Identitet bira nas, a ne mi identitet

LGBT su postali zajednica, a trebali su ostati samo ljudi, s jednakim pravima, jer identitet bira nas, a ne mi identitet.

Sjedio sam u tišini koju su ispunjavali ljudski glasovi i zvukovi kašika koje prianjaju u ispunjene posude. I, znao sam da nijedna buka ovog svijeta ne može zamijeniti tišinu jer tišina je u meni. Ljudski glasovi se ne čuju, njihovi prazni razgovori su uronili u dubine koje samo odjekuju, i znam da mi nema spasa jer zvuk je samo kratko strujanje zrakom, ali tišina je trajanje koje odzvanja u glavama usamljenika; tišina postaje vječnost jer se više ništa i ne čuje, sem nje koja stoluje i ne prestaje. I oduvijek sam znao, prosto osjećao da priznati ne smijem, u suprotnom, uvalu moga bića preuzet će lavina ljudske zlobe, a ja ću prestati da bivstvujem.

Hah, kao da je sada nešto bolje?!

Odrastao sam u prijateljstvu četiri zida, uvijek vjerujući da sam ja onaj peti, a da ljudi ne mogu biti moji prijatelji jer ću uvijek biti neprihvaćen, nikada do kraja shvaćen. A boli, samo vi ne znate jer ja šutim, šutim jer ne smijem da progovorim, a pitam se i šta da kažem, šta dovoljno tužno reći da neko shvati, šta dovoljno bolno da osjete da ne zamrze. Plašim se svoje hrabrosti, ali znam da u konačnici ona bude zamijenjena strahom, a strah je poput zidina tvrđave, a sva neminovnost ogoljenosti postaje sudba pred kojom srce posustaje i zašuti. A, poput Tjuringa koji stvara matematička čuda, tako i ja svojim rukama na mastilu papira gradim tvrđave riječi koje drugima pružaju utjehu i nadu; nadu koju ja nemam.  Usamljen sam, ali na to sam već svikao, i ne žalim. Volio bih da sam samo sam a ne i usamljen, niko ne voli usamljenost jer čovjek je neman misli koje nadilaze svaki ambis.

Ne, ne žalim za onim što jesam, jer ovo nije bolest, vjerujte da nije; ovo sam samo ja. Ukoliko biste željeli da sve nestane, tada bih i sam morao nestati, jer mogu prestati osjećati, ali kako da prestanu čudne misli u mojoj glavi, kako?! Sam sam, plašim se, plašim se da ako progovorim ostanem potpuno sam, a glas u meni vuče me na priznanje; vuče me u bezdan, jer ego malih ljudi je i suviše velik da ubije u meni ono ljudsko, da ubije mene. A, mislite da nisam pokušao, jesam, i to mnogo puta, ali znam da mojim nestankom svijet neće postati bolje mjesto, a moje skončanje neće nikome značiti, pa ni meni samome. Volim ovu zemlju, ne volim ljude u njoj, ili ipak ne volim njihove zaostale misli, njihova neprihvatanja, njihova prešutna odobravanja; ne volim ljudsko zlo.

Sam sam, možda je tako najbolje; sam sam a prijetnja nikome nisam. Meni ne treba osuda; treba mi prijatelj, treba mi sloboda. Lutajući unedogled, tražeći prijatelja, pronašao sam psa gladnoga i ranjenoga. Gospode, zar se isti uvijek pronađu!

P. S.  

Ovu priču sam ovako napisala, želeći se postaviti u tuđe cipele. Ono što svi govorimo da treba uraditi, ali nikad ne znamo tačno kako. I ne, nije toliko teško razumjeti i shvatiti kroz šta sve prolaze LGBT osobe u BiH. Ovu priču sam napisala kao heteroseksualna mlada žena želeći zaista razumjeti emociju u kojoj se nalaze naši vršnjaci i vršnjakinje. Živimo u patvorenom svijetu, svijetu zla i ljudske podlosti, svijetu u kojem napadaju nevine a brane okrivljene. LGBT su postali akronim za zajednicu, a nisu trebali jer njihova osobnost nije trebala biti preduvjet za pregrupisanje, jer u konačnici ko je i suviše suveren da odlučuje ko kamo pripada.

LGBT su postali zajednica, a trebali su ostati samo ljudi, s jednakim pravima, jer identitet bira nas, a ne mi identitet. Posmatrajući iz konteksta osobe koja i sama nema svoju grupu, te stoga poput stepskog vuka svjesna svoje mrtvaje koju individualnost nosi, razumijem šta marginalizacija u Bosni i Hercegovini sa sobom nosi, jer svi žele biti dio, a ne Ostali. Pod plavetnilom neba, u tmini noći bivstvuju oni, a ako zanemarimo nas i njih, znat ćemo da smo jedno, i da razlike nisu ubitačne već samo lijepe.

Ilma Garankić

Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Odbrane u momentima kad ih ne očekujete su uvijek srcu najmilije
Zar je zaista važno za kim mi srce žudi?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Kako s ovjerenom kopijom aplicirati na više fakulteta u BiH?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Rodni stereotipi
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Gdje kupiti proizvode jeftinije i do 90 % od redovne cijene - Food Outlet Yumm
Zašto se žene šminkaju?
More Stories
Poziv mladim blogerima, aktivistima i kritičarima