Jedan od “onih” razgovora s prijateljicom

Eric James Borges, tinejdžer i borac za prava LGBTQI+ osoba, u svom oproštajnom pismu koje je ostavio iza sebe nakon što se ubio, napisao je da ga nije boljelo to što je gay, već ga je bolio način na koji je bio tretiran zato što je gay.

Ova njegova misao, jedna od zadnjih u njegovom životu, sablasni je podsjetnik na bol svih onih koji se kroz život bore s osudama, uvredama, nasiljem, etiketiranjem i neravnopravnošću u društvu. Ericova ispovijest stvara mi osjećaj straha pa odmah zovem prijateljicu, koja se s etiketom lezbejke bori godinama, samo da bih je pitala da li i nju boli.

„Boli me. Svaki dan me boli i stvara mi tjeskobu. Ne mogu više da se krijem.“

„I to će proći“ – izgovaram. „Brzo će proći, kao što sve prođe“ – kažem i brzo spuštam slušalicu. Nemam nikakav bolji niti mudriji odgovor, ali ni veću laž da izmislim. Neće proći, barem ne još, ali ne smijem to da joj kažem. Tako je ne bih utješila, ni ohrabrila, već samo podsjetila na surovu realnost okoline u kojoj se nalazi.

Još dugo će postojati etikete, još dugo oni koji se identificiraju s jednim od slova iz akronima LGBTIQ+ neće imati jednaka prava i još dugo će doživljavati zla i trpjeti nedostatke tolerancije ovog društva. Nije čak problem ni u tim prokletim etiketama. Nisu one zapravo loše, donekle su i korisne i prelijepe jer spajaju naizgled iste ljude koji su u svojoj srži drugačiji od drugih, pa nas na sasvim pristojan način tjeraju da te razlike prepoznamo i prihvatimo onakvima kakve jesu – minorne i individualne.

Na kraju krajeva, svi smo etiketirani – neki prema svojoj religiji, neki prema profesiji, neki na osnovu crnih mrlja iz prošlosti. Problem je, kada malo bolje razmislim, u onima koji etiketiraju sa zlim namjerama i zanemaruju sve ljudske odrednice osim tih etiketa. Iz tog razloga, ovo društvo će teško izaći iz vrtloga zlog, nekorektnog i osuđujućeg ophođenja prema onima na čijim etiketama boldiranim slovima piše „lezbejka“, „gay“ ili pak „trans“. Jer ipak, u velikoj mjeri smo konzervativno društvo, pa se bilo kakvo odstupanje od većine smatra nepoželjnim i nenormalnim.

Sve ovo ja njoj ne mogu da kažem. Ma nema ni potrebe da joj govorim, ona to i sama zna jer se nosi s ovom realnošću otkada je njena prva simpatija bila djevojka. Kao da to što ona voli nju ili on voli njega treba da bude neki problem!

Prijateljice moja, ako ti nešto znači – meni nije problem. Ja te volim i prihvatam takvu kakva jesi. Voljela bih i da ti sebe voliš i prihvataš unatoč svoj mržnji. Ona nema nikakve veze s tobom.

Nina

Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina Karike i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje
Mostovi društva
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
„Postala sam svjesna svoje bolesti kad sam krenula na terapije“
Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO NE
Zašto muškarci (ne) vole kučke?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
More Stories
Intervju – Amina Omerbašić, JU MSŠ “Hasan Kikić” Gradačac