Priča o tome kako je prije bilo bolje stara je koliko i ljudska civilizacija od Rima do današnjih dana i bazirana je isključivo na emocijama, strahu od nepoznatog i promjena (bitno je napomenuti da su slične reakcije bile i na američkom jugu na prve rasno integrisane škole i tada se pozivalo na tradiciju). Ne postoji nikakva poveznica između tobožnjeg društvenog propadanja i gay emancipacije, uostalom države s visokim stepenom poštovanja gay prava su najpoželjnije za život u smislu ekonomskog standarda i opštih ljudskih prava, tako da se rijetko koji konzervativac sa zapada odluči svoj život nastaviti u društvima koja osuđuju LGBT populaciju na smrt poput Irana, Saudijske Arabije i tako dalje.
Joined09/06/2017
Articles219
Kerim Grbić: „Smatram da svi mi u sebi imamo preduzetnički duh, samo je važno kada ćemo ga spoznati”
Aktivista i preduzetnik Omladinske banke, student radiologije i osvajač srebrene medalje iz oblasti zaštite okoliša na naučnoj olimpijadi, u Omladinskoj banci pronašao je podršku i započeo neobičan biznis – koncept urbane farme za gljive.
Osvrtom na 15-godišnji rad ONAuBiH-a, podcrtali smo ključne aktivnosti – od promo busa koji je putovao širom BiH, preko niza radionica fotonovinarstva i prvog ljetnog kampa, pa sve do live talk showa i web serije za mlade. Svakako, aktivnost na koju smo najponosniji jeste naš medij, Omladinski magazin „Karike“. Karike.ba ili online kuća mladih predstavlja glasilo Omladinske novinske asocijacije u BiH, gdje svojim pričama mladi ljudi svakodnevno mijenjaju mišljenja i osjećanja vršnjaka/inja te na taj način liječe male rane i velike bolesti našeg društva. Naša Asocijacija je neprekidno pružala priliku mladim ljudima da se pobliže upoznaju s medijima, nauče više o njima, te da sami učestvuju u kreiranju i popunjavanju nezavisnog medijskog prostora.
Najčešće žrtve cyberbullyinga su djeca i tinejdžeri. Djeca imaju pristup društvenim mrežama često bez roditeljskog nadzora, zato nije rijedak slučaj da djeca vrše nasilje nad svojim vršnjacima. Nasilje se ogleda u zastrašivanju, prijetnjama ili uvredama. Nasilničko ponašanje kod djece moglo bi biti rezultat procesa društvenog učenja, odnosno oponašanja drugih. Ljudi koji su skloni vršenju nasilja možda su normalizovali da je nasilničko ponašanje korisno u rješavanju potencijalnih sukoba, ističe naša sagovornica Vehabović Rudež.
Semir Muhić, dvadesetpetogodišnji aktivista i koordinator Omladinske banke Živinice, trenutno iščekuje odbranu diplomskog rada; apsolvent je Tržišnih komunikacija. Sebe opisuje kao osobu koja uvijek „uradi ono što zamisli, bez obzira koliko posla ima i koji je to period realizacije“, zato i ne iznenađuje da Semir, osim svog studiranja i šestogodišnjeg angažmana u Omladinskoj banci, radi i u oblasti marketinga za jednu IT kompaniju, ali i da je u Crvenom križu predsjednik mladih Crvenog križa Tuzlanskog kantona i instruktor, odnosno predavač za program prve pomoći u Crvenom križu grada Živinice.
Prijatelji za Semira kažu da je super prijatelj, saradnik i kolega „čiji perfekcionizam mora biti ispoštovan da bi se uspješno obavio određeni posao“, a Semiru, i kada se opušta uz knjigu, film ili neki zanimljiv sadržaj na internetu, sinu ideje koje njegov dan čine zanimljivijim i produktivnijim i za svoje okruženje, ali i za sebe. Semirovi prijatelji i djevojka s kojima provodi većinu slobodnog vremena često volontiraju i imaju iste ambicije i interesovanja, a ne izostaje ni onih dana kada se samo igra PlayStation ili prebacuje iz virtualnog u stvarni svijet i rekreira igrajući fudbala, ili odlazi na planinarenje i kampovanje u prirodi.
Donedavno nisam bila svjesna toga, ali kada bih bila u situaciji da na poslu moram kriti svoju partnericu ili trpiti verbalno nasilje otišla bih prvom prilikom i ne bih se vraćala. Neki bi to vjerovatno prokomentarisali sa „odlično, šta će nam bolesnici u Bosni“, ali smatram da su te osobe manje bitne od onih koje bi se, uprkos svom ličnom neodobravanju, malo zapitale odakle mi takva odlučnost. U pitanju je jednostavna računica. Jednu sedmicu čini 168 sati, što bi značilo da zaposlene osobe oko četvrtinu svog vremena provode u radnom okruženju. Za zaposlene kvir osobe to, nažalost, najčešće znači minimalno četvrtinu vremena provedenog u pretvaranju i šutnji, a sve u nastojanju da se izbjegne diskriminacija i otkaz. Nisam bila spremna pristati na to. Vjerujem da me moje trenutno, pozitivno iskustvo na poslu štiti i osnažuje, ali i da je upravo postojanje pozitivnih iskustava pokazatelj kako, polako, ali sigurno, dolazi vrijeme kada niko neće morati praviti takav kompromis.
Pripadnici LGBTIQ+ zajednice često dobiju otkaz ili počnu doživljavati razne oblike diskriminacije i nasilja odmah nakon što njihova seksualna orijentacija postane poznata u kolektivu u kom rade, pokazalo je istraživanje Helsinškog odbora za ljudska prava.
Dobila sam otkaz na poslu zato što roditelji nisu htjeli da ostave svoju djecu sa mnom samo zato što sam lezbejka. Tražila sam pomoć od direktorice koja je kao bila suportivna, ali nikad nije reagovala, priča žena koja je bila zaposlena u vrtiću.
Dobijala sam jako malu platu jer je ona ovisila o broju tretmana koje odradim. Vrlo brzo sam dobila otkaz uz obrazloženje da je promet zapeo zbog mene, svjedoči jedna maserka.
U Bosni i Hercegovini je diskriminacija zabranjena Ustavom BiH, zatim međunarodnim ugovorima i domaćim zakonima, posebno Zakonom o zabrani diskriminacije, ali je njima propisan relativno mali broj kaznenih odredbi za poslodavca u slučaju kršenja odredbi o zabrani diskriminacije, upozorava Mirjana Ćuskić iz Helsinškog odbora za ljudska prava.
Kada bi me neko pitao na koga sam ponosna, za mene bi to bila mlada osoba koja ne sjedi skrštenih ruku, nego želi svoju zajednicu učiniti boljom - aktivira se i doprinosi. Imam tu sreću da sam u lonac.pro zajednici stalno okružena takvim mladim ljudima - inspiriraju me i vraćaju osmijeh na lice.
Jedna od njih je dvadesetjednogodišnja aktivistica, Belma Ramić, osjećajna, vrijedna i kreativna studentica treće godine Fakulteta elektrotehnike. Belma voli čitati i pisati, a njeni prijatelji i poznanici opisuju je kao dobru prijateljicu koja rado pomaže. Upoznala sam Belmu i njeno veliko srce, pa s pravom kažem da je i ja mogu tako opisati – kao volonterku i aktivisticu velikog srca.
U prvom momentu je Alijeva dijagnoza za nas bila strašna spoznaja jer nemamo s kim razgovarati, sami smo bili, ali onda, s obzirom da sam bila aktivna u nevladinom sektoru, sam se sjetila da ima mnogo udruženja koja se bave različitim pitanjima, i počela sam da tražim. Da nema tog nevladinog sektora, mi bismo bili stotinu godina unazađeni i bilo bi daleko gore. Jednostavno sam na internetu ukucala transpolnost u BiH i na moju veliku sreću pojavio mi se SOC i poslala sam im pismo, jednostavno napisala ko sam, šta je moj problem, da moje dijete misli da je transpolno i da mi treba pomoć, informacija, razgovor... Od tada je to krenulo. Pozvali su me na jednu radionicu na kojoj je bio endokrinolog iz Zagreba i endokrinolozi iz BiH, troje iz Sarajeva iako ih je bilo pozvano mnogo više, i taj susret je bio zastrašujući, ali i pozitivno iskustvo jer sam slušala tu doktoricu koja divno radi s djecom u Zagrebu i onda sam shvatila imaju pozitivna iskustva, da moje dijete nije jedino, da se to dešava, da su to samo stvari o kojima se u BiH ne priča, ali se dešava, čak i u mojoj Tuzli. Sada znamo da Ali nije jedina transpolna osoba u Tuzli, bilo ih je i prije, a meni je ta spoznaja bila potrebna i bila je relaksirajuća, spremila me na sve što se kasnije dešavalo – i Zagreb i doktoricu Žeguru… Jako mi je pomoglo i kada sam čula majku čiji je sin prošao cijelu tranziciju – meni se sve otvorilo, sve sam shvatila jer najveći je strah od tih operacija i krajnjeg ishoda, funkcije organizma, ali kada je ona meni to sve opisala i rekla da sve savršeno funkcioniše i kada sam vidjela njenog sina koji je divan, znala sam da će i kod nas sve biti dobro. Danas smo i muž i ja spremni da govorimo javno, pojavljuju se i drugi roditelji, i sada, ako se neko nađe u istoj situaciji kao ja i obrate se SOC-u – oni ih upute na nas i vjerujem da to pomaže, kaže Dinka.
Primjer Amre Ahmetović potvrđuje da želja može postati stvarnost. Pored želje, potrebna je i podrška, kako porodice, tako i okoline. Nije lako uspjeti kada te većina sputava. Jedan od osnovnih izazova za smanjenje marginalizacije i povećanje sigurnosti Roma jeste mijenjanje svijesti građana, ali i mijenjanje svijesti kod vladajućih struktura. Na taj način bi bilo moguće prestati doživljavati Rome kao problematičnu populaciju. Oni su ljudi sa snovima, željama i nadom u bolje sutra, a prvenstveno s ljudskim dostojanstvom i pravom da budu poštovani.
Nepostojanja reprezentativnosti LGBTIQ+ zajednice, kulture, stvaralaštva i života u javnom prostoru vodi do stvaranja predrasuda i miskoncepcija o zajednici. U javnom prostoru LGBTIQ+ teme su još uvijek tabu ili su čak i zabranjene, što dovodi do potpunog ignorisanja zajednice, a kroz aktivnosti poput čitanja LGBTIQ+ poezije, gledanje filmova i diskusija otvaramo LGBTIQ+ teme javnom životu i prostoru, našim sugrađanima/kama, našim komšijama/nicama, našim prijateljima/cama, i sve to s ciljem informisanja i senzibiliziranja, te otklanjanja postojećih predrasuda i iskrivljenih mišljenja. Također, kroz te aktivnosti nudimo LGBTIQ+ zajednici siguran prostor u kojem mogu biti autentično ono što jesu, te širimo prostor slobode, ljubavi i zajedništva. Sve nabrojane aktivnosti pomažu građanima i građankama da se upoznaju s LGBTIQ+ osobama i njihovim životima i da strah od nepoznatog pretvorimo u prihvatanje poznatog – to pomaže i LGBTIQ+ osobama da se osjećaju sigurnije i prihvaćenije u bosanskohercegovačkom društvu, kaže Bajraktarević. Cijeni da se promjene dešavaju, ali vrlo sporo.
Proklete granice, da nema njih sada bih mogla ovdje u centru Beograda da poljubim svoju djevojku kao i svi heteroseksualni parovi. Dođavola s tim, ja ću da pomjerim granice. Želim da je poljubim. To ću i učiniti, biće na blic, niko neće vidjeti. Stigao je tramvaj. Ona izlazi iz njega, pogledi nam se odmah susreću, krećem polako klecavih koljena prema njoj. Širim ruke i hvatam je u jak zagrljaj. Ne puštam je neko vrijeme, osjetim miris vanilije koji mi mazi nozdrve. Polako opuštam ruke i dižem glavu. Gledam njene oči, obojene su svim bojama duge. Cijeli jedan svijet stao je u taj jedan par očiju.