Srđan Puhalo: Mladi ljudi su u biti veoma stari

Srđan Puhalo, poznati “banjalučki” psiholog, bloger i “dvorska luda koju volite ili mrzite, ali ga svakako čitate”, piše o Dodiklendu, djeci koja se bore za opstanak jedne škole, “utjerivanju boga u srednjoškolce”, patriotizmu i voljenju domovine kroz drugačije oči, te uputstvo za roditelje – kako vaspitati svoju djecu u BiH.

Ovog puta, ja sam postavljala pitanja, a Srđan je odgovarao. U svakom slučaju, razgovor je protekao Heraklitovski – panta rei.

“Banjalučki” psiholog

Čitajući o Puhalu, često se moglo naići na navode da je banjalučki psiholog, pa s tim u vezi, morala sam pitati, zašto? “Ja mislim da su mene drugi nazvali tako, valjda zato što živim u Banjaluci. Jednostavno su mi priljepili tu etiketu, što uopšte nije loše. Još nisam nadrastao Banja Luku pa da budem republičkosrpski ili bosanskohercegovački psiholog. Mislim da je to negdje logično.”

Tragajući za onim što i sami želimo biti, često se pronalazimo u drugim identitetima. U ovom slučaju Puhalo kao kritičar, pisac i psiholog, objašnjava kako vidi sebe: “Prva stvar je ta da je glupo sebe svoditi na nekoliko identiteta, ili na jedan identitet. Prosto to ne funkcioniše tako, a ni život ne funkcioniše, odnosno šta to znači vama –  kada dođete kući tada ste muž/žena i otac, kad odete na koncert ljubitelj ste neke muzike, a kad odete kod majke vi ste sin/kćerka, je l’ tako!Ukalupiti sebe u neki dominantni identitet je pomalo patološki.”

Ako malo bolje razmislimo, zar je uopšte toliko važno sebe vidjeti kao ljekara, menadžera ili direktora? Hoće li nas i naša djeca prevashodno vidjeti samo kao direktora, pa tek onda roditelja? Puhalo je sebe provukao kroz tri osobe – „Prvi jeste sretni Srđan, koji radi u firmi i zarađuje platu, jer Bože moj još nismo izvršili fotosintezu za prehranu i ishranu za održavanje na životu. Drugi Srđan trudi se baviti, hajde da to nazovemo, naukom, istražuje i radi za svoju dušu, i objavljuje neke ozbiljnije knjige. I treći, koji svašta lupeta po društvenim mrežama, piše blogove, učestvuje u društvenom životu koliko je to moguće i koliko mu ova druga dva dozvoljavaju.“

U principu sva tri Srđana se nadopunjuju i čine jednog sretnog koji radi stvari koje voli, ali ne zabija glavu u pijesak od društvenih problema, praveći se da oni ne postoje.

Psiholog vam neće dati recept za dobar život!

Koliko je u životu važno izboriti se sa samim sobom, svojim problemima i naposljetku nastaviti dalje, govori to da ljudi vrlo rijetko idu psihologu, stide se, boje ili čak nalaze alternativu da prevaziđu svakodnevne probleme. Međutim, Srđan naglašava kako nije siguran koliko možemo raditi na sebi  u jednom ovakvom društvu, tj. koliko je rad na sebi, te pravljenje od sebe dobrog čovjeka, normalno u nenormalnom društvu. “Imate društvo u kome je sistem vrijednosti poprilično čudnovat. Šta znači da vi hoćete biti dobar čovjek? Ako vidite da lopovi kradu i da ih to afirmiše, političari su zvijezde, uzori mladima su tra la la pjevači i starlete, prosto se postavlja pitanje koliko čovjek može da radi na sebi i da opstane u ovakvom društvu. Da li će društvo prepoznati i vrednovati promjenu, jer teško da ćemo dostići stanje Bude i Isusa, ili već koga”, nadalje, Puhalo smatra da je preduslov za bavljenje sobom da se stvori zdravo društvo. Prvenstveno treba da se pobunimo i borimo za sebe, a potom od sebe pravimo bolje ljude.

Ono što bih posebno dodao jeste da vi ne možete od psihologa očekivati uputstvo za dobar život. To je najgluplja moguća stvar. Vrlo često čujete – 10 koraka koje morate napraviti da biste bili sretni, pet stvari koje rade uspješni menadžeri, deset stvari za svemirski seks… Prosto mi ljudi, donekle jesmo isti, ali čim uđeš malo dublje, kreću kulturološke, geografske, i na kraju individualne razlika, tj. da je svaki čovjek svijet za sebe. Davati uputstvo sa kojim se vrlo često susrećemo je blesavo, a još su blesaviji ovi što čitaju.”

Mogli bismo se negdje i složiti sa Puhalom, jer vrlo često ljudi pribjegavaju nekim alternativama, iščitavaju svakojake tekstove u kojima pronalaze tračak sebe. Problemi ne bi bili toliki, ako pretpostavimo da sve kreće od nas samih.

“Mladima nije dobro, ali nije im ni loše”

Fotografija preuzeta sa facebook.com

Svaki odgovor traga za novim pitanjem, pa tako na moje pitanje o najvećim problemima sa kojima se susreću mladi ljudi, Puhalo kaže: “Mladi ljudi su u biti veoma stari. Šta to znači? To znači da se ljudi od svojih 15, 20, 25 godina ponašaju  kao svoji roditelji, što čini mi se nije dobro, a nije ni normalno. Imate omladinu koja sebi ne dozvoljava poimanja stvarnosti, tj. odsustvo bilo kakve ideologije za koju se oni zalažu i bore.”

U nastavku razgovora, Puhalo dodaje da su mladi digli ruke od ovog društva, umjesto da se bore i nameću svoje ideje. Međutim sva ta omladina bira ili da ćuti ili da ide odavde. „To je opet poraz mladosti. Kad si mlad neke stvari se čine neostvarive, teško dostupne. Jednostavno to je kad shvatiš da se ne želiš boriti za sebe jer se ne isplati. I onda su tu i roditelji i društvo, kao saučesnici  koji govore –  Idi, šta ćeš ovdje, ćuti, nemoj se boriti, nemoj se zamjeriti…”

Tako ušuškani u roditeljska gnijezda oni nemaju potrebu da se bude, da mijenjaju bilo šta. Nije im dobro, ali nije im ni toliko loše. To je status quo, jedna pogubna situacija, jer kad trebamo biti samostalni i boriti se za sebe, ako ne sada i ovdje, dodaje Puhalo. “Prosto nije normalno da se raduješ smrti svoje babe ili roditelja da bi dobio stan u kojem ćeš živjet. E, to su stvari koje meni strašno smetaju kod mladih ljudi, jer nijedna generacija nije imala više informacija od njih i više mogućnosti za putovati. Cijeli svijet je njihov, a opet čini se da šanse koje imaju ne žele iskoristiti.”

Pa tako dolazi do toga da se rješenje problema nalazi tamo negdje preko granica. Prosto postoji taj trend, a i treba shvatiti da su se ljudi umorili od Bosne i Hercegovine. Partijsko i rodbinsko zapošljavanje na sve strane, stalna razmišljanja o prošlim i budućim ratovima, samo su neka zasitna hrana. “Umori se čovjek od loših gazda i malih plata. Nešto kontam da si ti ovdje čovjek, u Njemačkoj si radnik. Oni tebe uzimaju kao radnika, prihvataju kao radnika i imaš ta neka prava koja važe za sve jer su određena u sistemu. Ali ima jedna druga stvar, tamo si uvijek stranac, manje ili više.“

Na šta se svodi onda život u inostranstvu? “Postavlja se pitanje, da li ću ja svojih 10-15 godina života, provesti pokazujući da sam jednak kao Njemci i Austrijanci ili bilo koji drugi, radeći 12 sati i zaboravljajući onaj čovječji dio, duhovni. Ako idete tamo da zaradite za BMW to onda nije problem, prosto je pitanje – da li ima nešto pored BMW-a?”

Količina energije koju uložite radeći u Njemačkoj, jednaka je onoj koju možete uložiti ovdje. Da li bi na taj način uspjeli promjeniti djelić sistema koji nas je proizveo. To vas ja pitam?

Diploma – kvota znanja

Da li diploma ujedno znači i mjesto menadžera? Puhalo to sagleda malo drugačije, ”Diploma je bitna jer pokazuje da imaš neku kvotu znanja šta god da si završio, teorijskog znanja o nečemu. Diploma pokazuje da si ti ulagao u sebe određeni broj godina, učeći razne stvari, a time si odličan materijal za obavljanje određenih poslova.“ S druge strane, diploma znači novi početak, pravi život. Potraga za poslodavcem koji će prepoznati kvalitet, te da iza teorijskog znanja postoji želja i volja da se praktično stvari rješavaju. To je prva prepreka koja se nalazi na putu svima onima koji završe fakultet.

“Ja sam malo matori, pa kritikujem malo više, ali oni odmah hoće da su menadžeri, direktori, šefovi, netko tko upravlja, jer Bože oni imaju fakultet. Jednostavno je, treba da upoznaju poslove kojima će se baviti. Onda dolazi neformalno obrazovanje, neka  specijalizacija, edukacije, i seminari.”

Po završetku fakulteta, ne znači da je završilo i učenje. Puhalo ima zanimljivu teoriju – “To što ste završili ekonomiju ne znači da ste dobar menadžer, ali ne znači da ne možete raditi na tome. Takođe, ako ste završili mašinstvo, i dolazite raditi u školu, vi vrlo malo znate pedagogiju, ili metodiku, i eto vam prilike da učite.”

Da li na mladima svijet ostaje?

Kako budućnost nekome treba ostaviti, tako je i pitanje samo pronašlo svoj put. Da li mladi mijenjaju svijet, i ostaje li u njihovim rukama?

“Na mladima svijet ostaje, ali stari kreiraju mlade, i u tome je problem. Ne vidim tu radost, tu spremnost za promjene, za drugačije. Spremnost da se suprostave onom što je loše, tj. kakve mlade ljude ostavljamo u ovome društvu. Da li će ti ljudi biti pametniji od nas, ili će učiti na našim greškama.“

Najveći strah našeg sagovornika Srđana Puhala, jeste da će mladi biti rastjerani, i neće se imati kome ostaviti BiH. “Zar ćemo BiH ostaviti njemačkim, američkim i francuskim multinacionalnim firmama koje će pokupovati vodu, zemlju, šumu i onda im više neće biti potrebni mladi ljudi, nego radnici koji će raditi za pare, a ne za ljubav prema državi.”


 Naslovna fotografija preuzeta sa facebook.com

Najčitaniji tekstovi

Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – razvoj događaja od kreiranja Države Izrael do  Jomkipurskog rata 1973. godine
Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Ko će pobijediti čovjeka?
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Zlatna Karika Rijad Drakovac: Kombinacija talenta i upornosti je definicija uspjeha
More Stories
Kako su mladi proširili i održali turističku ponudu BiH u protekle dvije pandemijske godine