Emigrantski sevdah: Bolji život sami moramo izgraditi

Sedmi je januar 2017. godine, sjedim u svojoj sobi za računarom i dangubim. Skrolajući Facebookom primjećujem objavu tadašnje glavne urednice portala Ziher.hr, Zrinke K. Objava uključuje dva paragrafa teksta te link za YouTube video na kojem piše „Jedna sekunda svakoga dana“. Čitam tekst o Cesaru Kuriyami, autoru prvog 1SE filma, a potom pokrećem video, Zrinkini dani prolaze mi pred očima, svake sekunde novi dan, svake sekunde nova avantura. Gledam komadiće koncerata, putovanja, intervjua s mladim facama regionalne muzičke scene, druženja s prijateljima…

Gledam nečiji život, život koji je ispunjen. Jasno mi je da i Zrinka kao i svi drugi ima boljih i lošijih dana, da je vjerojatno i njoj nekada teško mrdnuti prstom iz kuće, vjerojatno se i njoj desilo da ne položi ispit, da dobije otkaz i tko zna što sve ne. Ona je vjerojatno svaki put nakon toga ustala, otresla se i nastavila dalje sa životom. Jedino tako, čovjek može uspjeti. Gledam i razmišljam o mom životu.

U tom trenutku sam u kući sa svojim roditeljima, osoba od 24 godine, koja je zaglavila na studiju književnosti i filozofije. Neki tamo budući magazin Karike obećao mi je poziciju dopisnika, slična situacija je i s printanim časopisom SNL.BA koji tek treba da se pojavi. Ništa to nije sigurno. Prijatelji, nekako su se zagubili vremenom, neki studiraju vani, s nekim sam izgubio kontakt, jedini ljudi koje sam imao u tom trenutku su „štakori iz kina“ – omladinci koji dangube u kinu Meeting Point, te ekipa s kojom radim na ulazu u kino za neki sitniš. I ja želim bolji život, govorim sebi, po drugi put čitajući Zrinkin tekst.

Jednu sekundu u danu, barem jednu bezvrijednu sekundu u svakom danu želim biti sretan, želim osjećati se živim, želim napredovati. Koliko teško može biti? Samo je potrebno da pokušam. Uzimam svoj mobitel i snimam video u dužini od jedne sekunde. Napisao sam recenziju filma „La La Land“, prije nego bilo tko u regiji, i zbog toga danas sam sretan.

Približno šest minuta kasnije…

Sedmi januar 2018. godine, gledam što sam to sve proživio u ovih godinu dana. Posjetio sam Zagreb, Ljubljanu, Beč, Prag, Budimpeštu, Varšavu, posjetio nekolicinu muzeja i galerija, pročitao desetine knjiga, pogledao stotinjak najnovijih, te tko zna koliko starijih filmova. Dobio sam priliku da sudjelujem u Talents i FIPRESCI programu za filmske kritičare, da objavljujem moje tekstove na maternjem i engleskom jeziku kako online tako i u štampanim magazinima. Postao član redakcije omladinskog magazina Karike, sve ovo, i mnogo više, a krenulo je od snimanja jedne sekunde života svakoga dana.

Baklava na kineski način

Na mom putovanju kroz 2017. godinu vidio sam Kineze kako jedu baklavu štapićima. Svjedočio sam kako katolici i pravoslavci poste skupa, a muslimani se solidarišu s njima Davidovim postom te kako se budisti i ateisti dive bogomoljama… Možda bitnije od ovoga svega je to da sam upoznao veliki broj ljudi koji mi danas veoma mnogo znače u životu.

Kada sam počeo uživati

Prva stvar koju sam naučio je da samo ja sebi mogu izgraditi bolji život. Uzaludnim jaukanjem na korumpirane profesore, pohlepne poslodavce i loš sistem, prihvatao sam da sam žrtva loše sudbine, pomirio se sa sudbom i postao letargičan. To je upravo ono što ide u korist ološu koji posjeduje poziciju moći, da se pojedinci osjećaju bespomoćno i da kao jedini izlaz prihvaćaju njihovu prljavu igru.

Tek kada sam sebi poželio dobro, kada sam rekao da ću svaki dan učiniti vrijednim za sebe i uživati u njemu, tek tada sam napravio pomak u svom životu. Nije sve u materijalnim vrijednostima, nije poenta uživati samo u onome što nas čini „superiornijim“ nad drugima. Poenta je znati kako biti sretan u najobičnijim svakodnevnim stvarima.

Kako sam naučio biti sretan

Trenutak koji nemam snimljen, ali ću zasigurno pamtiti, jeste trenutak u kojem prijateljica Yanxi po prvi put u životu probava smokvu. Apsurdno, netko ima 25 godina i ne zna što je smokva. Voće koje je meni bilo dostupno oduvijek, koje po komadu košta 5-10 euro centi, koje sam nebrojeno puta u životu vidio na drvetu ili kako je otpalo s drveta, a da mi nije palo na pamet da ga podignem. S njene strane, jedenje smokve po prvi put izazvalo je radost, kako zbog novog iskustva tako i zbog slatkog okusa.



Nevjerojatno je kako život može postati ugodan i zanimljiv, uz jednostavne i iskrene misli te bivanjem zadovoljan sa svakodnevnim stvarima u životu. Neki dani vrijede jer se u njima dogodi više nego u hiljadu izlazaka sunca, drugi opet vrijede jer je naprosto netko bio tu kada ti je bilo najpotrebnije.

Kako sam se suočio s lošim

Istina, bilo je loših trenutaka. Desilo se da sam pao ispit još nekoliko puta, dobio odbijenice za nekoliko filmskih festivala, ali s mojim novim prijateljima sve je bilo lakše. Kada sam razmišljao da li treba da napustim domovinu, da postanem „izdajnik i kukavica koja bježi od problema“, stare prijateljice (s kojima sam se više družio ove godine) Ajša i Mervana su me uvjerile da ja zaslužujem mnogo bolje od onoga što trenutno imam u životu.

Kada sam bio nesiguran u sebe i želio da odustanem tu su bili moji novi prijatelji Alma i Adnan s kojima sam uživao u svakom koraku Sarajevom. Adnan i ja konstantno smo gurali i poticali jedan drugog da pišemo više, pišemo drugačije, apliciramo na sve što nam se ponudi, prosto da napredujemo i ustrajemo u našoj suludoj ljubavi prema filmu i književnosti. Kada mi je došla odbijenica za edukaciju na Berlinale Film Festivalu, Rus Mihail bio je prvi koji je rekao „Zajebi kretene i njihov bezdušni matematički sistem odabiranja kandidata“ na što je naš gruzijski prijatelj Alex rekao da možemo pronaći način da skupa odemo na festival.

U ovih godinu dana naučio sam mnogo toga, mnogo više nego što stane u svega jedan tekst ili video od šest minuta. Možda najbitnija stvar koju sam naučio u ovoj godini je kako željeti dobro sebi i drugima. Jer kada sam prije nekoliko dana u jednoj lošoj situaciji koja mi se dogodila, izgovorio „Ja ne želim drugima zlo, čak ni onima koji su meni zlo učinili“ – znao sam da sam kvalitetno iskoristio ovu godinu.

arman.fatic

arman.fatic

Sarajevski bloger/kolumnista, zagrebački filmski kritičar, mariborski student filozofije. Emigrant koji živi svoj sevdah i svakog dana bježi od sebe kako bi svake noći bio malo bolja osoba.

Volimo pročitati vaše mišljenje...