Kada pričamo o građanskoj neposlušnosti – o čemu, zapravo, pričamo? Mnoge su definicije građanske neposlušnosti, ali u suštini svodi se na nepoštivanje pojedinih zakona, zahtjeva ili komandi vladajućih oligarhija od strane individua ili grupe građana. U većini slučajeva, građanska neposlušnost je nenasilna, ali nekada pređe i u nasilje koje se obično ogleda u masovnim demonstracijama tokom kojih se uništava privatna ili javna svojina.
S obzirom da podrazumijeva nepoštivanje zakona ili nekih drugih regulativa, koliko je građanska neposlušnost, ustvari, opravdana i kakvi su to zakoni koji pobuđuju neposlušnost kod građanstva?
Američki istoričar, Howard Zinn, rekao je: “U demokratiji mora postojati građanska neposlušnost. Bez građanske neposlušnosti demokratija ne postoji.”
Pri tome misleći da građanska neposlušnost podrazumijeva izraz želje građana za određenim promjenama, a uzrokovana je određenim regulativama ili ponašanjem vladajućih klasa.
Mnogi su primjeri građanske neposlušnosti koji su doveli do toga da mi danas uživamo određena prava, kako kod nas tako i u svijetu. Opšte je poznato da su Sjedinjene Američke Države bile robovlasničko društvo. Nakon službenog otklona SAD-a od robovlasništva nakon američkog Građanskog rata, crnački dio stanovništva je i dalje bio ugnjetavan i ponižavan. Pri tome moramo uzeti u obzir činjenicu da je robovlasništvo u Sjedinjenim Državama bilo legalno. Tadašnja građanska neposlušnost određenih američkih bijelaca ogledala se u tome da su sakrivali odbjegle robove u svojim kućama i odbijali da ih predaju vlastima nakon čega bi usljedila sigurna smrt tih robova. Mnogi bijelci koji su krili robove bili su ubijeni. Ipak, ovakve akcije su bile okidači za promjenu zakona koji se tiču ropstva u Sjedinjenim Državama.
Još jedan od primjera građanske neposlušnosti u Sjedinjenim Državama desio se u 30-im godinama prošlog vijeka. Radnici su izašli na ulice i masovnim i nasilnim demostracijama izdejstvovali promjenu radnih regulativa i uvođenje radničkih prava. Kao rezultat ove borbe danas obilježavamo Dan rada (1.maj). Dan na koji je, 1886. godine, tokom radničkih demonstracija Čikaška policija ubila nekoliko radnika koji su zajedno sa svojim kolegama tražili, između ostalog, da radni dan traje 8 sati. Radničkim protestima iz 30-ih godina u Sjedinjenim Državama predhodila je “Velika depresija” tokom koje su radnici gubili poslove, radili u nehumanim uslovima, gdje nije bilo radnog vremena, a mnogi su i podlegli raznim bolestima. Nestašicu posla i volju radnika da rade šta bilo, za bilo kakvu platu iskorištavali su veliki koncerni, a svi pokušaji radnika da se udruže kako bi promjenili stanje u kojem rade označavani su kao vanjska prijetnja komunista da ugroze američku demokratiju i način života. Radnici su osim velikih koncerna kao protivnike imali i propagandnu mašineriju u medijima koji su štrajkače nazivali stranim plaćenicima i komunistima.
Godine 1955., Rosa Parks, odbila je ustupiti bijelcu svoje mjesto u autobusu u kojem nije bilo slobodnih mjesta za bijelce. Vozač autobusa je zahtijevao od Rose da ustane i ustupi mjesto bijelcu, što je ona odbila. Bila je uhapšena, ali Rosa je kasnije postala jedan od simbola borbe crnaca za građanska prava u Sjedinjenim Državama. Nakon što je Rosa Parks optužena za nepoštivanje segregacijskih zakona pokrenuto je niz demonstracija. Protesti su trajali skoro godinu dana, a završili su kada je Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država odlučio da je segregacija u autobusima neustavna.
Kako to izgleda u današnjoj Bosni i Hercegovini?
Isplati li se građanska neposlušnost u BiH? Postoje mnogi primjeri u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini gdje je manipulacijom i drugim sredstvima vlast zaustavila određene oblike građanske neposlušnosti, ali postoje i oni koji su urodili plodom.
Sjetimo se protesta za JMBG koji su se desili u Sarajevu 2013 – te godine. Krenuli su tako što je nekolicina građana u medijima čula da beba, smrtno bolesna, ne može na liječenje van Bosne i Hercegovine jer nema pasoš. Odlučili su svojim vozilima blokirati cestu pored Parlamenta Bosne i Hercegovine, bili su kažnjeni od strane policije, ali nisu odustali. Pridružila im se druga grupa građana koja je, svaki dan, pila kafu u 11:55 ispred Parlamenta kako bi skrenula pažnju na činjenicu da ne postoji Zakon o JMBG, te da će i druge bebe imati probleme kao što ih je imala beba koja je trebala na liječenje. Protesti su postajali sve masovniji. Građani su se skupljali oko parlamenta bez ikakve dozvole i prethodne organizacije. Parlament je, uvidjevši da se građani neće povući, donio odluku o izglasavanju privremenog Zakona o JMBG (180 dana) dok ne donesu konačni Zakon. To nije prihvaćeno, te je vlast prinuđena da izglasa Zakon o JMBG. Nažalost, beba čija je sudbina pokrenula ove proteste – preminula je.
Sljedeći uspješni primjer građanske neposlušnosti u Bosni i Hercegovini desio se u Bihaću 2016. godine kada je Gradsko vijeće Bihaća dalo saglasnost za gradnju hidroelektrane na Uni, što građani nisu prihvatili. Demonstracije su pokrenute, također bez ikakve dozvole i gradnja je zaustavljena. Hidroelektrana neće biti napravljena.
Još jedan primjer građanske neposlušnosti su protesti srednjoškolaca iz Jajca zbog napora vladajuće oligarhije da ih podjeli po nacionlanom osnovu, što su oni odbili i za sada će ostati u istoj školi. Bitno je reći i to da su dobili podršku srednjoškolaca iz cijele Bosne i Hercegovine.
U određenim slučajevima kada poštujemo zakone, odbacujemo moral. Nepobitna je činjenica, a što možemo vidjeti u gore navedenim primjerima, da bi mnoge stvari i danas bile drugačije da se građani nisu odlučili nepoštovati zakone koje su ih ugnjetavali, a i da mi danas ubiremo plodove njihove borbe. Ipak, treba imati na umu da je borba za prava i dostojanstvo jedna konstanta koja ne smije nikada prestati i dužnost je svakoga da opomene na nepravdu u svojoj okolini koliko god je u njegovoj i njenoj moći, a to nekada podrazumjeva gaženje aktualnih zakona i normi, ali oni, kao što vidimo, nisu vječni. Svi gore navedeni primjeri kažu samo jedno, mi odlučujemo svakog dana u kakvoj zemlji živimo i promjene su moguće. Pitanje je samo koliko hrabrosti imamo.
Naslovna fotografija: DW / S. Huseinović
