Studentica komparativne književnosti piše o svojim gej prijateljima i prijateljicama sa studija koji su joj promijenili neke poglede na život, ali i pomogli da samu sebe bolje razumijeva te lakše i sigurnije govori o nekim temama o kojima naše društvo još uvijek šuti.
Ljeto u Konjicu, ne ključa beton pod našim nogama kao u Mostaru, naprimjer, ali mnogo je toplije nego u Sarajevu kojem se radujem više od svega, ne što dolazim na studij i želim učiti, nego što dolazim na studij i želim živjeti. Tako sam tada razmišljala; ispostavit će se da živiš pored rijeke i zemlje, učiš od nje, ali ja sam tada bila zanesena, a ruku na srce – nije da nisam i živjela. Živjela jesam, učila jesam i nisam mislila o pederima i gej kulturi – za mene je to bila nepoznanica.
Sada kad razmislim, pojam o njima mi je mogla približiti televizija i pop kultura, ali tad je (i sad!) Konjic njegovao long live rock and roll, te smo žustro prosvjedovali protiv TV-a pozivajući se na Fukoa i ideju da treba uzgajati kulturu refleksivne neposlušnosti, pa osim muzike nismo slušali ništa. TV u našim kućama je služio da vlastite zijane uspijemo sakriti ostavljajući starce pred velikim glasnim ekranima dnevno-političkih detalja od kojih smo mi bili operisani. TV je čuvao naše tajne i omogućavao da se dokrademo dugo nakon policijskog sata. Roditeljskog, hoću reći.
Upisujem svoju pravu ljubav – komparativnu književnost
Ljeto u Konjicu, kao i svako, brzo je prošlo, a ja najesen upisujem studij italijanskog; gonjena nekim nižim strastima, ali to zaboravimo, ja jesam, jer svi mi od čega živimo ako ne od zaborava. Sljedeće godine upisujem svoju pravu ljubav – komparativnu književnost. Dolazim na prvi čas, stojim u holu da uđem u salu, sigurna u to što volim, nesigurna da će sve drugo tim izborom voljeti mene, hop – doskoči i obasja me jedan čovjek čija bi vam se sjena mogla učiniti ridikuloznom:
„Ćao! Ja sam M!“
„Ćao! M!“
Skapirali smo se odmah. Ubrzo se oformilo društvo po kojem se prva godina komparativne književnosti pamtila. Svi još jedni drugima nismo, a nekad hoćemo, kad se svi nogama ubijemo, priznali da smo završili fakultete, postali majke, postali ba jebene ribe, šta je kome već bilo važno, samo zato jer smo imali jedni druge. Sjedila sam do M. na predavanjima – ponosno mi je rekao da je peder kad je na zidu u učionici zabljeskao Vitruvijev čovjek. Sjedila sam do H. na predavanjima, ona se vrtjela oko uha tad svoje djevojke; sad kad znam H. odgovorno se kunem da joj je šaputala da će one sjebati i renesansu, i da to nije tako teško ako si jedan zanesenjak.
Do dolaska na studij nisam poznavala nijednu gej osobu
Bar ne nekog ko je već bio autovan, pa sam prije nego što ću doći na fakultet i upoznati ovu ekipu, o gej ljudima razmišljala kao što danas razmišljam o vanzemaljcima – da, vjerovatno postoje, ali ne hodaju Zemljom. Prva stvar koja me oduševila jeste kako su iznova i iznova osvajali slobodu – posmatrati to, za mene je bio oblik revolucije.
Ne namećući nikom ništa, bili su tako slobodni i svoji, a ta sloboda nije mogla biti osvojena jednom, nego se osvajala svakim danom. Nisam mogla da ne pomislim da meni kao strejt osobi je nametnut tabu na mnoge teme o kojima bih progovorila bila. Na temu seksualnih sloboda prvi put sam razgovarala s njima – sa svojim gej prijateljima.
Nisi ni mogao da „fejkaš“ bilo šta; odmah bi bio markiran kao jedan „phony“, jer oni nisu „fejkali“ ništa.
Mnogo mi je značilo kad sam vidjela da i opne srama mojih fantazija nestaju kao šećer u kafi koju bismo pili poslije predavanja i sama činjenica da sam konačno napustila jedno bolno mjesto šutnje. Ne bih voljela upasti u zamku generalizacije – živim u Sarajevu već nekoliko godina, upoznala sam raznorazne ljude, i dobre i loše, ali moji gej prijatelji su mi pokazali čar tišine umjesto čame šutnje; šta znači biti uvažen sugovornik umjesto nijemog posmatrača, muziku umjesto loše frekvencije na radiju i na tome ću im biti uvijek zahvalna.
I kao neko ko je desetljećima pa i stoljećima obeshrabrivan, sputan kao što gej populacija jeste ovdje – oni nikad nisu bili isključivi, zato ih i jeste divno imati za prijatelje. Hoću reći, lijepo je kad si shvaćen, kad te neko razumije i voli tvoj integritet ne pokušavajući rasparčati mnoštvo identiteta koje posjeduješ i trajno isključiti jedan – kao što to društvo njima radi. I na tome im hvala.
Šareni drugovi
Tad sam tek pomislila na sve one cure u Konjicu koje su možda jedna drugu voljele, a nisu smjele (a strast, kao i kašalj i neznanje ne možeš sakriti), na muškarce koji su se tukli, jer nisu mogli da se vole, na svog tatu koji bi volio da prigrlim svijet i na svoje šarene drugove koji su me tome naučili. Oni, a ne televizija.
M.
Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
