13 razloga zašto sam napustio domovinu

Ovo je tekst koji pišem u svojim mislima već mjesecima, uređujem, zaboravljam, počinjem iznova i od njega odustajem. Ne više! Došlo je vrijeme da ga izbacim iz sebe, prvo na papir a potom i online, među ljude. Kada vi budete ovo čitali, ja više neću biti u mojoj domovini. Nakon godina gnušanja i odbacivanja ideje stranca, dijasporca, posustao sam i postao jedan od njih. Za početak na godinu dana, kao student na razmjeni, ali sada dok razmišljam o povratku, poprilično sam uvjeren da nakon ove godine, ni na kraj pameti mi neće biti povratak u BiH (osim možda turistički za vrijeme SFF-a).

Krenimo ipak od toga kada sam prvi put pomislio da želim otići odavde. Upisao sam srednju elektrotehničku s nadom da ću veoma lako pronaći posao, ako ne budem želio dalje studirati. Ipak, u trenutku kada sam završio srednju školu bilo je više nego očito da nema posla za one sa srednjom školom i da je jedina logična stvar upisati perspektivan fakultet (ETF) s kojim ću kasnije veoma jednostavno pronaći posao. U moju kalkulaciju nisam uvrstio to da ETF mene možda ne zanima ili da ja možda nemam afinitete prema elektrostruci. I ovo je greška koju mnogi čine, upisuju škole i fakultete računajući na to da će im oni sutra osigurati posao, ne razmišljajući da li oni zaista žele raditi u toj struci i da li su oni sposobni da obavljaju te poslove. Ipak, za mene to nije bio razlog zbog kojeg bih želio da odem iz domovine.

Prvi put sam poželio da odem nekoliko mjeseci prije nego sam pokupio papire sa studija elektrotehnike. U tom trenutku sam se  bacio u potragu za bilo kakvim poslom i studijem koji odgovara mojim zanimanjima (promociji kreativnih ideja). U potrazi za poslom van struke, jer u struci naravno da nema posla, vjerojatno je prvi put kad sam pomislio: jebote, ja želim da odem. Aplicirao sam za posao u McDonald’su, pozvali me na razgovor, kad tamo stručna komisija od 8 ispitivača. I ono odmah postavljaju stvari jasnim, ne žele redovne studente, mada bi se radilo pola radnog vremena za neki sitni studentski honorar. Ono što mi je posebno zanimljivo bilo u razgovoru je to da su malo propitali moje znanje književnosti.Šta ja znam, valjda oni koji nisu pročitali Odiseju ne znaju kako potopiti pomfrit u vrelo ulje. Naravno, nisam primljen na ovaj posao, kao što nisam primljen ni na mnoge druge. Nitko ne želi redovnog studenta, nitko ne želi da prijavi radnika regularno, nitko ne želi radnika koji zna razmišljati glavom.

I onda kada pogledam van, u taj neki normalni svijet, kad tamo svaki tinejdžer veoma lagano dolazi do posla, predaš danas aplikaciju na 2-3 mjesta i netko će te sigurno nazvati u roku od 10-15 dana. (1.) Tamo negdje vani tinejdžeri zarađuju više novca okrećući burgere, čisteći stolove ili prodajući kozmetiku u tržnim centrima nego bh. medicinari koji svakog dana spašavaju ljudske živote.

Dobro, posla nema, osim s fakultetom, kontam ja i predajem papire na FPN Sarajevo. Ostalo je još 12 mjesta na odsjeku koji me zanima, te se prijavilo svega 2-3 ljudi, govori mi teta na studentskoj službi predzadnji dan konkursa. Dva dana poslije, dođem ja da vidim rezultate konkursa kad ono skoro 90 ljudi je apliciralo za tih 12 praznih mjesta. Evo ga moj razlog broj dva za odlazak.

(2.) Ovdje se narod ponaša poput pijačara prevaranta. Ovdje ljudi masovno žele jedni druge da zajebu i zakinu za veoma malo novca. Nije meni žao što sam uplatio određenu sumu da predam papire na FPN, ali zar mi se nije moglo pošteno reći: “Dečko ovaj odsjek je pun, na njega je apliciralo već previše ljudi, probaj predati na ovo drugo kod nas ili idi traži negdje nešto drugo”. Ne ide taj novac toj teti sa studentske u džep, ali ona to ipak radi, i naravno da nakon takve obmane nitko normalan ne bi uplatio tom fakultetu samofinanciranje ili pomislio ponovno aplicirati. Šta više,  mislim da svatko s bar malo klikera u glavi nakon ovakve uvrede bi se potrudio da raširi negativan glas o ovoj instituciji i parožednim fukararama koje te gledaju u oči i lažu ti – što je najgore od svega – ne za sebe nego za instituciju koja i njih omalovažava.

I tako, nemam druge nego da “odmorim” godinu dana, volontiram, završavam tečaje jezika, informatike, tražim konkretan posao dok radim instrukcije iz matematike po kućama (oblijepiš 3-4 naselja letcima, postaviš cijenu nižu od ostalih i ljudi se javljaju). Odlučujem polagati vozački ispit kod čovjeka koji odlazi javno na TV prozivati komisiju koja prima mito, i tako ni to ne rješavam iz prve jer ako želiš biti vozač: (3.) bitnije je znati kome staviti u  džep nego znati voziti. Priključujem se jednoj političkoj partiji samo kako bih od nje odustao 2 mjeseca poslije jer mi se gadi (4.) da ovdje ne možeš ništa uraditi ako nisi u stranci. A zatim ponovno predajem papire na fakultete, ovaj put na EFSA i FF (izvadio duplu dokumentaciju te predao na jedan fakultet s prijemnim i drugi bez prijemnog) i tu dolazimo do petog razloga mog odlaska.

(5.) Znanje studij plaća, štela besplatno studira…Sjedim ja na prijemnom na EFSA, gledam svoja posla tj. radim zadatke i ne obazirem se na stručno osoblje koje je tu kako ne bi nitko varao na ispitu. Samo što, valjda, nije varanje ako ti je nadzornik štela, pa otvoreno ti ukazuje na greške, šta je potrebno ispraviti, zaokružiti i slično. I tako Arman časno pošteno svoje uradi za prvog na listi samofinanciranja  a dečko sa štelom časno pošteno uradi za redovni studij.

Ipak nije kraj svijeta, kažem sebi, evo upao sam na redovan studij na FF i tu dolazimo do niza novih razloga mojeg odlaska. (6.) Na javnom fakultetu te tretiraju kao stoku i najveću fukaru, na studentskoj službi “akobogda” je mjerna jedinica vremena, pojedini profesori svoje privatne probleme i frustracije lijeće na studentima i naravno najgore prolaze oni koji se zanimaju za struku i pokazuju želju za znanjem i napretkom. Zvuči kao totalni apsurd, ali jedna asistentica (koja sada završava doktorat negdje van BiH) nam je otvoreno rekla na prvoj godini: (7.) “ovdje postoji određen broj nekompetentnih budala koji strahuju za svoju radnu poziciju, i to strahuju da će im ta pozicija biti oduzeta od strane onih koji danas tu studiraju.“

Otvoreno tvrdim da nije ni najmanje zabavno položiti skoro 30 ispita (dvopredmetni studij) spremajući ih iz redovne i dodatne literature (i čitajući sedmično tri lektire jer je takav studij), objaviti gotovo stotinu tekstova na različitim portalima u godinu dana, ali i dalje biti prva godina studija. Apsurdno zar ne? Ja sam filmski kritičar/novinar/urednik portala koji je plaćen za obavljanje ovih poslova (e, da, vidi ima posla i bez faksa za one koji se trude, rade na sebi i interesuju), ali nisam ni blizu da završim fakultet. (8.) Kolege i kolegice koji su prepisivali na ispitima s Wikipedije su časno pošteno završili prvi ciklus studija (i nema potrebe da ovo dodatno komentarišem).

I naravno dok trepneš sjebao si 5-6 godina života u ništa, na studiju koji voliš ali ti ne ide, u poslove koji nisu stabilan izvor prihoda. (9.) Jedna grupa prijatelja je otišla raditi van zemlje. To su oni koji posjeduju malo više fizičke snage, oni fizikanere vani kako bi poslali novac obitelji koja je ostala ovdje. (10.) Ono prijatelja što je ostalo i završilo fakultet ovdje, sjede po kući ili su na kafama (nargilama) nadajući se poslu. Neki rade u kafićima, neprijavljeno, kod gazda na dnevnice na kojim ih se zakida ili oni zakidaju narod praveći od jedne kafe dvije, točeći manje pića…

A ja i dalje pošten, gledam svoju brigu, (11.) čuvam svoj obraz, dobar sam kolega na poslu, dajem sve od sebe, motiviram ljude u mojoj okolini, uvijek se zalažem za njih. Na fakultetu uvijek tu da pomognem kako god mogu. Ipak, (12.) s porodicom sam upao u neugodnu monotoniju, komunikacija nam se svela na svega nekoliko rečenica (šta ima? nema ništa. hajmo jesti. da li si još gladan? da li ti treba šta? ne treba mi ništa.). I dalje sam odličan komšija. A komšije me znaju pitati samo dva pitanja. To su jedina dva pitanja na koja ne znam i ne želim znati odgovor.

Prvo pitanje svakako je “kako faks”, ali, realno, tko će još objašnjavati sve te zavrzlame s fakultetima kad i sam ne mogu da vjerujem sranja koja sam prošao. Drugo pitanje je “Ka’š se ženit’?”, ali – budimo opet realni – (13.) Ovdje ti prisjedne i druženje i ljubav, a da ne ulazim u razgovor o nekim brakovima i djeci… Općenito mladi se sve manje druže upravo jer ne žele širiti negativnost, svi žele da odu i kada imaš želju da odeš nekako ne želiš povrijediti niti sebe niti svoje prijatelje odlaskom.

Ulazak u veze je apsurdan jer zašto bi bio u vezi ako i ja i ta osoba želimo da odemo van, ali nema teorije da skupa odemo? A veze na daljinu? Da netko gubi godinu, dvije, pet svog života čekajući me? Jebote, dvadesete su tu da se prožive, ne želim ih nikome krasti! Ako netko sad govori sebi “Tko želi nađe načina”, ja vam kažem: jebiga, ne možeš načine i razloge vječno izmišljati.

Neki se svejedno odluče na brak, pa čak i na djecu i onda jedva sklapaju kraj s krajem. Nije ovo sredina u kojem želim imati dijete jednog dana, ja ne želim da moje buduće dijete odrasta učeći o njihovim i našim, da nema prilike razvijati se u bilo kojem pravcu (kao sportista, zaljubljenik kulture, entuzijasta za znanošću, ma šta god poželi), da mu ja ne mogu garantirati sigurnost na ulici kao ni financijsku sigurnost. Ne želim da se moje buduće dijete dovede u poziciju u kojoj sam ja trenutno sa svojom porodicom.

Nije do mene, mnogi moji prijatelji su u sličnoj situaciji i sami proživljavaju lični kaos i sramotu. Nitko ne želi otvoreno da prizna da smo sjebali sve te godine uzalud… Zato ja odlazim, znam da će mnogi za mnom. A oni koji pitaju šta ćemo ako svi odu? Ja kažem nek’ zadnja osoba koja ode zaključa vrata domovine i baci ključ u neku provaliju da se ne bi slučajno netko zajebao i pomislio se vratiti.

Comments are closed here.