Dragan Bursać: Kondom donju glavu čuva, a čitanje knjiga gornju

Šta sve mlada osoba treba da zna o ratu, medijima, novinarima, čitanju, pisanju, životu u BiH i svijetu, u supermegagigaekskluzivnom intervjuu za KAR!KE objašnjava Dragan Bursać.

Najpoznatija enciklopedija naše generacije – Wikipedia, dakako – kaže da je predrasuda unaprijed donesen sud ili mišljenje o nečemu što se dovoljno ne poznaje niti se temeljito i kritički proučilo. Još kaže da se one, predrasude, najčešće stječu u djetinjstvu, prema učenju roditelja, odgajatelja, skrbnika, odnosno socijalnih skupina u kojima se odrasta, te da su predrasude vrlo tvrdokorne jer se uče po modelu, odnosno od osoba ili socijalnih skupina koje predstavljaju autoritet i vjerodostojnost. Predrasude su, uči nas Wikipedia, često temelj raznih oblika nepravednog i diskriminirajućeg ponašanja prema osobama na koje se odnose.

Tabu je, ako je vjerovati Wikipediji, riječ koja potječe iz maorskoga jezika. Kod primitivnih naroda značila je zabranu koja se stavljala na neki predmet, rad, riječ… Po vjerovanju, narušavanje te zabrane povlačilo je za sobom tešku bolest ili smrt. Danas, u prenesenom značenju, tabu znači nešto što se ne smije dirati, o čemu se ne smije govoriti.

„Naprosto, načitaniji ljudi imaju tu komparativnu prednost, da prepoznaju ratnohuškačke sadržaje i ignorišu ih. E, sad imate beskrajno glupe, a načitane ljude, isto tako imate i inteligentne ljude koji kreiraju i ratnohuškačke sadržaje i ratove, na kraju.“ (Dragan Bursać)

U rubrici Predrasude i tabui pisat ćemo o predrasudama, a bogami i tabuima prisutnima u našem društvu. Na svu sreću, ne fali ih. Rubriku ćemo otvoriti intervjuom s Draganom Bursaćem, kojeg kao stručnjaka za ovu oblast kvalifikuje to što je kolumnista koji bespoštedno kritikuje sve naše vlastodršce i, ujedno, strani plaćenik, profesor filozofije i priučeni novinar, građanin svijeta i seljak iz Bosanskog Petrovca, bivši pripadnik Vojske Republike Srpske i mrzitelj svog naroda. Jesmo li šta izostavili, Dragane?

– Sve stoji. Možda bi trebalo dodati i nekadašnja izbjeglica u Novom Sadu, te malograđanin u Banjaluci. Ne bi bilo loše turiti i mali apendix, kako sam dijete iz tzv. miješanog braka, preciznije polutan, pa sam onda mrzitelj srpskog i hrvatskog naroda, a Bošnjaci me iz hobija iritiraju. (smijeh)

Vjerovatno svaki pošten žitelj ovog dijela Balkana, ma kako mlad bio, ima izgrađen stav o temama o kojima ćemo razgovarati: o medijima i novinarima, o ratovima – i prošlim i budućim, o životu ovdje, o životu drugdje u svijetu… No, hajde da pokušamo te stavove, da ne kažemo predrasude, malo uzdrmati. Počet ćemo s vedrijim temama. Opet se zvecka oružjem u regionu. Ti si kao mladić lično iskusio sve ljepote jednog oružanog sukoba, pa nam možeš iz tog iskustva reći šta bi mlad čovjek morao znati o ratu prije nego postane njegov učesnik?

Karikatura: Jan Duran (KAR!KE.ba)

– Pa, rat je sjajno iskustvo. Za početak, ne morate u školu, na fakultet, na posao. Pored toga, ne morate se niti pravdati što nemate školu, fakultet ili posao. U rovu ste, jebi ga. Rat vam ostavlja neviđeno puno vremena za slobodne aktivnosti poput kopanja nosa, zurenja u Sunce, posmatranja astronomskih pojava… U suštini, ne ratuje se stalno. I sve je idila, dok ne padne prva granata, prepolovi vam najboljeg prijatelja ili vam odbije nogu ili ruku. Onda nastaje šou. Šou koji će vas psihofizički, pod uslovom da preživite, pratiti do kraja vaših ruiniranih života.

Oružjem rado zveckaju i mediji vodeći svoju svetu borbu za svaki klik. Šta bi to mlad čovjek morao znati o današnjim medijima dok konzumira njihove proizvode?

– Većina medija pokušava obavljati najstariji zanat na svijetu. E, sad, dobro je mladom čovjeku reći da kondom donju glavu čuva, a čitanje knjiga gornju. Znam da je poteško i erektilno disfunkcionalno ponekad navlačiti prezervativ, a znam isto tako da je još teže čitati jednog Tomasa Mana, Džejmsa Džojsa, Kamija… Ali, to vam može ne samo spasiti glavu (govorim o čitanju), nego će vam pomoći i da sami shvatite šta je smeće, a šta je dostojno vas. Nije sad to neki elitizam. Naprosto, načitaniji ljudi imaju tu komparativnu prednost, da prepoznaju i ratnohuškačke sadržaje i ignorišu ih. E, sad imate beskrajno glupe, a načitane ljude, isto tako imate i inteligentne ljude koji kreiraju i ratnohuškačke sadržaje i ratove, na kraju. Ali, to je drugi par opanaka.

„Dakle, mlad čovjek bi trebao da proputuje ovom prelijepom zemljom, upozna sebi slične ili različite ljude, vidi kako, gdje i šta se radi, pa onda dostojanstveno zapali u inostranstvo.“ (Dragan Bursać)

Karike su mjesto gdje se kale mladi novinari i oni koji to nastoje biti, dok je tvoje novinarsko iskustvo sad već višedecenijsko. Šta bi mlad čovjek morao znati o novinarstvu prije nego se u njemu oproba?

– Nemojte studirati žurnalistiku! (smijeh) Ne, šalim se. Mada, iskreno znam malo dobrih novinara koji su teoretski potkovani znanjima s fakulteta. Dakle, za početak, mlad čovjek UVIJEK MORA MISLITI SVOJOM GLAVOM. Pogotovo, ako se bavi novinarstvom. Mora znati kako se odnositi prema istini, činjenici, kako je prezentovati. Nešto se nauči, nešto dobijate po rođenju i zove se talenat, ali sve u svemu, to je zaista proces. Možda je malo pogrešno pitanje s ovim „oprobavanjem“. Jer, novinarstvo nije profesija. To je pasija, strast, život. Neuredan i često prekratak, ali odistinski život. Ukoliko gledate na sat i čekate kraj nekakvog novinarskog radnog vremena, da bi otišli kući, pod hitno mijenjate zanimanje. To je čisto mučenje.

Šta bi mlad čovjek morao pročitati prije nego pomisli da je pismen?

– Negdje sam gore pomenuo klasike. Ne postoji univerzalna forma. Može čitati Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, tekstove na Tarzaniji, Hegela… Mlad čovjek mora čitati nešto što ga intelektualno provocira. Može to biti i dnevnik Tijane Ajfon, ali to su neki drugi, ponekad viši nivoi intelektualnog eskapizma. Generalno, neka mladi ljudi čitaju i uče se od onih koji su tu, u stvarnosti i koji pišu.

Šta bi opet taj naš mladi čovjek morao znati o pisanju prije nego što odluči da od njega živi?

– Prvo, male su šanse da će baš od pisanja živjeti, a drugo, možda je baš onaj koji čita ovo budući genije i ko sam ja, stari jarac da mu govorim kako će i šta će. Generalno, a to govorim na silnim predavanjima i radionicama, pisanje je POSAO. Moja malenkost ustane ujutro, popije čaj i piše svaki dan. Ukoliko sebe tretirate kao ozbiljnog čovjeka, a pisanje kao posao imate veliku šansu da se profesionalno bavite pisanjem. S druge strane, ukoliko pisanje doživljavate kao HOBI i OPUŠTANJE, zašto bi vas neko drugi tretirao kao ozbiljnog čovjeka, koji živi od pisanja?

„Daj to ovamo da vam Bursać nešto kaže“ (Foto: A. Purić)

Na sreću, neće ih puno odlučiti da živi od pisanja i to još u Bosni i Hercegovini. Kad smo već kod života u BiH, šta bi to mlad čovjek morao znati o ovoj divnoj zemlji i životu u njoj prije nego što ode van?

– Na sreću. (smijeh) Mlad čovjek bi morao znati da postoje putevi, koji su veći dio godine prohodni. Ovakvi ili onakvi, ali prohodni. Mlad čovjek bi morao znati kakve su buredžike u Konjicu, sudžuk u Visokom, ćimbur u Zenici, ćevapi u Banjaluci, sir u Trebinju… da ne nabrajam… Dakle, mlad čovjek bi trebao da proputuje ovom prelijepom zemljom, upozna sebi slične ili različite ljude, vidi kako, gdje i šta se radi, pa onda dostojanstveno zapali u inostranstvo. Najozbiljnije sam zastupnik ideje po kojoj treba u potpunosti istražiti i eventualno iskoristiti domaće potencijale, pa onda otići. Nije to nikakav patriotizam, to je stvar logike i zdravog razuma. A, nije zdravorazumski zaposliti se namjesto Goražda ili Prnjavora za iste novce u istoj fabrici, negdje u predgrađu Nirnberga, samo zato što to raja radi.

A šta bi morao znati o svijetu prije nego zauvijek Bosni kaže zbogom?

– Svijet je surovo mjesto, podjednako kao i naša BIH. Uz dvije razlike. Tamo treba raditi i znati jezik. Svijet će uvijek biti prikriveno ksenofobičan prema vama ukoliko niste bahati turista. I to je tako od Kopenhagena do Johanesburga. Od Kjota do Sijetla. Dabome, integriraće se ljudi u više-manje otvorene zajednice i naviće se na takav život, prije svega zbog operativnosti sistema. Bitno je, dakle, da će u najboljem slučaju, djeca ili djeca njihove djece biti „građani svijeta“. Neko je spreman na takvu žrtvu i to je meni OK.

Svakodnevno mnogo toga lošeg čujemo o našoj Vlasti, ali „Vlasta je bogata i Vlasta te časti“ i svima je ona tiha patnja. Šta to mlad čovjek treba znati o vlasti prije nego poželi biti njen dio?

– Zajeban je to lebac. Vidite, vlast u BiH čini nekoliko tajkunsko-političkih klanova. Da bi ušli u te krugove, uvlačenje u stražnjicu odavno nije opcija. Zapravo nije dovoljna opcija. Morate biti stranački vojnik, koji je spreman pojesti svako sranje za svog šefa. Ali ni to nije dovoljno. Morate odraditi kakav crni posao, staviti potpis, tamo gdje šef na koncu konaca ne gura ruku. E, onda ste tako ucijenjeni i sažvakani dobro došli u svijet politike. Kome to nije mrsko, bujrum.

Za kraj, šta to mlad čovjek treba znati o Draganu Bursaću prije nego što zaključi da si strani plaćenik?

-Više/manje, sve sam rekao. O meni se sve zna. Sve je rečeno i napisano. (smijeh) Pa ne bi bilo loše znati kako izrazito pomažem državu BIH, jer sam kao strani plaćenik bio zakonskim rješenjima primoran da joj godinama ostavljam preko 50 % svojih prihoda. Tako plaćam svu ovu silnu administraciju i džabalebaroše svake vrste koji imaju ‘radno mjesto’, a priznaćete, za jednog stranog plaćenika, to je izuzetno patriotski čin.

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Sarajevski studenti književnosti na strani ideologije Vojislava Šešelja
More Stories
Političarke u BiH – kandidatkinje ili marionete?