Život nije dečja igra

„Nedavno je na „Ne davimo Beograd” protestima masa spontano zapjevala uvodnu špicu serije „Bolji život”. Riječ je o seriji koja je bila posljednji veliki jugoslovenski brend. Tačno sedam dana nakon prikazivanja posljednje epizode ove serije došlo je do prvih okršaja JNA sa slovenačkom Teritorijalnom odbranom, što je bio početak kraja SFRJ.

„Bolji život” je jugoslovenska porodična serija snimana u periodu od 1987. do 1991. – ključne godine posljednje etape postojanja nekadašnje SFRJ. Serija je uživo pratila posljednje trzaje Jugoslavije.

Glavu porodice čini Giga, dođoš iz Šumadije u Beograd, koji je direktor fabrike kojoj prijeti stečaj. Giga je oženjen Emilijom, profesorkom u gimnaziji, beogradskom damom iz visokog društva. Giga i Emilija imaju troje djece – Sašu, koji stalno obija vrata biroa za zapošljavanje, Bobu, buntovnika s/bez razloga, te Lidiju, preteču djevojaka kakve će Srbi gledati kroz nekoliko godina na Pinku. Pomenute karaktere je glumila izuzetno kvalitetna glumačka postava, a u prilog ovoj tvrdnji govori činjenica da je većina njih nastavila nizati značajne uloge u domaćim serijama i filmovima.

Serija „Bolji život” bila je oda srednjoj radničkoj klasi koja krpi kraj s krajem, ali ipak nekako uspjeva da živi lijepo. Danas je gotovo nemoguće zamisliti peteročlanu porodicu koja može s prosječnim primanjima da sebi obezbjedi četvorosoban stan, podmiri sve mjesečne obaveze i svake godine sebi priušti godišnji. Kako se pita CYA u gotovo fukoovskom stilu preispitivanja istorije: da li bilo nam je bolje kada bilo nam je gore?

„Bolji život” je priča o disfunkcionalnoj porodici u disfunkcionalnoj državi. Serija se od klasičnog američkog sitkoma razlikovala koliko i Amerika od Jugoslavije.

Priča se vrti oko beogradske porodice Popadić, koja se suočava s novonastalim problemima u društvu: nezaposlenošću, finansijskim problemima kućnog budžeta, socijalnim razlikama, korupcijom i malverzacijama. Ovi problemi idu ruku pod ruku s tradicionalnim porodičnim dešavanjima poput odrastanja, ženidbe, razvoda, ispraćaja u vojsku…

Serija je osamdesetih doživjela rekordnu gledanost zato što je na kritički način prikazivala društvo. Reprize na RTS-u, BiH, te hrvatskom RTL-u pokazuju da smo i nakon skoro tri decenije gladni boljeg života. Ova serija, kao i britanske Mućke, i dan danas ostaje popularna zato što naše društvo još uvijek nije izašlo iz tranzicije. Čitavu plejadu likova iz serije možemo i dan danas vidjeti na TV-u. Primjera radi, Gigin nadređeni – Jataganac, koji preko noći napušta komunističku partiju i ulazi u SPS. Danas imamo sijaset stranačkih preletača koji će s istom revnosti kao Jataganac objašnjavati kako oni nisu nikad ni bili član pređašnje stranke.

„Bolji život” je predstavljao, ali i dan danas predstavlja, refleksiju našeg društva. Svi su histerični, svi se nešto deru, svi pokušavaju da dođu do neke love. Svi pomalo sluđeni, pomalo zbunjeni. Svi u maničnoj trci da što prije žive što bolje. Kako kaže uvodna špica: ja hoću život, bolji život da ga ZGRABIM.

Nakon sto pedesete reprize na RTS-u počnete primjećivati određene sitnice u seriji. Mnoge stvari u seriji su statičnije nego u stvarnom životu. Naprimjer, u stanu se ništa ne mijenja šest godina, što je apsurdno. Ali, ako pogledamo širu sliku, zar nije i sama Jugoslavija pred svoj kraj bila statični mrtvac?! Dok su države Istočnog bloka baš u tom ključnom periodu počele da sjeku veze s umirućim SSSR-om te da otpočinju proces demokratizacije i okretanja tržišnoj privredi, u Jugoslaviji, nekad najprogresivnijoj i najliberalnoj istočnoevropskoj državi, gotovo ništa se nije dešavalo. Sve do 1991. vladao je status quo koji je podrazumijevao ostanak vladajuće komunističke partije na vlasti, te mizerne ekonomske reforme za mandata Ante Markovića (mizerne u odnosu na krupne reformske korake kojim su grabili Poljska ili Čehoslovačka).

Osamdesete su predstavljale veliki prelom u odnosu na prethodne decenije. Narod je bio izmoren ekonomskim, kulturnim, političkim promjenama i bio je bukvalno željan boljeg života. Svi su osjećali da se jedan sistem u kome su odrasli nepovratno ruši, nesigurni još uvijek na šta će sve to izaći.

Kao i svaki sitkom nakon uzleta, „Bolji život” s vremenom počinje da slabi, akcenat s glavnih likova se prenosi na situacije i epizodne likove kako bi se navukla još poneka epizoda. Međutim, za razliku od američkih, ove tradicionalne forme sitkoma u „Boljem životu” su imale dublji smisao. Tako u zadnjoj sezoni, usred vremena napetosti Hrvatske i Srbije, imamo vjenčanje sa zetom iz Dalmacije. Boba radi boostanja poljuljanog jugoslovenstva odlazi u JNA (koja je u nadanjima masa trebala da spasi SFRJ).

Narod u Srbiji i drugdje po Balkanu će, po svemu sudeći, i dalje ostati gladan boljeg života, kojeg Vučić najavljuje svakih 2-3 godine. Nedavno je na „Ne davimo Beograd” protestima masa spontano zapjevala uvodnu špicu serije „Bolji Život”, inače kompoziciju Vokija Kostića koju je maestralno izveo Dado Topić. Prikladnije je možda bilo da su beogradski demonstranti zapjevali uvodnu špicu iz „Srećnih ljudi”, light verzije „Boljeg života”, koja ide: napolju je vučje vreme, strah od nekih tamnih noći.  

„Bolji život” je predstavljao posljednji veliki jugoslovenski brend. Tačno sedam dana nakon prikazivanja posljednje epizode ove serije došlo je do prvih okršaja JNA sa slovenačkom Teritorijalnom odbranom, što je bio početak kraja SFRJ. Iza pomenutih vojnih formacija ostaju zgarišta i leševi; takav ishod je pravilo svih ratova vođenih na teritoriji Jugoslavije.

Jedna od posljednjih scena ove serije se dešava na beogradskom aerodromu. Boba sa svojim drugovima iz JNA (Juga u malom: Slovenac, Crnogorac, Bosanac i Hrvat), s kojima je oformio bend, odlazi na turneju u inostranstvo. Poruka je jasna – bend može da svira o bratstvu i jedinstvu samo još vani.

Život ljudi koji obitavaju na prostoru država koje su nastale na razvalinama Jugoslavije je bio i (ostao) kao u naslovu romana   „negdje drugdje“.

Spread the love
  • 134
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
aleksandar.krecar

aleksandar.krecar

Comments are closed here.