Zatvaram oči i sanjam. Sanjam kako odlazim daleko odavde. Negdje, a ne vidim najjasnije gdje. Ali se nadam da je svjetlo koje vidim na kraju tunela stvarno, izgrađeno od mnoštva sićušnih atoma, blještavo kao svjetlo svemirskog i vječno žutog sunca, svjetlo iz onih poput mora svjetlucavih priča, a ne tek moja zamisao o idealnoj sreći.
Ustajanje
Konačno dižem dupe iz kreveta nakon trećeg vriska alarma. Ne ustaje mi se jer ni ovaj dan ne nosi neki čvrst, lijep, snažan motiv da ga proživim. Znam, biće siv kao i većina onih prije njega koji stanu u moju 21 proživljenu godinu. Ipak, propustim li današnja predavanja neću dobiti potpise i idem pravo u pakao, tako da ću radije izabrati vaskolike muke ranog ustajanja nego da gorim u živoj vatri. Krevet mi je pretvrd pa me malo bole leđa. Ali to nije ništa jer me već u sljedećem trenutku zapljuskuje sibirski hladan vazduh moje male sobe; uvijek sam željela da bude veća jer skučeni prostori u meni izazivaju tjeskobu i osjećaj neslobode. Vatra nije naložena. „Ne može da gori i noću. Ko će nakupovati toliko drva!“, rekao bi moj tata.
O, Bože, želim da jednog dana:
- imam dovoljno para da mi svaki dan nosi neke zanimljive aktivnosti koje će ga obojiti
- imam udoban madrac koji je zdrav za moju kičmu
- živim u dovoljno prostranoj kući u kojoj će uvijek biti toplo
Gradski prevoz
Ulazim pokisla u autobus jer se još nisam do kraja uspjela oporaviti od šokantnog ustajanja. Svojim supersoničnim vidom registrujem jedno prazno mjesto za stajanje ispod žute šipke i probijajući se kroz uspavana tijela stižem do njega. A onda mi čulo mirisa onesposobljuje užasan smrad nekog od saputnika. S radija dreči Stoja i njena čuvena kompzicija „Metak “. Pomišljam: „O, Bože, daj mi sad jedan koji sigurno neće promašiti.“
Dok baja gari kroz gradske krivine ja samo mislim kako želim da jednom:
- Imam svoje auto.
- Da me ne opijaju smrad, turbo folk, površne priče, tračevi i ostale gadosti koje nosi gradski prevoz.
- Mogu duže da spavam, a ne da ustajem rano da bih stigla na autobus kojim ću doći prije svih na fakultet jer sljedećim kasnim.
- Ne moram da se guram i gužvam 40 minuta svako jutro.
Fakultet
Polako pristižu ostale kolege i prilaze mi na čašicu tipičnog studentskog razgovora koji prethodi, uglavnom, nekom suvoparnom predavanju od kojeg ti obično ostane urezano tek nekoliko rečenica i to u onom dijelu mozga koji ti polako odumire jer ga skoro nikad i ne koristiš. Prvo priča o profesorici koja je na to mjesto došla bog zna kako, s obzirom na to da joj vokabular nije bogatiji od onoga moje odavno upokojene prababe. Priču o dotičnoj prekida uglađeni profa srednjih godina, proćelav i pun samopouzdanja čije stručne knjige počinju s citatima iz Biblije. Nemilosrdni studenti prelaze na njega – valjda da mu se osvete jer će im održati mukotrpno predavanje koje iščekuju. Prvo kreću o novčanim tarifama za polaganje njegovog ispita, a potom govore kako je jedino interesovanje koje pokazuje za studente ono koje se odnosi na mlade koleginice. Zatim spominju i kako je dobio posao zahvaljujući tome što je član svedržećeg SNSD-a. Iz toga izvlače pouke kako se mi koji sad studiramo nećemo zaposliti nikada ako budemo normalni, moralni, pošteni i ako ne budemo dio neke partije. Još malo prečešljavaju materijalne uslove studiranja nazivajući ih groznim, a zatim, hell yeah, dragi moji i drage moje – predavanje može da počne!
Hoću da:
- Učim u školama u koje ću se radovati da idem.
- Učim gradivo koje će mi davati kvalitetno znanje i biti predstavljeno na savremen način.
- Se ljudi zapošljavaju na osnovu njihovog obrazovanja, njihovih zasluga, znanja i kvaliteta, a ne na osnovu količine novca koju ponude, stranačke knjižice ili, još gore, neke veoma nemoralne usluge.
- Ljudi koji se bave naukom stvarno znaju šta je nauka.
- Živim u društvu koje promoviše nauku i njena dostignuća, a ne zastarjele i tradicionalne filozofije.
- Fakultete završavaju oni koji imaju znanje, a ne pare, veze i slične stvari.
- Se ljudi na uglednim pozicijama i ophode tako – ugledno.
- Određeni ljudi pri zapošljavanju nemaju prednost samo zato što su stranački botovi.
- U društvu u kojem živim se glorifikuju i promovišu vrijednosti koje služe dobrobiti civilizovanog čovjeka, a ne one niskomoralne, primitivne i nehumane.
- Imam materijalne uslove u kojima ću svoje kapacitete razviti do maksimuma.
Kafa
Nakon svih obaveza na faksu drugari me zovu na piće. Zabijem ruku u džep, napipam 1,50 KM, nasmijem se i kažem “može”. Jeste da ću preskočiti užinu, ali nema veze, nije mi prvi put. Trpiću glad zarad kafice s drugarima, pa ću jesti kad dođem u svoj topli dom.
Želim da:
- Uvijek imam novca za esencijalne ili one male ljudske potrebe koje život čine srećnijim.
- Ne izbjegavam druženje jer nemam para za kafu, sok, pivo, kartu za kino, ulaznicu za koncert…
Kuća
Već neko vrijeme ne vidim dobro, ali neću da idem kod ljekara dok god mogu da furam ovako. Jer, jebiga, samo participacija je 3 KM.
Otvaram frižider – pasulj od tri dana, četiri jajeta, margarin, 2 mrkve, pola litre mlijeka, pola tegle džema, 1 tegla meda, malo majoneze, zanemarljiva količina senfa. Nema šta, ovaj put uz jaja poješću i malo pasulja. Odlično! Dolazi mama nakon dvanaest sati rada za jednog snoba koji obrće milione, a radnicima uplaćuje minimalac. Umorna, iscrpljena, tužna kao i obično, ništa novo. Tata govori kako više neće nikad konkurisati za neki posao i da mu je ovo posljednji put da dobija „pišljive odbijenice“ iako ga direktorica njegove škole neprestano proganja i pokušava mu uručiti otkaz kako bi na njegovo mjesto zaposlila nekoga ko će joj za tu divnu uslugu na račun uplatiti deset hiljada maraka. Brat se žali kako trenira uzalud i kako bi kao sportista sad zarađivao hiljade i hiljade dolara da živi u Americi. Na sve to s TV-a galami grdosija u ulickanom odijelu i tješi (valjda sve nas) kako će uskoro biti bolje. Kaže da napredujemo i da nas čeka svijetla budućnost. Na trenutak se isključujem od svih priča koje mi bombarduju mozak i zamislim sebe kako radim neki honorarni posao i od tih para pomažem roditeljima i putujem. Nasmijem se i kažem sebi „Malo sutra, Nikolina! I ovo ljeto će ti biti spektakularno – spektakularno ćeš gluvariti. Posao nećeš naći jer ga slabo ima, a i to što nude pokupiće oni s vezama i vezicama.“ Poslije onoga s kravatom u uglađenom odijelu, preko čitavog ekrana reklama kojom se mole građani da pošalju SMS i doniraju 1 KM djevojčici oboljeloj od leukemije.
Stvarno bih voljela da:
- Živimo u humanim socijalnim uslovima (prije svega da svi imamo pravo na besplatno liječenje).
- Ljudi rade u uslovima dostojnim čovjeka i da uživaju u svom radu.
- Živim u zemlji u kojoj se poštuje i sprovodi zakon.
- Se bahatim ljudima nedostojnim određenog položaja onemogući pristup istom.
- Se poštuje čovjek i njegovo dostojanstvo.
- Političari ne budu oni koji nisu dostojni ni ime da im se spomene već da to budu ljudi kao što su nekad bili Ivo Andrić i Miloš Crnjanski.
- Se dovoljno ulaže u sport.
Previše se crnih tačkica nakupilo u mom životu i zato bez vjere u bolje sutra ovdje želim da budem negdje tamo, daleko od mjesta mog porijekla.
Neprestano razmišljam kako i na koji način da odem odavde, da li u Ameriku, Njemačku ili Australiju. Da odem negdje, bilo gdje, daleko od ovog dosadnog života jer ko zna uskoro može postati kao životi mnogih koji žive gore od mene. Kažu da se živ čovjek na sve navikne. Ja kažem ako je pametan i mlad teško. Taj i takav čovjek je stvoren da ide naprijed i ako ga zatvorite u kutiju propadanja zasigurno će pobjeći iz nje. On vidi koliko ga prostranstvo čeka i obećava izvan te skučenosti koja mu je servirana. Po meni to je matematičko pravilo, strogo, kruto i nepromjenljivo.
Jedino nas napredak može zadržati.
I opet…
Zatvaram oči i sanjam. Sanjam kako odlazim daleko odavde. Negdje, ne vidim najjasnije gdje. Ali se nadam da je svjetlo koje vidim na kraju tunela stvarno, izgrađeno od mnoštva sićušnih atoma, blještavo kao svjetlo svemirskog i vječno žutog sunca, svjetlo iz onih poput mora svjetlucavih priča, a ne tek moja zamisao o idealnoj sreći .
Naslovna fotografija: (Midhat Poturović/Oslobođenje.ba)
