Iza duge

Smatram da su predrasude samo vrsta slabosti osoba koje imaju određeni strah, ali i manjak znanja o osobama koje pripadaju marginaliziranim skupinama društva. Ljudi nisu stvari pa da ih sortiramo po kutijama, te ih ne treba etiketirati i odbacivati, bez obzira na to o kakvom razlogu se radi. Vjerujem u to da smo svi individualni, različiti i specifični na svoj način, te da je to jedna od osobina čovječanstva koja ga čini prelijepim. Sretna sam, ali i bogata, jer imam prijatelje i prijateljice koje su osobe s invaliditetom, pripadnici i pripadnice nacionalnih i vjerskih manjina, dio LGBTI+ zajednice, jer me je svako to prijateljstvo obogatilo empatijom i ljudskošću. Nepravdu koju su oni/e osjetili/e je i mene zaboljela, te me je to podstaklo na aktivističko djelovanje. Ubijeđena sam u to da ne moramo biti pripadnici ni jedne marginalizirane skupine da bismo primijetili nepravdu koja joj se nanosi. Zato je važno obrazovati se o temama vezanim za prava marginaliziranih skupina ili razgovarati s pripadnicima i pripadnicama marginaliziranih skupina, kako bismo razumjeli njihov položaj, osjećanja i okolnosti u kojima se nalaze, te svakodnevno preispitivati predrasude. Jedan mali gest aktivizma danas, bilo da se radi o verbalnom ili online ukazivanju na nepravdu, ispravljanju diskriminatornog diskursa, izbjegavanju pejorativa koji se odnose na marginalizirane skupine ili organiziranom antifašističkom djelovanju s drugim ljudima može spasiti jedan život sutra i pomoći nekome da se osjeća prihvaćeno u društvu koje jeste njegovo/njeno. Ukoliko otvorimo naša srca, možemo prevazići sve predrasude, a jedino tako možemo graditi bolje i pravednije društvo.

Donedavno nisam bila svjesna toga, ali kada bih bila u situaciji da na poslu moram kriti svoju partnericu ili trpiti verbalno nasilje otišla bih prvom prilikom i ne bih se vraćala. Neki bi to vjerovatno prokomentarisali sa „odlično, šta će nam bolesnici u Bosni“, ali smatram da su te osobe manje bitne od onih koje bi se, uprkos svom ličnom neodobravanju, malo zapitale odakle mi takva odlučnost. U pitanju je jednostavna računica. Jednu sedmicu čini 168 sati, što bi značilo da zaposlene osobe oko četvrtinu svog vremena provode u radnom okruženju. Za zaposlene kvir osobe to, nažalost, najčešće znači minimalno četvrtinu vremena provedenog u pretvaranju i šutnji, a sve u nastojanju da se izbjegne diskriminacija i otkaz. Nisam bila spremna pristati na to. Vjerujem da me moje trenutno, pozitivno iskustvo na poslu štiti i osnažuje, ali i da je upravo postojanje pozitivnih iskustava pokazatelj kako, polako, ali sigurno, dolazi vrijeme kada niko neće morati praviti takav kompromis.  

Pitajte prosječnu osobu na ulici, bilo ovdje, bilo u zapadnim zemljama, i vjerojatno će vam reći da kvir ljudi imaju ista ili veća prava od svih ostalih. Da nije tako, Netflix ne bi ubacivao gay likove u svaku petu seriju, niti bi Hollywood prepuštao poneku svoju glavnu ulogu kvir glumcima! A tek naš Balkan koji se može pohvaliti gay premijerkom Anom Brnabić! Ako to nije znak jednakosti, ne znam šta jeste. Ali, svi znamo da to prihvatanje i dalje dolazi s hiljadu uslova koje moramo ispuniti da bismo ga zaslužili. To nije sloboda, nego samo još jedna marketinška skupina. Prava jednakost leži u bezuvjetnom prihvatanju svih nas, bez obzira na to koliko smo profitabilni. Ali, unatoč svemu, optimista u meni ne može u potpunosti da odbaci kapitalizam u bojama duge kao lošu stvar. Vidim ga kao pomak društva. Prije deset godina, mnogi od nas nisu ni mogli sanjati da ćemo biti dovoljno prihvaćeni da budemo profitabilni. Možda se možemo usuditi sanjati da ćemo jednog dana zaista biti i jednaki.