Nadam se da će jednom i u ovoj zemlji profunkcionisati zakoni koji štite druge i drugačije.Ili ćemo se vratiti nazad i početi ubijati one koji su rođeni ili iz nekog razloga postali drugačiji. U tom scenariju ću i ja biti obilježena time što mi je kći lezbejka. Šta reći za majku koja je doživjela da joj jedno dijete umre na rukama, jer je bolesno, a mijenjala bi svoj život za njegov? Moje dijete širi ljubav, a ne mržnju. I zdrava je, i sretna, i magistrica, a biće i doktorica nauka i ja sam ponosna na nju, mada ne nosi lakirane cipelice.
Čini mi se da ne postoji priča o autovanju koju nisam ispričala, ali ova je skrovitija, intimnija. Kao da se opirem pisati je. Povremeno sam je spominjala u medijima, rana spoznaja privlačnosti prema istom spolu, no ovaj put ću joj dodati i kontekst. Pratimo djevojčicu kojoj mama kroji odjeću i oblači je u najšarenije i najraznolikije haljinice. Svako jutro počinje posjetom maminom frizerskom salonu gdje sam najčešće birala da mi kosu oblikuje u punđe. Željela sam biti Sailor Moon, pa sam puštala kosu da raste. S televizora se uvijek čula muzika. Tri tek domalo mlađe sestre su također bile naručene to jutro. Izvana, sve je izgledalo obično. Iznutra se nazirala razlika, dok sam sporadično pakovala knjige za školu.
LGBT su postali zajednica, a trebali su ostati samo ljudi, s jednakim pravima, jer identitet bira nas, a ne mi identitet. Posmatrajući iz konteksta osobe koja i sama nema svoju grupu, te stoga poput stepskog vuka svjesna svoje mrtvaje koju individualnost nosi, razumijem šta marginalizacija u Bosni i Hercegovini sa sobom nosi, jer svi žele biti dio, a ne Ostali. Pod plavetnilom neba, u tmini noći bivstvuju oni, a ako zanemarimo nas i njih, znat ćemo da smo jedno, i da razlike nisu ubitačne već samo lijepe.
Šta sam sebi i ko sam ostalima? Pitanje koje se dosta osoba pita u toku svog života. Pogotovo ako ste pripadnik/ca LGBTIQ+ populacije. Još ako kojim slučajem živite u BiH, pitanje dobija dodatni presing. Napisaću nešto o periodu pronalaženja SEBE. Dakle, pitanjem iz naslova počela sam da se bavim još od ranog djetinjstva. Ko sam ja? Zašto sam „drugačija“ od ostalih djevojčica? Da li je to bolest?
Strahovi su se iznova i iznova pojavljivali u mom životu. Šta ako ovo nikada ne prestane? Šta sa mnom nije uredu? Zašto se meni ovo dešava? Jesam li bolesna? Da mogu sada da se vratim u to vrijeme i da zagrlim tu malu djevojčicu i kažem joj: „Ne brini, uredu je što ti se sviđaju djevojčice, ne obaziri se na okrutne komentare okoline.“ Nažalost, to ne mogu da uradim i ta djevojčica je morala da se izbori s mnogim nedaćama i strahovima da bi došla do ove djevojke koja je sada. Njen put je počeo istraživanjem internet stranica o homoseksualnosti.
Ne volim da sanjam ono što želim, ne želim da se osjećam slobodno tamo gdje sve nestaje onako brzo kako se i pojavilo, bez kontrole, u jednom dahu, i opet sam tek budan. Sanjao sam da nisam zatvoren, bio sam vani zajedno s onim što čuvam u sebi i svoja četiri zida, jer tu jedino osjećam sigurnost, sa svim bojama. Veoma dugo je postojalo uvjerenje da su svi drugi u pravu, ipak su većina, a većina je ta koja dirigira i uspostavlja definiciju normalnog u društvu. Zašto se onda osjećam toliko loše i da li je život tako surov i jednostavan, gdje sve moraš prihvatiti, bez obzira na osjećaje i unutrašnji nemir, u protivnom nailaziš na nove nemire u ljudskom obliku brda i planina, verbalnog i fizičkog nametanja i povratka u stanje normalnog?
Koliko je sebična borba kad samo jedna osoba ima koristi od nje i koliki je gubitak drugih ljudi koji u stvari gube tebe kao osobu koju su oni zamislili. Ali, paradoksalno jeste tako razmišljati. Ako svi drugi žele tebi najbolje onako kako su oni zamislili, i ako to nasilu prihvatiš, izgubit ćeš sve; kako onda išta od toga vrijedi? Niko to neće razumjeti ili će se bojati istine. Sebičnost u ovom obliku gubi na značaju, uglavnom sve gubi smisao.
Kada ste biseksualna osoba, suočeni ste s dvostrukim odbacivanjem – hetero ljudi vas smatraju homoseksualcem, a homoseksualci pederom koji nema hrabrosti da prizna šta je u stvari. Svijet smo naučili gledati crno-bijelo, tako smo odgajani. Moja generacija je u adolescenciju zakoračila u doba prije dolaska interneta, kada su prvi kontakti...
Kakva je uloga profesionalnih medija u borbi za sigurniji i kvalitetniji život LGBTIQ+ zajednice u BiH? Kako profesionalno i etički...
Ja znam kako se osjećam, to je neka gorčina i svakakvo nekakvo nedefinisano stanje, zbog toga što je iza mojih leđa očigledno čitava porodica pričala da volim muškarce. Dodatak tome jeste da u meni nema hrabrosti kao što sam smatrao. S oduševljenjem i ponosom govorim kako sam hrabar jer iznosim javno priču o psihičkim razlikama i problemima, a nisam pet godina bio u stanju izaći s muškarcem, ako me već djevojke nisu privlačile, pa šta god bude. Ne, ja sam taj koji je trpio to, čekao nešto, i kunem se da bih čitav život bio sam nego što bih se usudio priznati sebi da mi se sviđaju muškarci.
Po prvi put sam ušao u intiman odnos s više od jedne osobe kada sam bio na studentskoj razmjeni u drugoj zemlji. Naime, stupio sam u kontakt s oženjenim gej parom, koji je bio u otvorenom bračnom odnosu. Oni su bili na pragu tridesetih, a ja sam tek počeo da gazim dvadesetima. U mojim očima, predstavljali su savršenu koheziju. Jin i jang. Kod jednog sam najviše volio njegov stav, držanje i otvorenost. Odisao je energijom sigurnosti, odvažnosti i hrabrosti, ali u nekom odmjerenom, elegantnom, ne prenapuhanom načinu. Kod drugog sam prepoznavao ogromnu količinu empatije i razumijevanja, te sam stoga s njim i dan-danas u kontaktu. Najviše sam volio naše dugačke razgovore nakon seksa kada bismo s osjećajem sigurnosti stavili cijelu svoju dušu, prošlost i sve što nosimo sa sobom na stol i uživali gledajući kako se klupko naših života raspliće ispred nas dok smo goli, bez cenzure i bez pokrivača. Tu, na tom mjestu, sa svim našim nesigurnostima i nesavršenostima. Voljeli smo to jedni kod drugih. Mogli smo biti slobodni u načinu ekspresije, bez osjećaja da nas onaj drugi osuđuje, nego istinski sluša i razumije.
Ne namećući nikom ništa, bili su tako slobodni i svoji, a ta sloboda nije mogla biti osvojena jednom, nego se osvajala svakim danom. Nisam mogla da ne pomislim da meni kao strejt osobi je nametnut tabu na mnoge teme o kojima bih progovorila bila. Na temu seksualnih sloboda prvi put sam razgovarala s njima – sa svojim gej prijateljima.
Na kraju krajeva, svi smo etiketirani – neki prema svojoj religiji, neki prema profesiji, neki na osnovu crnih mrlja iz prošlosti. Problem je, kada malo bolje razmislim, u onima koji etiketiraju sa zlim namjerama i zanemaruju sve ljudske odrednice osim tih etiketa. Iz tog razloga, ovo društvo će teško izaći iz vrtloga zlog, nekorektnog i osuđujućeg ophođenja prema onima na čijim etiketama boldiranim slovima piše „lezbejka“, „gay“ ili pak „trans“. Jer ipak, u velikoj mjeri smo konzervativno društvo, pa se bilo kakvo odstupanje od većine smatra nepoželjnim i nenormalnim.
Od trenutka kada sam prvi put vidjela povorku ponosa na televiziji, a to je bilo 80-ih godina prošlog vijeka, poželjela sam da se ona desi i u BiH: šarene zastave, nasmijani ljudi, neki čak i kostimirani, muzika – to nikako ne može biti nešto loše! S godinama je sazrijevala misao kako se to mora desiti i ovdje jer gejevi i lezbijke ili svi drugi pripadnici LGBTIQ populacije u BiH moraju dobiti svoju šansu, trebaju imati jednake mogućnosti, ne smiju biti diskriminisani jer, ako ništa drugo, imaju iste obaveze kao i svi drugi, a pride je sjajna prilika da se pokažu, outuju, obznane da su gej ili lezbijke – valjda je to lakše uraditi na suncu i pod šarenom zastavom u nekoj skoro pa prazničnoj atmosferi! Povorke ponosa svuda u svijetu i služe da skreću pažnju na LGBTIQ osobe i nose poruku o potrebi rješavanja njihovih važnih socijalno ljudskopravaških problema poput istopolnih brakova i zabranu diskriminacije i homofobije, ali i njihovo uključivanje u javni život, jačanje identiteta i stvaranje prihvatljivog ambijenta za LGBTIQ osobe, posebno mlade.






















