demokratskom društvu. Međutim, dan lokalnih izbora za mnoge mlade predstavlja dan kao i svaki drugi jer ipak biraju da ostanu kući, umjesto da iskoriste svoje građansko pravo. U ovom tekstu vam donosimo najčešće razloge zašto mladi ne izlaze na izbore, a trebali bi.
Vrijeme je da zavirimo iza paravana bosansko-hercegovačkog društva i pogledamo ono što se dugo skriva iza – problem zavisnosti i narkomanije. U tome će nam pomoći dr. Vlajko Panović, priznati klinički psiholog u našoj regiji. Dr. Panović godinama, pa i dekadama, istupa u javnosti hrabro govoreći o problemima s kojima se mladi susreću, o odrastanju, ulozi roditelja i porodice, obrazovanju, te o preprekama i izazovima s kojima se mnogi i u BIH susreću. Ipak, ti izazovi mogu biti riješeni. Ali, kako?

Sve ovo ja

„Ili jedeš ili budeš pojeden. Sad smo isti. Ubice. Razlika je u tome što sam ja malo civilizovaniji.“ (citat iz filma) Teza da je svijet u kome živimo jedna vrsta džungle i borbe za opstanak stara je vjerovatno koliko i sama ljudska civilizacija. Uprkos raznim pisanim i nepisanim pravilima koja naše društvo razlikuju ili bi bar trebala razlikovati od životinjskog svijeta, čovjek je nerijetko okrutan i surov kao zvijer. Nekada je to iz bijesa, a nekada jednostavno posljedica okruženja i prilagođavanja na sredinu. Ova teza društva kao surove borbe za opstanak i pored njegove uređenosti je samo jedna od onih kojom se, kroz krajnje originalnu i zanimljivu priču, bavi „The Platform“ (El hoyo) iz 2020. godine.
Na svojoj koži osjetila sam njegove ruke. Voljele su one, znate. Ali ipak, bile su ruke monstruma. Nešto toliko čvrsto i hrapavo ne može biti samo nježno. To sam shvatila, mjesecima kasnije. Ali te ruke nisu bile problem društva, nego moj problem. Samo moj! Ne može društvo da mi odredi koga da volim, ili koga da se bojim. Ili koga da uzdižem do zvijezda, znajući da će svaka prsnuti kao prenaduvani balon onoga momenta kada te zvijezde dotakne. Napominjem, ovo pišem u svoje ime, odlučna da podijelim svoje osjećanje i tok misli.
U četvrtak, osmog oktobra pandemijske dvije hiljade i dvadesete, one koja je trebala biti olimpijska godina, u Sarajevu je u Petrakijinoj ulici otvoren konačno renovirani Olimpijski muzej. Reklo bi se, u pravo vrijeme zbog lokalnih izbora, ali ovog puta ne želim da politika ima išta s nečim dijametralno drugačijim i humanim kao što su to Olimpijske igre, pogotovo one koje su se održale u Sarajevu orvelovske 1984. godine. Ipak, svijet nas ne pamti po tih nekoliko sedmica u kojima je skoro čitav (olimpijski) svijet boravio u ovom gradu, već upravo po onome što je htjelo uništiti svaku uspomenu da je Sarajevo organiziralo 14. Zimske olimpijske igre.
Ima tome već desetak godina, možda nešto i više, kada se Natali Dizdar pojavila s pjesmom „Ne daj“; tri i po minute spota se vrte konjići, čarobni zmajevi, ona na ringišpilu, a i meni se vrti u glavi. Tad jednako kao i danas kad vidim Natali. Ona mi je trebala biti prvi pokazatelj da će me pametne, „njanjave“ djevojke dok sam živa izuvati iz cipela, tj. postati mojom Ahilovom petom. Više na moju sreću, nego na bog zna kakvo umijeće, jer sam smotanija od svake sajle – upravo takva će biti i prva djevojka u koju ću se zaljubiti do peta.
Ako tipična mlada osoba ne „obavi“ do određene životne dobi ono što društvo sebi daje pravo od njih očekivati, toj osobi će to biti uzeto za zlo i biće predmet svih kafanskih tračeva. Međutim, ukoliko osoba s invaliditetom „zaostane“ u tim istim ciljevima, niko se neće obazirati, jer „on ima probleme, od njega se očekuje samo da diše i živi“. Okrutno zvučim i izvinjavam se, ali svi znate da je to tačno.
Od objave toga teksta, ja sam stavljen na „crnu listu“ na Palama i u većini gradova u RS-u. Više nije bilo prijetnji, ali konstantni niski udari su itekako tu skoro tri godine – dobijao sam epitete da sam strani plaćenik, da sam prodao „vjeru za večeru“, da promijenim ime jer sramotim Srbe svojim razmišljanjem itd. Međutim, nisam odustao od pisanja sličnih tekstova.
Load more

Najpopularniji tekstovi

„Ma samo se ti smiri. Nije ti ništa. Mlada si ti. Pa vidi ovih ljudi i njihovih problema“, bile su to najčešće riječi doktora na rutinskim pregledima, sve dok nije počelo drhtanje nogu i ruku u kasne noćne sate. Tada je prvi put u životu vozilo hitne pomoći došlo po mene. Napolju je padala kiša, a mama i baka krenule su sa mnom u strahu za moj život. Nisam mogla disati, tresla sam se i vjerovala da ću pasti u nesvijest. Ležala sam na bolničkom ležaju u vozilu hitne pomoći dok su me baka i mama držale za ruke i smirivale. Pred vratima hitne pomoći zatražile su pomoć jednog od medicinara jer me nisu mogle samu izvesti iz vozila. Dotični je tada odgovorio: „Pomozi joj ti, ti si joj mama.“

Ne karikiramo

Još uvijek se sjećam da je tih oktobarskih dana baš ta nedjelja značila da ćemo starija sestra i ja imati vremena da odradimo još jednu borbu jastucima, jer roditelji idu negdje gdje se odlučuje o našim životima, našoj budućnosti, ali da se tamo djecu ništa ne pita. Nas se to nešto posebno nije ni ticalo. Bila je to jedna nedjelja, svake dvije godine! I sada je!
Odgovor iz Budimpešte sam dobio za mjesec dana. Tražili su mi broj računa na koji mi mogu vratiti novac. Izvinuli su se zbog greške. Tek nakon ovog iskustva shvatio sam do koje mjere smo navikli na loš standard. Kao žabe koje se žive skuhaju kada im se postepeno povećava temperatura vode, mi više ni ne reagujemo na uslove života koji, u mnogo slučajeva, predstavljaju kršenje naših osnovnih ljudskih prava. Naša ljudska prava, na taj način, dovode se u pitanje, a da mi toga nismo ni svjesni. A i kada jesmo, često ne poduzimamo ništa po tom pitanju.
Load more

Najčitaniji tekstovi

Vi koji šetate okolo znajući da ste pozitivni na koronu, mislite li o tome što će vaša neodgovornost i bezobzirnost oduzeti drugom ljudskom biću?
Ne daj da te sistem slomi
Odgovori psihologa 8: Anksioznost i depresija
Alanfordovski futurizam
Pandemija COVID – 19 i mladi u BiH
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Koliko koštaju glumački snovi: Kampanja Lee Sekulić za nastavak studija u Estoniji
Koliko fleksibilnost mladih doprinosi razvoju zajednica?
Call centri: ZA ili PROTIV?