Mladi ljudi masovno napuštaju Bosnu i Hercegovinu; tačnije, prema istraživanju Instituta za razvoj mladih KULT, četvero od petero građana bi otišlo u bijeli svijet. Prema posljednjim podacima, BiH je od 1995. godine napustilo više od 150.000 mladih ljudi, što je skoro 10.000 osoba godišnje. Posljednji izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) pokazao je da je BiH po odlivu mozgova na petoj poziciji najlošije pozicioniranih zemalja u svijetu.
No ovo nije još jedna priča o odlascima…
Radeći ovu priču, naišla sam na ljude koji su prije svega heroji ovog surovog doba, samosvjesni i nadasve hrabri. Mnogi od njih su uspjeli svojim pričama poslužiti kao inspiracija drugim ljudima, jer su ipak dokazali da se može ako se želi. Započeli su vlastite biznise, ponudili mogućnost drugim ljudima i nadu da se možemo izvući iz kolapsa u kojem stagniramo ili tonemo već godinama.
Jedan od njih je i mladi Bišćanin Anel Kajtezović koji je pokrenuo marketinšku agenciju „Trik“ u Bihaću. „Ideja za pokretanje marketinške agencije se javila nakon što je moja porodica bila prinuđena prodati stan u Sarajevu zbog kreditnog zaduženja. Od tog novca ostao mi je dio koji sam odlučio uložiti u posao. Mogao sam s tim novcem kupiti mjesto u državnoj firmi. Mogao sam otići u inostranstvo, čak i u Ameriku, na čije državljanstvo imam pravo, ali nisam. Odlučio sam ostati i uspjeti u inat onima koji odlaze i onima koji ‘tjeraju’ ljude da odlaze. Naravno, presudno je bilo i to što sam bio ubijeđen da mogu naplatiti usluge koje televizije, portali i ostali mediji vrše besplatno. I nisam pogriješio“, istaknuo je Anel.
Može se u Bosni, samo treba biti proaktivan
Nekoliko mojih sagovornika je osjetilo magiju inostranstva, ali vratili su se i započeli nedovršeni posao u našoj zemlji. Oni svoje znanje investiraju ovdje, kreiraju vlastite ideje i biznise, prave projekte i vjeruju u sebe. Ne traže da im pokuca posao na vrata, nego se bore i trgaju. Ne odustaju nakon prvog propalog pokušaja. Ne traže prilike, nego ih sami stvaraju.
Tidža Čaušević se vratila iz Amerike u svojoj 32-oj godini. „Vjeruj mi da čitavo vrijeme tog mog izbjeglištva, pitanje je uvijek bilo kad ćemo se vratiti u Bosnu, nikad da li ćemo se vratiti. 2010. godine smo napravili finalnu odluku, jer smo mislili da ćemo imati bolji kvalitet života ovdje nego u Chicagu, naročito za našu djecu koja su tad imala 3 i 9 godina.“
Tidža trenutno radi u Srednjoj tehničkoj školi u Bugojnu kao profesorica stručnih predmeta. Navodi da nema punu normu, niti da je primljena za stalno, ali da joj je to upravo oslonac da se bavi dodatnim stvarima. Radi kao spoljni saradnik na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu, te istovremeno vodi projekte u NGO sektoru u Bugojnu. Dok ljeti bere maline koje su ona i suprug posadili. „Može se u Bosni, samo treba raditi, biti proaktivan, nikad ne posustati, ne čekati da nam neko servira posao“, zaključila je Tidža za omladinski magazin „Karike“.
Haris Trešnjo (27), magistar menadžmenta, nakon okončanog studija vratio se iz Kuala Lumpura u Sarajevo. Ovaj mladi momak je optimista po pitanju ostanka mladih u Bosni i Hercegovini. Navodi da je siguran da mladi mogu opstati u našoj državi. „Baš stojim iza ovih riječi. Nedostaje nam hrabrosti da probamo. Ukoliko probamo, vidjećemo da nije sve tako sivo.“
Njegov optimizam rezultirao je otvaranjem vlastite turističke agencije sa sjedištem u Sarajevu. „Nisam se vidio da radim za nekoga“, zaključio je Haris i time objasnio odakle ideja za pokretanje vlastitog biznisa.
Iako sama pomisao da postoje mladi ljudi koji žele ostati u BiH, na prvu djeluje nemoguće, ipak su ovi mladi ljudi dokaz da nemoguće ne postoji.
Nije problem u državi, problem je u ljudima
Haris Alikadić (23) završava Međunarodnu Trgovinu i Finansije na fakultetu Ekonomije i Poslovne administracije univerziteta Izmir University of Economics. „Tokom studiranja sam se uvezivao s dosta ljudi u poslovnom svijetu i uvijek koristio situacije kada putujem, da ne putujem samo turistički nego da pravim ‘konekcije’. Povratkom u BiH planiram se 120 % dati u izgradnju kozmetičkog brenda koji će biti isključivo na prirodnoj bazi. Naravno, pored BiH, imamo u planu proširiti se na Balkan, srednju Evropu i Tursku“, naveo je Haris.
Nino Kasupović je u novembru 2010. godine osnovao kreativnu agenciju NDM u Bihaću te tako započeo svoju poduzetničku priču. „U ovih šest godina, bilo je svega, uspona-padova-uspona, ali najviše odricanja. Jer poduzetništvo od tebe traži jako puno žrtve i to je ono čega se ljudi ovdje boje, jednostavno nisu spremni vlastite ideje oživjeti. Mladim ljudima treba hrabrosti, a vjerujem da imaju tako dobre ideje koje ovaj svijet jedva čeka da vidi. Zato, krenite, odmah sad, pretvorite ideju u djelo, biće vam teško, ali poslije…“.
„Mislim da će mnogi ljudi reći kako u Bosni i Hercegovini nema perspektive. Ovi mladi ljudi negiraju tu hipotezu i dokazuju suprotno. Većina mladih ljudi oko nas nije jasno posložila prioritete. Očekuju od nekog (društva, politike…) da im mijenja život. To je pogrešno. Oni trebaju vlastiti život uzeti u svoje ruke, ali tako neće imati koga da krive. Mi smo veoma bogata zemlja, prije svega ljudskim resursima, imamo veoma kvalitetna znanja iz oblasti u kojima se obrazujemo. Sve se jako brzo mijenja, i bitno je da uhvatimo taj ritam i budemo dio promjena. I ako si dovoljno dobar (u onom što radiš) nije važno gdje si (fizički), nije važno ko je na vlasti (politički), ti si dobar, imaš vrhunski proizvod, vrhunsku uslugu, svima to treba“, zaključio je Nino za omladinski magazin „Karike“.
„Perspektiva postoji, ali ne za veliku većinu. Zašto? Ne možete sjediti kod kuće i čekati da vas neko zovne da budete direktor firme. Ja već godinu dana imam problem da nađem trećeg radnika. Svi bi fiksnu platu i da ne rade ništa kao u državnoj firmi. E, u realnom sektoru to ne ide tako. Ako je tvoja plata 1000 maraka, onda ti meni moraš obezbijediti minimalno dva puta toliko. Nema sjediti džaba u kancelariji. I to neće niko i ne prihvata niko. Zašto? Zato što nam djeca odrastaju gledajući uhljebe u državnim firmama i misle da je to normalno. Misle da je normalno da sjediš na izmišljenoj funkciji i primaš za to platu. To nigdje na svijetu nema. Nije problem u državi, već u ljudima. Na kraju krajeva, ti ljudi koji su omogućili ovakvo stanje, imaju našu podršku već 20 godina na izborima. Koga onda da psujemo i ko nam je onda kriv, ako ne sami… Dakle, mladi imaju perspektivu ako uzmu sudbinu u svoje ruke. Kako su svi vani spremni raditi? Kako promijenimo mentalni sklop čim pređemo granicu? Kako smo odjednom kulturni i ne bacamo smeće? E tako treba i kod svoje kuće“, tvrdi Anel Kajtezović.
Ovi mladi, optimistični i uspješni ljudi nisu sami. Mnogi još uvijek vide perspektivu u Bosni i Hercegovini. Vjeruju da može i mora biti bolje. Perspektive ima, bitno je ne prihvatiti poraz bez borbe, te pokazati da se rad, trud i znanje još uvijek valorizira na pravi način.
