Tata, hvala ti što nisi bio mačo muškarac!

Muška ekipa, cuga se, testosteroni isparavaju – istjerao sam neku noć curu iz stana. Nema ti kod mene cile-mile. Gledam ja u njega, on sav ponosan. Rekoh – i šta sad, ti misliš da si neki šmeker, laf? Gleda on, gleda. Ne znajući šta da kaže, reče – jesi ti to neka od onih muških p…aka što štiti  žene?

Prepoznaće  muškarci ovaj scenario. Scenario koji se malo-malo ponovi na pričama uz pivu i Champions League tekmu. A što je to tako?

Često Balkance, a pogotovo Bosance i Hercegovce predstavljaju kao primitivce, ruralne, bahate prema ženama. Negdje podsvjesno su ljudi ovdje i prihvatili tu etiketu. Nećemo zalaziti dublje u frojdovsku psihoanalizu. Sada je to nama brend postao, jebiga.

U modi je biti krkan, pakšu – što bi rekao Elvis J. Kurtović prije 15 godina!

Izgradili smo kulturu koja promoviše čvrstu mušku ruku u kući. Bicepsi, tricepsi, ti fazoni. Kažu mi – Lupi rukom o sto! Kažem im – buraz, jedino kada ja “lupam” jeste kada pišem ove moje blogove.

Ali kod nas je normalno da muško drekne na ženu, udari je – prototip macho muškarca. Stvorena kultura u kojoj sebe ubjeđujemo, dajemo sebi izgovor – pa, to se njima dopada. Fuck that shit! Moja baba, je ovako kad neko od nas “zapjeni” pa krene bogarat, udarao bi on, govorila – Hajde ti sinko na ulicu probaj tako, nemoj mi ovdje. Pa da vidim kako ćeš proći. Imala baba dobre tehnike rješavanja konflikata. Oldschool.

I moji drugovi su odrastali uz taj scenario prihvatajući to kao kulturološki “normalno”. Moja generacija, generacije prije njih a i poslije.

Sjećam se, kao klinac, odem kod druga da se igramo “kockica”. Kockice su vam kada svako ima svoj ćošak – kockicu i onda prebacujete loptu iz svoju u tuđu. (Nešto kao politika kod nas u BIH) Tada se još igralo poslije škole fuce a da roditelji ne znaju. Pa, onda vikendom kao odeš učit kod drugara a knjige ne vidite. Jednom prilikom sam bio kod onog najboljeg , iz klupe, i njemu se tata dere na mamu. Meni neugodno, a ne mogu otići i ostaviti ga samog. Vidio sam tad na njemu da je oguglao. Hej, dijete a ne reaguje! Sad ga kontam. Slušaš stalno dreku, svađu. Mehanizam odbrane djeteta je povlačenje. Ostavilo trauma na mene, a kamoli na njega.

Kada sam došao kući poslije toga  shvatio sam glavnu stvar. Iz kuće to i polazi! Iz najbiliže sredine. Porodica je osnovna ćelija društva, zar ne. Nema razloga da bude ćelija za ženu!  Kod mene je, vala, bilo drugačije. Stari kao neki pjesnik, književnik.  Znate već – brada, kosa, šešir,  ovo-ono.

Jedini slučaj kada on povisi ton jeste kada je recitovao pjesme Maka Dizdara. (Tad nisam kontao ovo, pitao pa gdje je ta rijeka da odemo vidjeti)

“Ima jedna modra rijeka

Široka je duboka je

Sto godina široka je

Tisuć ljeta duboka jest”

E, valja nama preko rijeke, momci!

Ili Petrova Noga, njega sam volio kao klinac. Možda zbog brkova, bili mi simpatični kao djetetu. Sjećam se da sam dobio knjigu “Rodila me tetka koza”, sa sve posvetom. Joj, tog keza i te sreće.

Uglavnom, meni je odnos starog i keve i tada bio super. Kad šta treba, kao neki dogovor, zasjedanje bude. Ne ono ZAVNOBIHovsko. Ko je Tito, a ko Jovanka, nije bilo važno. Glavno je bilo da skontamo šta ćemo i da porodica funkcioniše. I onda se dogovoreno ispoštuje.

A bilo je zajebanih situacija, poslije rata hiljadu problema. Nema se para, djeca mala, izbjeglištvo, nema se posla a i da ima – 100 njemačkih maraka. Šta ćeš sa tim…

Ali, šta znam, to mu nekako logično dođe. Sjesti i fino pričat. Čak je mami prepuštao glavnu riječ. Žena bila bolja u ekonomisanju od njega i on je to priznavao. Kaže fino – jebiga, ja neke stvari ne znam. Znam pisat i zaraditi od svoje profesije. Brojevi se ne rimuju, valjda zato nije umio sa njima.

Nikada nije ganjao dominantnost, neku bahatost. Ono, u fazonu – sad ja pričam! Čemu to? Pa, bariton i sopran idu zajedno savršeno, svako ko je bio u horu to zna. Zašto bi ovaj prvi bio glasniji?

A imao je poštovanje stare! Imao je i ima poštovanje i mene i sestre.  Sjećam se, još, da smo i mi bili ravnopravni članovi tih “zasjedanja”. Bilo mi drago zbog toga, kao uvažava se moje i sestrino mišljenje.

A, sestra, kada je ulazila u one tinejdžerske godine, pubertet, nije joj ništa branio. Niti galamio, govorio kako da se oblači. A, vjerujte, to se znalo desiti sa drugaricama i njihovim tatama. Znate, ima tih tata što kontrolišu kćerke u tim godinama. Gdje hoda, sa kim, kad se vraća kući. Pa, kao – nećeš mi takva napolje! Pusti, bolan, to su najljepša vremena. Još kao dječačić sam gledajuću sve to mislio u sebi –Ti, kada budeš imao svoju kćerku nećeš se ovako ponašati. A, moja sestra nikada nije iznevjerila povjerenje koje joj je stari dao. Vidjela je da je on poštuje i razumije i uzvratila isto njemu. Funkcionisalo. Kao što Justin Timberlake kaže – What goes around, comes around…

Ali, znate šta je glavni fazon?

Što su ga zezali zbog toga. Heeej! I mene, i njega. Jer nije alfa, nije namrgođen, ne lomi po kući. Znate kako je po tim skupljanjima, slavama, svadbama  i to. Svako svakom malo “sa strane”. Jer on nije lik koji cijepa drva, razumije se u auta, pije klipaču pive. Tada sam i ja osjetio pritisak okoline, sredine koja nabacuje breme koje ni Atlas ne bi mogao da podnese. Konstantno!

Tada je bila popularna ona serija “Machos” na televiziji, sjećate se? Ono, kao otac i njegovih 7 macho sinova su alfe, imaju žena koliko žele – frajeri, kožne jakne, odijela, ekonomski nadmoćniji i to. Švaleracija, dominacija. Preserancija! Excuse my digresija, ali tu vidim, po popularnosti serije kolika je penetracija (no pun intended) MAČO kulture u svakodnevni život, u naše domove.

No, starog  nije bilo briga za to. Zero fucks given! Važno je da u kući funkcioniše sve kako treba. Ono, k’o bubreg u loju da bude. Sada, poslije 20 i nešto godina skontao sam koliko sam preuzeo od njega. Koliko naučio i koliko praktikujem. Godina, po godina i dođe iz guzice u glavu! Učenje po modelu je najmoćnije. Njegovo ponašanje sam i ja primjenjivao. A, odrastao sam sa 5 sestara. Sestrom i četiri prve rodice. Ma, to je bilo i jeste 5 sestara za mene.

I danas, zbog takvog ponašanja mene isto tako sprdaju jarani. Ono, poezija, sviranje klavira. Lejm, bro! Jer to nije alfa. Uvuklo se u naše tkivo, postalo naš kulturološki epidermis. Ali neka zezaju, shvataju i oni lagano. Ja neću da budem takav. Jer sam video loše strane kod rođaka, familije a sada već i prijatelja koji imaju porodice. (Pih, nakupio sam godina, krenula pitanja “Ka’š se ženit”) A vidio sam mnogo više dobrih sa ovim drugim pristupom. Sjesti, popričati, dati slobodu i podršku. Ne potcjenjivati nego podržavati sposobnosti svoje supruge, kćerke. I sina, naravno.

I zato nema izgovora –  malo se popilo. Malo sam nervozan. Nema posla, para. Jaro, niko nema.

Brate, nisi ti mačo ako se dereš na ženu. Ako je udariš. Nisi ti nikakav autoritet time dokazao. Pustite me pjesama Aca Lukasa – Voliš li me kada se švaleram. Recitujte Šantićevu “Eminu” ako je zagustilo…

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,

No meni ne dođe lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

Niti haje, alčak, što za njome crko’!

ili pošaljite preko vibera, mesendžera, 21.vijek je, ali je sistem isti. Lijep pristup daje lijepe rezultate. Vidjećete kakve će reakcije biti. Osmijesi uživo. Smajliji onlajn. Preferiram ovo prvo. Jer takav pristup je bolji.

Zato baš uz tu pivu kad se muškarci skupe treba krenuti ovakve priče. Zato treba da pričate sa najboljim drugom o tome, sa ekipom iz kraja. Sa vašim starim, babom, kako god. Jer, nikakav se autoritet ne stiče nasiljem nad ćerkama, majkama, curama. Ali znajte da se autoritet stiče poštovanjem drugih.  Vazda bilo, vazda će i biti.

Zato, tata, hvala ti što nisi bio “mačo” muškarac!

tvoj Nikola

Comments are closed here.