Šta sam sebi i ko sam ostalima? Pitanje koje se dosta osoba pita u toku svog života. Pogotovo ako ste pripadnik/ca LGBTIQ+ populacije. Još ako kojim slučajem živite u BiH, pitanje dobija dodatni presing. Napisaću nešto o periodu pronalaženja SEBE. Dakle, pitanjem iz naslova počela sam da se bavim još od ranog djetinjstva. Ko sam ja? Zašto sam „drugačija“ od ostalih djevojčica? Da li je to bolest?
Strahovi su se iznova i iznova pojavljivali u mom životu. Šta ako ovo nikada ne prestane? Šta sa mnom nije uredu? Zašto se meni ovo dešava? Jesam li bolesna? Da mogu sada da se vratim u to vrijeme i da zagrlim tu malu djevojčicu i kažem joj: „Ne brini, uredu je što ti se sviđaju djevojčice, ne obaziri se na okrutne komentare okoline.“ Nažalost, to ne mogu da uradim i ta djevojčica je morala da se izbori s mnogim nedaćama i strahovima da bi došla do ove djevojke koja je sada. Njen put je počeo istraživanjem internet stranica o homoseksualnosti.
Pored stranica na kojima su pisale sasvim normalne stvari, nailazila sam i na one koje su propovijedale o tome kao o mentalnom poremećaju. Koliko bih samo suza isplakala svaki put kada bih pročitala tako nešto, jer sam se plašila osuda okoline. Plašila sam se svog odraza u ogledalu. Sve je bilo satkano od straha i želje za bijegom od istine. Tražila sam utjehu, stupala sam u kontakte s raznim ljudima na društvenim mrežama, razgovarala s njima o tome zašto sam takva i da li postoji još neko ko je takav. Od mnogo ljudi dobila sam samo riječi utjehe i podrške koje su u tom trenutku bile veoma važne za mene, jer utjehu od okoline nisam mogla da tražim.
Naime, živim u izrazito homofobičnoj sredini.
Pokušaj razgovora s roditeljima
Pokušavala sam da razgovaram s roditeljima o sebi i svojoj orijentaciji, ali bih bivala ućutkana; jednostavno, ta tema nije bila dobrodošla u mojoj porodici tokom mog djetinjstva. Najviše su me boljeli njihovi komentari kada bi se na televiziji prikazivala Povorka ponosa ili bilo šta o LGBTIQ+ populaciji.
Stav mojih roditelja bio je: Neka rade šta hoće, ali u svoja četiri zida. Sve to govorilo mi je da ni ne pokušavam bilo šta da im kažem, već da pokušam da se vratim na „normalan tok“. No, sada u ovim godinama počela sam otvorenije s njima da pričam o LGBTIQ+ populaciji i na neki način ih pripremam za ono što dolazi, tj. da se autujem i da oni to prihvate dobro. Kroz razgovor s njima sam zaključila da i manjak edukacije itekako dovodi do predrasuda.
Primoravala sam se da budem strejt
Trudila sam se da sve te osjećaje prema djevojčicama prenesem na dječake. Sve je to bila laž, lagala sam sebe da mi je lijepo, da se lijepo osjećam dok to radim i da mi to prija, ali ne, ništa od toga nije mi prijalo. Osjećala sam se kao da ja ne živim svoj život, kao da živim život druge osobe. Gušila sam svoje potrebe i želje da bih se „uklopila“ u okolinu i ništa što sam radila nije me istinski ispunjavalo, bila sam potpuno bez emocija.
Pravo ja
Ono pravo JA progovaralo bi svaki put kada bih ostala sama. I dalje se nisam mirila s tim, bježala bih, pa se ponovo vraćala na staro, ali uzaludno. Ipak, s ove vremenske distance, zahvalna sam za sve što se izdešavalo jer da nije bilo toga, ne bih bila ono što sam sada. Vjerovatno bih nastavila da lažem sebe i živim život kakav ne želim. Zato je veoma važno izaći iz „čahure“ i izboriti se za sebe, jer postoji mnogo ljudi koji će vas podržati i nikada nećete biti sami.
Danas sam autovana većini svojih prijatelja koji su mi pružili nesebičnu podršku i, kao što sam već gore spomenula, na korak sam do potpunog autovanja roditeljima. Podrška koju dobijam mi mnogo znači, ali i da je nema prija mi ovaj osjećaj slobode koji osjećam od kada se više ne krijem i prisiljavam na nešto što ne želim. Jednostavno znam da kada se pogledam u ogledalo da gledam pravu sebe, onu istinsku, i da to nije nikakav oklop koji nosim zarad prihvatanja okoline.
Željana Maglov
Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
