„Ova prostorija“, nastavio sam, „je moja kreacija. Sve je gluma, zar ne? Onda je moja istina jednaka svačijoj – jednako tačna, jednako pogrešna.“ Glas je šutio, ali osjetio sam toplinu osmijeha kako proždire zidove. „Samo jedna stvar je užasnija od izmišljenog pravila: pridržavati se izmišljenog pravila. Priroda je nepogrešiva; dakle, ja sam nepogrešiv.“
Oduvijek sam bila takoreći romantična duša. U ćošku učionice pisala bih pjesme o svojim simpatijama i pokušavala pridobiti njihovo prijateljstvo pomažući im da urade zadaću. Sve je bilo idealno u tom mom svijetu, dok me jednu večer tadašnja najbolja drugarica nije pozvala u grad. Naravno, priključilo se još nekoliko djevojaka iz iste škole, ali sve smo bile ista generacija, početak drugog razreda srednje škole. Ta večer će mi ostati urezana dobro u sjećanje jer tada sam po prvi put pomislila da nešto sa mnom nije u redu.
Najčešće lične izbore bilo koje vrste doživljavam kao nešto što se podrazumijeva, te mi je zbog toga neobično pisati o vlastitom LGBT aktivizmu. Vjerujem da se rađamo s osjećajem za pravdu, jer kako bismo drugačije objasnili izostanak tog osjećaja kod nekih ljudi. Moj osjećaj za pravdu odveo me je, između ostalog, među ljude koji se još uvijek bore za elementarna prava. Iako sam uvijek podržavala LGBT osobe i kao novinarka izvještavala o skromnim aktivnostima vezanim za promociju prava LGBT osoba, ključni događaj u ličnoj aktivističkoj prošlosti poklopio se s ključnim događajem u kolektivnom bosanskohercegovačkom aktivističkom iskustvu, s prvim Sarajevo Queer Festivalom.
Kao mala bila je uvjerena da ruke njene majke sadrže čitav svijet. Gledala ju je kako tuče bjelanjke u snijeg, uvjerena da je to magija. Njena majka je mogla iz običnih stvari napraviti nešto posebno – kruh, kolače, ručak. I to sve svojim rukama. Mama ju je rukama grlila, davala joj slatko, brisala joj suze. Mama ju je rukama i kažnjavala, ponekad reda radi, ponekad brutalno.
Vjerovatno ne postoji važniji niti prelomniji trenutak u životu LGBTI osobe od coming outa. A to famozno autovanje nikad nije samo jedno. Ponekad se autujemo pola života, osjećajući pred svako sljedeće gotovo jednaku figu u stomaku.
Neka nose veću težinu, emotivno su potentnija poput onog prvog, onog kad napokon izgovorimo sve ono toliko puta ranije izgovarano tek svom odrazu u ogledalu. I to prvo, za razliku od brojnih proba i priprema, protekne najčešće nemušto, kao na času kad baš i nismo učili. Ali protekne i ipak kažemo, makar krijući se iza kojekakvih eufemizama.
Dan prije nestanka, K. je u poštanskom sandučetu našao pismo. Na crnoj koverti nije bilo poštanske markice, kao ni adrese pošiljaoca. K.-ova adresa je bila ispisana mliječno bijelom bojom. Od svega toga ga je prenerazio poznati rukopis.
„Ko me zajebava? Polomiću mu kosti!“
Zadihan i preznojen, utrčao је u stan. Popio je čašicu rakije. Nekoliko kapi se prosulo na kovertu. Otvorio ju je. Pismo je bilo crno, slova ispisana istom mliječno bijelom bojom i istim rukopisom. Drhtavim rukama ga je držao i čitao kroz suze.
Bila je to iznenađujuće topla večer za studeni. Sokakom se prosuli mirisi kestena pomiješani s mirisom drva koja plamte u ognjištima kuća zbijenih tik jedna uz drugu. Kraj večere značio je početak oduška, bar što se dječaka tiče. Iz avlija su istrčavali i slijevali se poput potoka niz uske uličice koje vode prema Neretvi. Mjesec koji se nadvio iznad Huma izgledao je kao da grli grad, posebno onu malu židovsku mahalu. Malo iznad Starog mosta, u pravcu Tare, kao bedemi, stajale su kuće židovskih obitelji. Male, uske, a pune priča. S druge strane drvenih prozora ogledao se život, ne jedan, nego njih mnogo, a svaki od njih krio je barem jednu tajnu. Život nije život, ako u svoje grudi ne urežeš barem jednu tajnu.
Kada ste biseksualna osoba, suočeni ste s dvostrukim odbacivanjem – hetero ljudi vas smatraju homoseksualcem, a homoseksualci pederom koji nema...
Depresija po klasifikaciji spada u poremećaje afekta ili raspoloženja. Glavni simptom je promjena raspoloženja, a sekundarna obilježja poremećaji nagona i kognicije. Simptomi poremećaja raspoloženja dijele se na emocionalne, motivacijske, ponašajne, tjelesne i kognitivne. Depresija, osim sniženog raspoloženja, uključuje oskudnu emocionalnu reakciju, gubitak volje, inicijative, energije i interesa, osjećaj krivice te smetnje nagona. Najčešći je psihijatrijski poremećaj ne samo u klasifikaciji poremećaja raspoloženja, nego i poremećaja općenito. Njena ekspresija može široko varirati, ali prateće karakteristike depresije mogu se smatrati osnovnim i univerzalnim. Na afektivnom nivou, depresivna osoba se osjeća tužno i manjka joj motivacije za poduzimanje akcija, a na kognitivnom nivou vrlo je pesimistična u procjeni uspjeha utjecaja na okolinu. Na ponašajnom nivou, depresivna osoba je manje aktivna, najčešće s gubitkom apetita i seksualnog nagona. Simptomi se najčešće pojačavaju vremenom i mogu dovesti do suicidalnosti... Ovo je objašnjenje mog svakodnevnog stanja i načina života otkako pamtim sebe.
Ja znam kako se osjećam, to je neka gorčina i svakakvo nekakvo nedefinisano stanje, zbog toga što je iza mojih leđa očigledno čitava porodica pričala da volim muškarce. Dodatak tome jeste da u meni nema hrabrosti kao što sam smatrao. S oduševljenjem i ponosom govorim kako sam hrabar jer iznosim javno priču o psihičkim razlikama i problemima, a nisam pet godina bio u stanju izaći s muškarcem, ako me već djevojke nisu privlačile, pa šta god bude. Ne, ja sam taj koji je trpio to, čekao nešto, i kunem se da bih čitav život bio sam nego što bih se usudio priznati sebi da mi se sviđaju muškarci.
Došla sam do faze u kojoj uopće ne sličim na osobu na svojoj ličnoj karti. Na šalteru bi mi rekli: „Ne možete vi ovo potpisati, mora gospodin doći lično.“ U takvim situacijama je teško ne nasmijati se i shvatiti da lijekovi zapravo rade, da me ljudi konačno vide kao osobu koja jesam. Tu sreću je teško opisati. Pa i na autobuskom šalteru slična situacija; kupujem kartu sa studentskim popustom, službenik me zamoli za index ili studentsku karticu. Pri sebi imam staru studentsku karticu koju sam dobila dok sam bila student jedan cijeli semestar (ironija je da je prvobitna kartica s mojim tadašnjim podacima imala sliku djevojke zbog greške u bazi podataka fakulteta). Službenik gleda karticu i govori: „Pa ovo je dečko. Daj mi svoju karticu.“ Odmah sam se nasmiješila te samo rekla da je moja kartica. Službenik detaljnije gleda, i nakon shvatanja mi uručuje kartu. Tada sam shvatila da sam postala osoba koja sam uvijek težila biti, da mojoj patnji dolazi kraj.
Na trenutak smo svi utihnuli i zadubili se u vlastite misli, a onda smo polako počeli da komentarišemo. Ono što je pomalo poražavajuće je da se većini prisutnih desila ista ili slična situacija. Da se razumijemo, ovo se dešava i u heteroseksualnom svijetu jer ljudi se varaju na sve strane. Što bi rekla Konstrakta: „I šta ćemo sad?“ Jedino što možemo je odbiti da budemo saučesnici/e ovakvih prevara i obmana. Također, da li svojim negativnim komentarisanjem LGBTI ljudi i sami doprinosimo tome da se moraju skrivati, varati i lagati sebe, pa i druge?