Omladinska novinska asocijacija i omladinski magazin Karike u saradnji sa Udruženjem Okvir u okviru Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE pozivaju mlade umjetnike i umjetnice iz cijele BiH da učestvuju u kvir umjetničkom takmičenju.
Želeći osnažiti i afirmirati kroz medijski prostor našeg magazina kvir kulturu u BiH kao način senzibiliziranja, educiranja i informiranja šire javnosti o LGBTQI+ zajednici u BiH pozivamo umjetnike i umjetnice uzrasta od 15 do 30 godina sa prebivalištem u BiH da uzmu učešće u umjetničkom konkursu za najbolju fotografiju, kratki video i(li) kratku priču.
Umjetnički poziv je otvoren od 1. novembra do 30. novembra 2021. Na konkurs se može prijaviti sa jednim do tri umjetnička rada u tri različite oblasti: fotografija, kratki video, kratka priča. Stručni žiri će selektirati radove za objavu na našem magazinu i ocijeniti iste te uz glas publike kao četvrtog člana žirija sa po tri najuspješnija autora/ice iz svake oblasti potpisat ćemo autorski ugovor u sljedećim bruto iznosima: 400 KM, 300 KM i 200 KM.
„Jesi li ti muško ili žensko?“ i ja sam je, kao i svi u razredu, pitala isto glupo pitanje. Doduše, s jedanaest godina života i balkanskim odgojem, ne možeš bolje ni očekivati. Znala sam samo da „takve“ djevojčice nazivaju rogobatnom riječju „muškaraba“. Ne sjećam se tačno šta je odgovorila.
Razmišljam kako su pošteni ljudi samo obični bespomoćnici bez rogova, čijom se sudbinom igraju oni s rogovima jer im se tako može. Uzrok mog otkaza je ne samo kolega koji u homofobnom društvu mora dokazivati da nije gej tako što će druge lažno optuživati, nego i kolege koje pozdrav dvojice muškaraca uz riječi bebo i mili vide kao predmet šale i zajebancije. Svi su se znali zajebavati, ali malo ko je reagirao na nepravdu jer homofobija je OK. Radna atmosfera u firmi je uspostavljena, a ja sam žrtveno jagnje cijele priče.
Kratka priča Hanadi Smajić pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.
Opet sam je sanjala sinoć i više nisam sigurna da li me progoni ona ili moja sjećanja na nju, ostavljena negdje u međuprostoru mog bića, pa tako odlučim skočiti ovo jutro iz kreveta i, još bunovna i neumivena, posložiti to u seharu i ovaj put tu seharu zaključati.
Život se nekako uvijek činio sumoran i siv. Kako su godine prolazile, prestao sam očekivati sreću, prestao sam se nadati nekom svjetlu. Uvijek su mi govorili kako bi djetinjstvo trebalo biti najsretniji period u životu jedne osobe. Bili su tako u krivu. Ne mogu da podnesem tu izreku, prezirem je. Nekad, život nema taj sretan period. Pa tako, mogu reći da do neke određene tačke u svom životu nisam poznavao sreću i radost. Sve dotad je bila jedna tamna praznina; riječima neopisivo, tmurno i ružno. Uvijek drugačiji, uvijek posljednji. Iako je univerzalno prihvaćeno da su ljudi društvena bića, ja sam rano u svom životu odbio tu filozofiju i ugodno se prilagodio suprotnome. Razmišljao sam, zašto čovjeku treba društvo? Zašto moramo biti prisiljeni da budemo društvena bića? Kako je to uopšte moguće? Društvo i ljudi mi nisu donijeli ništa u život osim patnje i mržnje. Odrastao sam s prijetećim osjećajem da me moje okruženje polako, postepeno jede i uništava. U nekim trenucima sam se osjećao kao tumor ovog svijeta, sporo ga parazitirajući, a u drugu ruku, osjećao sam se kao da je svijet koji me okružuje jedan odvratni, crni tumor, koji mi prodire i probija u dušu, moje tijelo, život, ocrnjavajući me svojom bolešću.
Djevojčino ime bilo je Lucia. Njena, moglo bi se reći prijateljica, mada ni slučajno ne bi bilo greška reći veoma bliska osoba, ukočeno je stajala položenih ruku na naslon kolica. Čvrstina i ispravljenost njenog položaja prikrivala je brzinu i uznemirenost otkucaja njenog srca. Imala je kratku svjetliju kosu nespretno ošišanih krajeva. Uski pramenovi padali su joj preko lica lijepeći se za sljepoočnice i vrhove tankih usana. Njene smeđe oči bile su vlažne te su se caklile gotovo isto kao i talasi ispod njih. Noel, kako se zvala ova djevojka, nosila je široku suknju i tanki crni šuškavac čije je rukave zavrnula do nadlaktica. Mislile su u tišini. Prije godinu dana, baš u ovom periodu jeseni, desila se nezgoda. Da, ništa drugo do jedne nezgode.
Otac s dužom bradom i kratkim nogavicama, majka potpuno pokrivena, pet sestara, tri brata, skoro nimalo tehnologije – do svoje trinaeste godine sam bio ubijeđen da je takav način života najispravniji. Treće sam dijete po redu, baš nakon jednog brata i jedne sestre. Broj djece bi ostao isti da nije očevog takmičarskog duha među njegovim prijateljima, jer onda kada je nas djece bilo troje, svi njegovi prijatelji su imali više djece od njega. I ne bi ničega lošeg bilo u tome da je on bio zaposlen. Osim takmičarskog duha, ohrabrivala ga je priča da će se poslanik Muhammed na onom svijetu najviše ponositi onim njegovim sljedbenikom koji bude imao najviše djece. Majka nije imala pravo odlučivati o tome jer ju je vjera osudila na bezuslovnu poslušnost mužu, čemu se ona, kao relativno neobrazovana djevojka, potpuno prepustila. Vjerujem da su ju ubijedili da je to odlična odluka sve do momenta kada je djece bilo previše da bi odustala od sličnog životnog stila, bila to odlična odluka ili ne. Rođenje novog djeteta u porodici nam jeste bio praznik, ali to početno uzbuđenje neće othraniti dijete niti će ga odgojiti i opremiti vještinama neophodnim za život.
Ovaj tekst pišem bez zastajkivanja, bez pauze da razmislim o smislenosti rečenica, jer sam o ovoj temi već dovoljno razmišljala i riječi su već u mojoj glavi posložene, samo mi trebaju prsti da ih otkucaju. I konačno, misli su mi prenesene na papir, a moj um oslobođen tereta ovih riječi jer ih u mom najbližem okruženju malo ko razumije, ali želim da znate, drage prijateljice i prijatelji, da vas ja kao i brojni drugi ljudi razumijem, podržavam i volim zbog toga što jeste. Možda to ne možemo uvijek javno pokazati, ali imate mnogo veću podršku nego što se nekada čini.
Depresija po klasifikaciji spada u poremećaje afekta ili raspoloženja. Glavni simptom je promjena raspoloženja, a sekundarna obilježja poremećaji nagona i kognicije. Simptomi poremećaja raspoloženja dijele se na emocionalne, motivacijske, ponašajne, tjelesne i kognitivne. Depresija, osim sniženog raspoloženja, uključuje oskudnu emocionalnu reakciju, gubitak volje, inicijative, energije i interesa, osjećaj krivice te smetnje nagona. Najčešći je psihijatrijski poremećaj ne samo u klasifikaciji poremećaja raspoloženja, nego i poremećaja općenito. Njena ekspresija može široko varirati, ali prateće karakteristike depresije mogu se smatrati osnovnim i univerzalnim. Na afektivnom nivou, depresivna osoba se osjeća tužno i manjka joj motivacije za poduzimanje akcija, a na kognitivnom nivou vrlo je pesimistična u procjeni uspjeha utjecaja na okolinu. Na ponašajnom nivou, depresivna osoba je manje aktivna, najčešće s gubitkom apetita i seksualnog nagona. Simptomi se najčešće pojačavaju vremenom i mogu dovesti do suicidalnosti... Ovo je objašnjenje mog svakodnevnog stanja i načina života otkako pamtim sebe.
Bila je to iznenađujuće topla večer za studeni. Sokakom se prosuli mirisi kestena pomiješani s mirisom drva koja plamte u ognjištima kuća zbijenih tik jedna uz drugu. Kraj večere značio je početak oduška, bar što se dječaka tiče. Iz avlija su istrčavali i slijevali se poput potoka niz uske uličice koje vode prema Neretvi. Mjesec koji se nadvio iznad Huma izgledao je kao da grli grad, posebno onu malu židovsku mahalu. Malo iznad Starog mosta, u pravcu Tare, kao bedemi, stajale su kuće židovskih obitelji. Male, uske, a pune priča. S druge strane drvenih prozora ogledao se život, ne jedan, nego njih mnogo, a svaki od njih krio je barem jednu tajnu. Život nije život, ako u svoje grudi ne urežeš barem jednu tajnu.
Nakon dva dana konstantnog pisanja samo je nestao. Nisam znao šta se dešava, niti da li sam ja uradio ili rekao nešto pogrešno. Očekivao sam bilo kakvu poruku, međutim, poruke nije bilo. Mogu ti reći da sam se osjećao pravo posrano. I tako, da izviniš, posran, pisao sam s drugaricom koja mi je predložila da izađemo naveče u klub. Ni manje ni više nego gej klub. To je bio 21. avgust. Pozvao sam jednog poznanika s nama i tako smo svi zajedno otišli u provod ili sprovod, kako za koga. Slijed događaja o kojem ću ti sada pisati i nije baš najidealniji. Ništa filmski se nije desilo u tom klubu, osim što sam se, greškom ili ne, poljubio s tim poznanikom. Tada mi se to činilo kao dobar izbor. Odlučili smo nastaviti neki vid odnosa u nadi da će se neki plamen ipak upaliti. Sada se sigurno pitaš šta se dešavalo u međuvremenu s košulja boyem kojem nisam znao ni ime. Nakon onog nefilmskog poljupca u klubu razmišljao sam da ga samo obrišem s mreža i nikada mu ne kažem šta se zapravo desilo.
Dan prije nestanka, K. je u poštanskom sandučetu našao pismo. Na crnoj koverti nije bilo poštanske markice, kao ni adrese pošiljaoca. K.-ova adresa je bila ispisana mliječno bijelom bojom. Od svega toga ga je prenerazio poznati rukopis.
„Ko me zajebava? Polomiću mu kosti!“
Zadihan i preznojen, utrčao је u stan. Popio je čašicu rakije. Nekoliko kapi se prosulo na kovertu. Otvorio ju je. Pismo je bilo crno, slova ispisana istom mliječno bijelom bojom i istim rukopisom. Drhtavim rukama ga je držao i čitao kroz suze.