Divno je biti ono što jesi, ne plašiti se sebe, i nikada ne bih volio da bilo ko bude kukavica kakva sam bio pet godina

Da, znam da će ljudi to što sam ispričao kako imam psihičkih poteškoća lakše prihvatiti (i jesu), nego da sam peder i da mi se sviđaju muškarci. Krijem se, pod prekrivačem, i mislim, zašto baš mene svaki jad pogađa. A onda kažem, nije to jad, to se i drugima događa.

Sjedili smo kao i uvijek u birtiji blizu faksa, uz produženu kafu i kutiju cigareta pričali smo o svemu, a najmanje o gradivu i fakultetu. Hasan i ja, kada bolje razmislim, nismo ni znali zašto smo upisali fiziku, ali eto, obreli smo se tu i naše je da odradimo predavanja tako što ćemo biti u Mondu. To je bila najpopularnija kafana na Pofalićima za sve uzraste. U nju su dolazili ljubavnici – na naše oči je redovno jedan par tu varao svoje bračne partnere, dolazili su srednjoškolci iz gimnazije i ekonomske škole, nekoliko penzionera i raja koju je gazda skupljao. Kafa je bila marka i on skoro nikakvu zaradu nije imao. Kada govorim o Mondu, ne smijem izostaviti dvije djevojke koje su gotovo uvijek sjedile same i niko ih nije tada krivo gledao, što je više splet sretnih okolnosti, nego što su svi prihvatali ono što su one bile, a bile su lezbejke. Možda smo mi svi htjeli biti dio neke urbane mladosti, koji su željeli prihvatiti drugačijeg, kako god, ne smatram to ni danas nekim našim odobrenjem, nego pozom. Neće proći dugo, Hasan i ja napuštamo fakultet i upisujemo se na ono što volimo – on na SSST, a ja na Filozofski gdje upisujem književnost.

Tu nam se putevi mimoilaze i Hasan i ja više se ne viđamo.

Ni moje interesovanje za Mondo više nije bilo kao prije, tako da sam se posvetio novim poznanicima i s novim kolegama pio negdje drugdje kafu. Tada je na našem odsjeku bilo tek par muškaraca i sve su nas smatrali momcima koji ne vole žene, nego imaju za partnera muškarce. Za mene, dabome, svašta su pričali, ali ja sam ih razuvjerio dugom vezom s djevojkom koja studira na istom fakultetu. I sve se nekako promijenilo u mimohodu i sve je krenulo tako da ni sam nisam znao da se mijenjam.

Moja dugogodišnja veza je prekinuta, naglo i bez ikakvog objašnjenja, u stvari, ja prekidam vezu jednog ranog aprilskog jutra. Moje ponašanje se promijenilo, ni s kim nisam pričao na fakultetu, iako sam redovno polagao ispite i izvršavao sve fakultetske obaveze. Upoznajem nju. Djevojku s kojom brzo gubim nevinost i s kojom postajem neko ko ne prepoznaje sebe. Spavali smo u iznajmljenom stanu, satima vodili ljubav, bezuspješno čekajući da ja svršim. Privlačila me je ona i privlačile su me žene, samo što ja nisam umio i nisam mogao svršiti.

Nas dvoje, Sanela i ja, počinjemo izlaziti u Mondo, kafanu koju sam davno volio i provodio sate u njoj.

I na prvom izlasku, sreli smo njih dvije, one iste djevojke koje su bile i onda u Mondu, lezbejke koje su prihvaćene samo na tom mjestu i samo u toj kafani. Kazao sam Saneli da su one ovdje stalne, a ona me odmah upitala šta mislim o njima.

Lezbejkama, to me pitaš?

Da, i svim istospolnim vezama! – odgovorila je.

Rekao sam joj da nemam ništa protiv, a onda je ona kazala da je bila u vezi s jednom od te dvije djevojke i da je i dalje voli. Ne znam kako, ali znam da mi nije smetalo što mi je djevojka biseksualka. Nisam se ni pitao zbog čega joj se sviđam, a ja sam sam ubrzo imao čudne zahtjeve. Želio sam da uđemo u odnos s više partnera, da odemo u Mondo i više nas među sobom se jebemo. Kada me je pitala bi li ja prihvatio muškarca, rekao sam da ne bih, naravno. Tu noć, u parku prekoputa Predsjedništva na nož smo se posvađali; ona nije mogla zamisliti da bih je dijelio s drugima, u meni je vidjela kaže muškarca koji nije kao ostali i koji je poseban, a ja sam se pokazao istim, i gorim. Svašta mi je izgovorila, pa smo prekinuli odnos, burno i neočekivano brzo. To je bila žena s kojom sam jedini put u životu vodio ljubav. Naravno, nakon neuspješnih svršavanja, pitao sam je jednom šta misli jesam li peder, kao da se šalim, a ona je burno reagovala i pitala me o kakvim glupostima ja razmišljam.

Zašto sam doktorice privlačan ženama koje su biseksualke?

Pitao sam ovo nedavno svoju neuropsihijatricu. Nasmijala se, i nakon par sekundi odgovorila da je to zbog toga što sam nježan i senzibilan, i da imam osobine koje obično imaju samo žene. Prokleti pjesnik, mrmljao sam u sebi. Da, ja imam neuropsihijatricu.

Odmah nakon prekida sa Sanelom, počele su mi se znojiti noge, nenormalno puno i s osjetnim smradom, koji sam i sam osjetio. Počeo sam izbjegavati gužve i ljude, na fakultet sam išao pješke s Alipašinog i mijenjao tri puta natopljene čarape. Ubrzo, doživio sam napad panike, nakon kojeg sam hitno bio primljen na psihijatrijsku kontrolu. Od tada, uz detektovanu šifru bolesti pijem lijekove.

Dvije godine nisam izišao iz kuće, dvije godine nisam živio nego preživljavao.

O mojoj bolesti znali su samo ukućani i sve se promijenilo iz korijena, brzo i nemilosrdno. Moj peti zid bila je moja kuća, moja komfor zona, svi drugi prostori bili su za mene nepodnošljivi, uz napade panike i drhtanje. Nakon što sam se oporavio i počeo puzati kraj ljudi, nakon što sam smogao snage biti među drugima, postavljena su za mene nova pitanja. Kako to da me ne privlače više žene i kako se moj penis ne diže skoro pet godina? To sam priznao i predugo nakon toga svojoj doktorici, koja je promijenila lijekove. Ona je smatrala da sam aseksualan zbog tableta.

Jesam li sve ispričao?

Moj peti zid postao je ubrzo javan. Za jednu TV sam ispričao svoju ispovijest, ispričao svoju bolest i šta mi je donijela, bez straha i ustručavanja. Majka je rekla da je to greška života, sestra nije pričala danima sa mnom, a sve zbog toga šta će komšije reći.

Jebe mi se za komšije, prodrao bih se, ja sam želio da svi znaju i da ne krijem više ništa. A, jesam li stvarno sve ispričao? Objavio sam zbirku poezije, koja je ispisana o mom djetinjstvu, a sada pišem drugu, o sadašnjosti. Pišem pjesme o bolesti, ne bih rekao da su loše jer dosta ljudi kaže da dobro pišem, samo ja ne pišem ipak o svemu.

Moja aseksualnost i dalje traje. Moje zanimanje za žene je isto, bar se ja trudim da bude i tako lažem sebe, a negdje se plašim što se moj penis ne diže ni nakon pet godina. Pet godina!

Mene muškarci ne zanimaju

Hana, djevojka koja je biseksualka, jednom me pozvala u stan. Mislio sam, sada ili nikada. I eto, tada je bio debakl, prelijepa djevojka i njeno zanimanje za mene, intiman prostor, mi sami u stanu, ništa nije promijenilo ono kako se osjećam. U stvari jeste, ja sam se osjećao gore. Nikada nisam pisao o tome i nemam hrabrosti progovoriti jer i sam sebe, čim mozak krene da misli, korim i morim se nečim drugim. Mene muškarci ne zanimaju. Moja porodica ne misli ništa, ne pita se ništa i moj period bez zabavljanja i veze s bilo kojom djevojkom smatra nečim što možda i jeste – neželjena reakcija na moju bolest.

Šta je s mojim seksualnim opredjeljenjem?

Taman kada sam srušio peti zid i ispričao svima o svojoj bolesti, pojavio se još jedan: Šta je s mojim seksualnim opredjeljenjem? I čini mi se da je to veća briga i veći problem koji ću morati prebroditi. Da, znam da će ljudi to što sam ispričao kako imam psihičkih poteškoća lakše prihvatiti (i jesu), nego da sam peder i da mi se sviđaju muškarci. Krijem se, pod prekrivačem, i mislim, zašto baš mene svaki jad pogađa?! A onda kažem, nije to jad, to se i drugima događa.

Lakše mi je bilo prihvatiti to da ljudi znaju da sam lud nego da sam homoseksualac

Prošlo je već mjesec dana od pisanja ove priče, i malo manje od mjesec dana kako sam izišao na kafu s jednom djevojkom. Još jedan debakl preda mnom je, mislio sam. To je bila kafa dokazivanja, kafa istine o meni, suočavanje i prihvatanje onoga kakav jesam. Sjeli smo u kafić u kojem nema nikoga, sem gazdarice i nas dvoje.

Pričali smo, uglavnom nepovezane teme, i ja sam samo čekao i želio da je zagrlim, da vidim šta će se desiti. Kada sam krenuo da je poljubim, ona je zastala, zaustavila me i kazala: Mogu li te nešto pitati, iskreno da odgovoriš? I kada me je upitala da li imam psihičkih problema, kao da mi je laknulo; jest, nekako lakše mi je bilo prihvatiti to da ljudi znaju da sam lud nego da sam homoseksualac.

Zar nisi ti? Šta?

I desilo se stvarno, na svaki dodir usnama, na dodir moje ruke po njezinim obrazima, a kasnije i grudima (tako se sve brzo desilo), ja sam osjećao uzbuđenje. Šta se pravim, dizao mi se kurac. Vidiš, bio sam sretan. Ono što sam želio priznati kao stav i stajalište društva, u stvari je bila i moja misao. Da nije tako, mene ne bi opterećivalo da li mi se sviđaju muškarci. Ali desilo se nešto što je dokazalo moje ranije sumnje.

Kada sam rekao sestri da imam novu djevojku, ona je izustila: Zar nisi ti?

Šta?! – pitao sam je ljutito.

Nije ništa odgovorila. Ona jeste mislila, i ne samo ona, svi oko mene su mislili da sam homoseksualac.

Kada bih vas pitao, a pitanje bi bilo anonimno, da li je ovo priča sa sretnim završetkom ili ne, šta biste odgovorili?

Ja znam kako se osjećam, to je neka gorčina i svakakvo nekakvo nedefinisano stanje, zbog toga što je iza mojih leđa očigledno čitava porodica pričala da volim muškarce. Dodatak tome jeste da u meni nema hrabrosti kao što sam smatrao. S oduševljenjem i ponosom govorim kako sam hrabar jer iznosim javno priču o psihičkim razlikama i problemima, a nisam pet godina bio u stanju izaći s muškarcem, ako me već djevojke nisu privlačile, pa šta god bude. Ne, ja sam taj koji je trpio to, čekao nešto, i kunem se da bih čitav život bio sam nego što bih se usudio priznati sebi da mi se sviđaju muškarci.

To ne samo da je društvo krivo, iako jeste u najvećoj mjeri, to govori o meni koji nemam hrabrosti suočiti se sa sobom. I koliko je ovakvih momaka, mislim da nisam, nažalost, sam, koji ne smiju i ne pada im na pamet ni ući u bilo kakvu vezu s muškarcem, ili koliko je djevojaka koje nemaju hrabrosti ni poljubiti se s djevojkom.

Šta da se desilo da mi se nije digao kurac?

Nisam bio hrabar, i ovo možda jeste priča sa sretnim krajem samo zbog toga što sam otkrio kakav jesam, a ne zbog toga što sam hetero, i ova priča, cilj je makar, da ukaže da u posebno psihičko stanje mogu ući osobe koje su tu gdje jesu, u fazi priznanja sebi prije svega ko su i ko im se sviđa. Zar zatvaranje u sebe i svoja četiri zida može donijeti bilo šta dobro?

To govori neko ko je itekako iskusio šta su četiri zida, dvije godine potpunog zatvaranja – to je nešto što nikome ne bih poželio. Divno je biti ono što jesi, ne plašiti se sebe, i nikada ne bih volio da bilo ko bude kukavica kakva sam bio i pet godina čekao da vidim da prođe; treba samo pustiti da ide kako ide. Postavljam sebi pitanje ovaj put – šta da se desilo da mi se nije digao kurac? I evo, opet ponavljam, ja bih ostao do kraja života sam. Nije li to tužno? I nije li ovo, ipak, tužan završetak priče?

E.R.

Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Kako do boljeg sutra? Saznajmo uz PROI!
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Zašto su uopšte rođeni da bi čitav život bili kažnjavani za odluku koju nisu ni donijeli već samo prihvatili?
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Velika pitanja – velika anksioznost
Haruna Bandić, bh. booktuberka: Književnost je intrigantna, mijenja nas iznutra, iznova
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Od Tjuringa do generativne AI: Veštačka inteligencija – apokalipsa ili revolucija?
Kako s ovjerenom kopijom aplicirati na više fakulteta u BiH?
More Stories
Igra transformacije: Pravnica, vodena vila ili grčka boginja?