Rubina Čengić, novinarka i urednica, donosi svoja razmišljanja o LGBTIQ+ populaciji u BiH u kojoj vidi veliki društveni potencijal, ali poručuje i da se LGBTIQ+ populacija treba više otvarati bez obzira na rizike jer sloboda se osvaja, niko je nije dobio serviranu.
Od trenutka kada sam prvi put vidjela povorku ponosa na televiziji, a to je bilo 80-ih godina prošlog vijeka, poželjela sam da se ona desi i u BiH: šarene zastave, nasmijani ljudi, neki čak i kostimirani, muzika – to nikako ne može biti nešto loše! S godinama je sazrijevala misao kako se to mora desiti i ovdje jer gejevi i lezbijke ili svi drugi pripadnici LGBTIQ populacije u BiH moraju dobiti svoju šansu, trebaju imati jednake mogućnosti, ne smiju biti diskriminisani jer, ako ništa drugo, imaju iste obaveze kao i svi drugi, a pride je sjajna prilika da se pokažu, outuju, obznane da su gej ili lezbijke – valjda je to lakše uraditi na suncu i pod šarenom zastavom u nekoj skoro pa prazničnoj atmosferi! Povorke ponosa svuda u svijetu i služe da skreću pažnju na LGBTIQ osobe i nose poruku o potrebi rješavanja njihovih važnih socijalno ljudskopravaških problema poput istopolnih brakova i zabranu diskriminacije i homofobije, ali i njihovo uključivanje u javni život, jačanje identiteta i stvaranje prihvatljivog ambijenta za LGBTIQ osobe, posebno mlade.
Uostalom, šta je njihov grijeh?
To što vole nekog istog pola? Pa šta – to je njihov lični, privatni, intimni život. Osim toga, nikoga ne tjeraju da se ponaša kao oni. Za mene lično je otpor prema istopolnoj ljubavi isto što i otpor prema nacionalno mješovitim vezama, ali sam jako svjesna prepreka s kojima se ti ljudi sreću, dodatnih u odnosu na ono što svi preživljavamo živeći u dosta teškom vremenu na komplikovanim prostorima.
Zašto ne ostanu u četiri zida?
Zakonom o zabrani diskriminacije u BiH je zabranjena i diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije, Krivični zakon je prepoznao zločin iz mržnje zbog seksualne orijentacije i rodnog identiteta, a Ustav BiH garantuje slobodu i ljudska prava pojedinca, pa i gejeva i lezbijki, ali oni i dalje nemaju prava na bračne zajednice, nasljeđivanje imovine, posjećivanje u bolnici, usvajanja djece, nemaju podršku zdravstvenog sistema, posebno transrodne osobe i njihove porodice kada uđu u proces promjene oznake spola ili transinkluzivnu medicinsku skrb i osiguranje. Uz to im se brani sloboda okupljanja uz pitanje zašto ne ostanu među svoja četiri zida.
Iste obaveze, ali drugačija prava
Nemaju pravo i podršku, ali imaju sve iste obaveze kao i drugi: ići u školu, platiti porez, platiti zdravstveno osiguranje, poštovati saobraćajne znakove, plaćati kazne… Biti uzorni građani. Možda zvuči kao stereotip, ali imam prijatelje i prijateljice koji su gej i žive vrlo teško – ne smiju reći roditeljima, na poslu ih, ako ga imaju, kinje, ne mogu se javno pokazati s partnerima ili partnerkama. Ima i onih koji se ne kriju, ali i ne pričaju na sav glas o svojim ljubavima, s partnerima ili partnerkama se pojavljuju u javnosti, ali vrlo diskretno, svjesni da ih svaki čas neko može pretući, vrijeđati.
Nešto mislim i da smo malo licemjerni
Kada nam zatreba hitna operacija ili štela da dijete upišemo na fakultet ili hitno popravimo automobil ili u banci uzmemo kredit – ne pitamo da li je osoba koja odlučuje gej ili lezbijka, a kada na ulici vidimo sretan istopolni par imamo gomilu primjedbi ili se najčešće čuju komentari hajde što se ljubakaju, ali što ne ostanu kući, šta se imaju javno pokazivati. Licemjerno, zar ne? Isto kao kada političar, koji je obavezan da primjenjuje zakon, na dan održavanja pridea u Sarajevu napusti Sarajevo, a trebao biti u prvom redu i dati podršku tim ljudima jer on je i njihov političar!
A nismo uvijek bili takvi, to odgovorno tvrdim barem za Sarajevo
Ljudi koji danas imaju 70 ili 80 i više godina se čude otporu prema LGBTIQ osobama i uopšte tolikom pridavanju pažnje jer oni imaju ili su imali prijatelje koji su živjeli u istopolnim zajednicama i niko se nije čudio, to je bila vrlo lična stvar.
Doprinos razvoju društva
Zaboravljamo da je uskraćivanje prava i sloboda jednoj grupaciji koja uopšte nije mala onemogućavanje tim ljudima da daju svoj puni doprinos razvoju društva. Zamislite recimo da neka LGBTIQ osoba zna šifru za lijek za rak, ali mu/joj neki nadobudni ministar ili nemenadžer ne dozvoljava da radi u zdravstvu. I, najvažnije – ti ljudi su među nama: naši prijatelji, djeca, sestre, braća i, nećete vjerovati, često naizgled heteroseksualni muževi i supruge zarobljeni u strahu i neosviještenosti sebe. I da, problem prava LGBTIQ osoba nije samo sloboda ljubavi i njenog javnog manifestovanja, nego ogromna paleta problema koje imaju ljudi koji su rođeni kao transrodne ili interspolne osobe. Dakle, ništa od ovog naši prijatelji ili sugrađani iz LGBTIQ populacije ne biraju, oni su rođeni takvi i oni su NAŠI!
Pravo na jednakost i na različitost
Moramo im, mi koji vjerujemo da smo heteroseksualni, pomoći da dobiju pravo na jednakost i pravo na različitost jer oni su ogroman društveni i ljudski potencijal: znanja, vještine, obrazovanja. Moramo biti solidarni s njima jer ne znamo ko pored nas, voljen i blizak, krije svoje seksualno opredjeljenje, ali nam i oni sami moraju pomoći, moraju se otvarati, bez obzira na rizike jer sloboda se osvaja, niko je nije dobio serviranu.
Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina Karike i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
