Dragi mladi, a i ti, stariji, čitaoče, Omladinski magazin KAR!KE je opet živ. (Aplauz i huk iz publike)
Nakon 25 printanih izdanja u proteklih 9 godina i jednog pokušaja zaživljavanja na mreži tokom prošle godine, evo nas u novom ruhu i s novim snagama, ali i istim starim namjerama: da mladi pišu o mladima i za mlade. Nije ovo početak KAR!KA, postojale su, dakle, i ranije. Otrcano je ovo nazvati i novim početkom. Sve mi se čini da nam u njima, tim novim počecima, prođe život. Ne moramo vas, stoga, u uvodnom članku zamarati s tim šta su KAR!KE, šta smjeramo, šta ćemo raditi… Ne moramo, ali hoćemo. Malo. Takav je red. No, ne bojte se. Nećemo početi s onim kako je stanje u zemlji, u medijima, među mladima loše. Ili hoćemo?!
Znamo da je stanje loše
„Ne moram vam govoriti kako je stanje loše. Svi znate da je stanje loše. I gore je od lošeg. Pravo ludilo“, reče voditelj Howard Beale na početku legendarne scene iz ništa manje legendarnog filma Network (toplo preporučujem gledanje ovog filmskog remek-djela). Ne moramo vam ni mi govoriti da je stanje u Bosni i Hercegovini loše, posebno kada su u pitanju mladi. Statistika u ovom slučaju ipak otkriva sve. Stopa nezaposlenosti mladih u BiH je najviša u Europi – iznad 63 posto. Tačka. Drugi podatak vam i nije potreban.
U domaćim medijima dnevno ćete pročitati najmanje jedan tekst o odlascima mladih iz BiH. To je direktna posljedica statističkog podatka iz pasusa iznad. O „odlivu mozgova“ (ova kovanica je već postala dio svakodnevnog javnog diskursa te joj više nije potrebno dodavati apoziciju) mediji izvještavaju najčešće kao o jednom tragičnom procesu. Smatram da to što mladi odlaze uistinu jeste tragedija, ali tek za jednu zemlju koja mirno posmatra kako ostaje bez budućnosti, a nikako za sve te ljude koji su shvatili ono što i federalni premijer – da je svijet „lopta šarena“ i da im se drugdje nude prilike da nešto lakše nego u domovini ostvare potencijale koje imaju. A šta će biti sa zemljom, s, da prostite, državom? O tome, naravno, brinu oni koji i trebaju da brinu. Zaštitnici nacionalnih interesa, dokazane patriote i domoljubi kojima su bh. građani, pardon, narodi, tu dužnost povjerili. Ima neke divne ironije u činjenici da baš od te zaštite nacije, naroda i vjere, od svetog kolektivnog koje se prožima kroz svaku poru našeg društva, na hiljade mladih godišnje bježi ravno u područje individualne slobode.
Dakako da ne treba pritom idealizirati one koji odlaze ili sažalijevati one koji ostaju. Sjajno je to sažeo Dalibor Milas u jednom od svojih tekstova, napisavši: „smatram da ljudima treba ostaviti da sami izaberu što žele, a ne raditi pompu oko toga. Pravo je svakog pojedinca da traži najbolje rješenje za sebe. Nisu bolji ni oni koji odlaze niti oni koji ostaju.“ U Karikama će biti riječi o životnim iskustvima i jednih i drugih. Svi oni su dio slike o mladima u BiH, a Karike će nastojati da tu sliku što vjernije prikažu, ali i da utječu na mijenjanje te slike koliko je to moguće. A moguće je, za početak, boriti se protiv defetizma i straha, koji više od ičega drugog svakodnevnicu čine frustrirajućom.
Neće svaka priča promijeniti svijet
Stanje u Bosni i Hercegovini je loše, ali nije ona najgora od svih mogućih svjetova i, što je još važnije, nije ona predodređena da bude najgora kako nas se frazom „to je Bosna i to je tako“ pokušava ubijediti. Opet ću se poslužiti citatom, i opet je u pitanju sjajni mladi pisac i mislilac iz BiH: „Najveći ‘grijeh’ naše današnje zbilje jeste slijepo vjerovanje u nepromjenjivost, u ustaljeni poredak stvari koji se sažima u određenoj lijenosti misli, koračanju stazama koje su ugodne, u smislu da vode do jasnih mjesta u političkom labirintu gdje je moguće opstati i lagodno postojati pod žezlom današnjih moćnika.“ Ne mogu se oteti dojmu da je defetizam najjače oružje moćnika u održavanju statusa quo i samih sebe na pozicijama moći.
Neće svaka priča promijeniti svijet, no svakim tekstom ćemo nastojati da čitaoce ohrabrujemo i potičemo na činjenje i na mijenjanje. Na osvajanje slobode bar u onom njenom najelementarnijem obliku: da se slobodno misli, govori i hoda. Porazno je bilo saznanje da mladi ljudi, studenti, osjećaju kako tu slobodu danas u BiH nemaju. Govorim o slučaju kada su u novembru prošle godine poginule studentkinje sarajevskog Filozofskog fakulteta. Slučaj vam ne moram prepričavati. Dan nakon tragičnog događaja okupili su se građani da pozovu na odgovornost nadležne za sigurnost u saobraćaju i na ulicama glavnog grada. U izvještaju na Školegijumu saznajemo da su im se pridružile i dvije Editine i Selmine kolegice. „Prišla im je televizijska ekipa da uzme izjave, odbile su. U razgovoru s jednom od demonstrantica rekle su da se plaše davati izjave i kritikovati sistem. Na pitanje da li se plaše hodati ulicom, jedna od njih je odgovorila: ‘Plašim se i hodati i govoriti.’“ Neće svaka priča promijeniti svijet, ali se nadamo da će KAR!KE svakodnevno ohrabrivati svoje čitaoce da slobodnije govore i hodaju.
Računamo na vas
Ne može svaka priča promijeniti svijet, ne događa se svaki dan nešto sudbonosno, kako bi mogao zaključiti nekritički konzument medijskih sadržaja u današnjem društvu spektakla, te bi stoga bilo pogrešno gajiti onaj početni entuzijazam da je sve ono što radimo revolucionarno i da nikad niko nije radio ništa slično. Radile su prethodne redakcije printanog izdanja KAR!KA u proteklih devet godina jako dobar posao, zbog čega po drugi put pokušavamo da taj kontinuitet pisanja ovog omladinskog medija nastavimo i u online formi.
Nedostatak omladinskih medija u BiH je još jedan, ali ništa manje važan razlog zašto oživljavamo jedini omladinski magazin. Ako kroz godinu dana KAR!KE budu čitali srednjoškolci u, naprimjer, Srpcu, Bužimu ili Grudama, jednako kao i studenti u velikim gradovima, i svi oni ne samo čitali, nego u Karikama prepoznali svoj medij, u čijem kreiranju sadržaja mogu učestvovati i direktno (slanjem svojih tekstova) i indirektno (predlaganjem priča kroz interakciju s redakcijom magazina), onda ćemo moći reći da smo ostvarili cilj i da KAR!KE žive.
Nadamo se da smo vam nedostajali. Dugo i ugodno čitanje KAR!KA vam želimo.
