O lezbejskom djetinjstvu i odrastanju
Čini mi se da ne postoji priča o autovanju koju nisam ispričala, ali ova je skrovitija, intimnija. Kao da se opirem pisati je. Povremeno sam je spominjala u medijima, rana spoznaja privlačnosti prema istom spolu, no ovaj put ću joj dodati i kontekst. Pratimo djevojčicu kojoj mama kroji odjeću i oblači je u najšarenije i najraznolikije haljinice. Svako jutro počinje posjetom maminom frizerskom salonu gdje sam najčešće birala da mi kosu oblikuje u punđe. Željela sam biti Sailor Moon, pa sam puštala kosu da raste. S televizora se uvijek čula muzika. Tri tek domalo mlađe sestre su također bile naručene to jutro. Izvana, sve je izgledalo obično. Iznutra se nazirala razlika, dok sam sporadično pakovala knjige za školu.
U školi se tih dana glasalo za mistera i misicu razreda
Izbjegavala sam glasati danima, one dvije kutije na učiteljičinom stolu su me bole u oči. Kakva besmislica, mislila sam. U razredu su bila dva dječaka o kojima su sve djevojčice pričale i između kojih se očigledno trebalo izabrati. Tokom dana, prišla mi je drugarica za koju su svi dječaci glasali. Kako bih ja to mogla znati? Pa jer sam igrala fudbala s njima skoro svako jutro prije prvog školskog zvona.
Pogledala me je svojim krupnim smeđim očima, razvukla lice u osmijeh i na moje razočarenje upitala za koga ću glasati, za Darija ili za Almira.
Sjećam se da se vrijeme usporilo i da sam jedva mogla misliti.
Iz ove perspektive sam joj toliko zahvalna za pitanje koje mi je uputila, iako je to bilo posljednje pitanje na koje sam željela odgovoriti. Osmotrila sam Darija koji je sjedio s dva drugara i o nečemu glasno pričao. Učinio mi se tako dosadan, pa sam lako prešla na Almira, osjećajući da za Darija sigurno neću glasati. Almir je stajao s dječakom iz kvarta i raspravljao nešto o školi. Učinio mi se još dosadniji. Tada sam to razumijevala na sljedeći način. Igram fudbala s obojicom i ne postoji ništa što mi je posebno zanimljivo ni kod jednog.
Onda sam pogled vratila na nju, zvat ćemo je Maša, i osjetila kako se energija u meni pokreće, a moje lice razvlači u osmijeh.
Po povratku kući me dočekalo mamino uobičajeno pitanje o školi. Ispričala sam joj sve o izboru i neizbježnom glasanju, i naglasila da mi je bilo bezveze jer mi se nijedan od njih dvojice nije sviđao. Prešutjela sam Mašu i novu spoznaju o svojim osjećanjima. Možda zbog osjećaja zbunjenosti, možda jer ni sama nisam baš do kraja razumjela šta se dogodilo, a možda zbog straha. Ipak, takva rana svijest mi je donijela mnogo. Unatoč sveprisutnom strahu od otkrivanja, živjela sam bivajući sigurna u svoj osjećaj. Sigurna da ne želim praviti kompromise ili se pretvarati da želim da imam nekog dečka.
Dok ovo pišem, ne mogu da ne razmišljam o tome kako bi situacija izgledala da sam samo napisala Mašino ime i stavila ga u kutiju za dječake.
Ili da sam mogla reći mami i dobiti ohrabrenje da uradim takvo nešto. Ili da sam bila uvjerena da bi učiteljica koja se približavala šezdesetima to mogla razumjeti i prihvatiti. Ili da sam mogla zahvaliti Maši, jer mi je osvijestila taj dio mene tako rano. Iz pozicije u kojoj sam sada, autovana svima i svakome, sama ta pomisao me uzbuđuje.
Kako su godine prolazile, sestre su kretale u školu i počele pričati o simpatijama, uzbuđenog glasa i sa zanosom.
Maštale o prinčevima i bajke prilagođavale sebi. Sretala sam Mašu svaki dan u školi i sve mi je jasnije postajalo da sve ono što čujem od sestara o njihovim simpatijama bih lako mogla primijeniti na nju. Bila sam zaljubljena. Više nisam bila zbunjena, ali se u meni počeo razvijati strah da neko ne sazna. Strah da Maša ne sazna da mi je simpatija, pa se prestane družiti sa mnom, strah da neko u porodici ne sazna pa me označi kao crnu ovcu, ili još gore, uvrijedi. Kad god bi se potegla ta tema, branila sam se odgovorima kako ne razmišljam o tome, kako se fokusiram na školu, kako nemam simpatiju. Simpatije su bile moja tajna. Scenariji koji su nastajali u tišini unatoč strahu i povremenoj svijesti da je nešto drugačije, i povremenom osjećanju pogrešnosti.
Ponekad sam osjećala da je pogrešno i nepravedno to što se moram sakrivati, inat s kojim sam rođena je želio da se izrazim.
Ipak, strah od autovanja je bio za nijansu snažniji. A ponekad sam se naprosto osjećala pogrešno. Kao da je moj osjećaj privlačnosti prema istom spolu bio nekakva kletva, željela sam biti obična kao moja porodica i svi koje sam sretala.
Ispričat ću vam još jednu situaciju koja me je oblikovala
Kad sam imala 10 godina, maminu najbolju prijateljicu je tokom ljetnog raspusta posjetila Amila. Amila je bila godinu-dvije starija od mene, odlučna i slatka. Ne sjećam se kako se dogodilo da smo počele provoditi puno vremena same igrajući se. U nekom trenutku sam čak počela odbijati pozive drugara da igramo fudbal, da se penjemo po drveću ili igramo klikera. Željela sam provoditi vrijeme s Amilom. Smišljale smo sopstvene scenarije, kako to samo dječija mašta može. Uživala sam u bliskosti i prihvatanju koje sam osjećala. S Amilom nisam osjećala strah. Ona je bila ta koja je predložila da režiramo i ljubavnu priču među nama. Povremeno, u igri, i poljubile bismo se.
Sjećam se jedne situacije kad joj se baka vratila s pijace nenadano, baš kad smo igrale jednu od ljubavnih scena.
Jedva smo izbjegle da nas baka vidi. Srce mi je kucalo u grlu. Sjećam se naivnosti s kojom nas je baka posmatrala, nije bilo nikakvih zadirkivanja zbog naše bliskosti ili prozivanja kakva su doživljavale moje sestre ili moj stariji brat. Tu sam razumjela da se simpatija poput naše ne može prozrijeti niti nazirati šta god radile. S Amilom nisam pričala o tome šta je sve to značilo, sjećam se samo osjećaja slobode koji sam imala u tim našim scenarijima. Jer, prvi put se ne zaboravlja. No, koliko god lijepo, ljeto se ipak završilo i Amila se vratila kući. Ipak, ova „ostvarena“ ljubav je samo zacementirala osjećaj ispravnosti u onome što osjećam prema istom spolu.
U godinama koje su uslijedile prije prvog autovanja mami, počela se razvijati moja socijalna anksioznost, jer bez obzira na moju želju da se povežem s vršnjacima, nisam osjećala da mogu biti potpuno iskrena. Jedan dio mene je bio nedostupan, a u tim godinama, priče o simpatijama su bile veliki dio socijalnog života, pa sam se povlačila, sumnjala u sebe i sakrivala iza učenja i intenzivnog treniranja sportova.
S druge strane, rasla je jednako snažno sigurnost u osjećaj privlačnosti prema istom spolu. Pa dalje, u tinejdžerskim godinama, i seksualna privlačnost prema djevojkama, pa i želja da imam djevojku, i naposljetku, poprilično kasno stigavši sa sviješću da je to moguće, došla je i želja da osnujem svoju kvir porodicu. Trenutno sam u sretnom braku sa ženom. No, ono što me još uvijek povremeno rastužuje je to da su ove dvije stvari rasle odvojeno, obje u nekoj usamljenoj tišini.
Nera Mešinović
Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
