Najčešće lične izbore bilo koje vrste doživljavam kao nešto što se podrazumijeva, te mi je zbog toga neobično pisati o vlastitom LGBT aktivizmu. Vjerujem da se rađamo s osjećajem za pravdu, jer kako bismo drugačije objasnili izostanak tog osjećaja kod nekih ljudi. Moj osjećaj za pravdu odveo me je, između ostalog, među ljude koji se još uvijek bore za elementarna prava. Iako sam uvijek podržavala LGBT osobe i kao novinarka izvještavala o skromnim aktivnostima vezanim za promociju prava LGBT osoba, ključni događaj u ličnoj aktivističkoj prošlosti poklopio se s ključnim događajem u kolektivnom bosanskohercegovačkom aktivističkom iskustvu, s prvim Sarajevo Queer Festivalom.
Želio sam biti u nekoj novoj dimenziji gdje nitko ne može biti drugačiji, da nitko ne bi dolazio do diskriminacije i loših misli o sebi. I tako je počela moja unutarnja mržnja. Ne prema ostalima, nego prema sebi. U tim trenutcima nisam znao jesam li uopće osoba, a kamoli da se iskažem. Tu je bilo moje prisilno autovanje i gubitak ponosa kojeg sam imao. Ta bitka je trajala dugu godinu iz pakla iz koje sam se izvukao uz pomoć osoba koje su mi rekle „Nije do tebe“, i nevjerojatno sam im zahvalan.
Omladinska novinska asocijacija u BiH i Omladinski magazin „Karike“ u saradnji s Udruženjem „Okvir“ u okviru Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE pozivaju video umjetnike i umjetnice iz cijele BiH da učestvuju u kvir umjetničkom takmičenju.
Želeći osnažiti i afirmirati kroz medijski prostor našeg magazina kvir kulturu i umjetnost u BiH kao način senzibiliziranja, educiranja i informiranja šire javnosti o LGBTIQ+ zajednici u BiH, pozivamo video umjetnike i umjetnice od 15 do 35 godina s prebivalištem u BiH da uzmu učešće u umjetničkom konkursu za najbolji kvir video rad.
Kad vratim vrijeme unazad i poredim staru i novu sebe, nemjerljivo sam zahvalna svim ljudima iz LGBTI zajednice koji su postali dio mog života, oplemenili me, naučili me nešto novo, naučili me da budem bolja osoba, da budem otvorena, ne osuđujem ono što ne razumijem i da se ne zalažem samo za prava koja se tiču isključivo mene. Ako još samo jedna osoba posredstvom mog angažmana počne misliti tako, ovo sve ima smisla. Mama već jeste. Još samo jedna osoba.
Oduzimam vam moć da podržavate ili ne podržavate moju egzistenciju. Moja egzistencija je uvijek bila i uvijek će biti u mojim rukama. U rukama koje jesu proživjele nasilje, govor mržnje, diskriminaciju i stereotipizaciju. Zbog toga čvrsto i odlučno izjavljujem da je moja egzistencija u mojim rukama, isto tako je vaša egzistencija u vašim rukama, ali vaša solidarnost i podrška je uvijek potrebna. Tako da ne tražim nego zahtijevam zaštitu svoje egzistencije, svojih prava i sloboda, koje mi itekako pripadaju.
Depresija po klasifikaciji spada u poremećaje afekta ili raspoloženja. Glavni simptom je promjena raspoloženja, a sekundarna obilježja poremećaji nagona i kognicije. Simptomi poremećaja raspoloženja dijele se na emocionalne, motivacijske, ponašajne, tjelesne i kognitivne. Depresija, osim sniženog raspoloženja, uključuje oskudnu emocionalnu reakciju, gubitak volje, inicijative, energije i interesa, osjećaj krivice te smetnje nagona. Najčešći je psihijatrijski poremećaj ne samo u klasifikaciji poremećaja raspoloženja, nego i poremećaja općenito. Njena ekspresija može široko varirati, ali prateće karakteristike depresije mogu se smatrati osnovnim i univerzalnim. Na afektivnom nivou, depresivna osoba se osjeća tužno i manjka joj motivacije za poduzimanje akcija, a na kognitivnom nivou vrlo je pesimistična u procjeni uspjeha utjecaja na okolinu. Na ponašajnom nivou, depresivna osoba je manje aktivna, najčešće s gubitkom apetita i seksualnog nagona. Simptomi se najčešće pojačavaju vremenom i mogu dovesti do suicidalnosti... Ovo je objašnjenje mog svakodnevnog stanja i načina života otkako pamtim sebe.
Smatram da su predrasude samo vrsta slabosti osoba koje imaju određeni strah, ali i manjak znanja o osobama koje pripadaju marginaliziranim skupinama društva. Ljudi nisu stvari pa da ih sortiramo po kutijama, te ih ne treba etiketirati i odbacivati, bez obzira na to o kakvom razlogu se radi. Vjerujem u to da smo svi individualni, različiti i specifični na svoj način, te da je to jedna od osobina čovječanstva koja ga čini prelijepim. Sretna sam, ali i bogata, jer imam prijatelje i prijateljice koje su osobe s invaliditetom, pripadnici i pripadnice nacionalnih i vjerskih manjina, dio LGBTI+ zajednice, jer me je svako to prijateljstvo obogatilo empatijom i ljudskošću. Nepravdu koju su oni/e osjetili/e je i mene zaboljela, te me je to podstaklo na aktivističko djelovanje. Ubijeđena sam u to da ne moramo biti pripadnici ni jedne marginalizirane skupine da bismo primijetili nepravdu koja joj se nanosi. Zato je važno obrazovati se o temama vezanim za prava marginaliziranih skupina ili razgovarati s pripadnicima i pripadnicama marginaliziranih skupina, kako bismo razumjeli njihov položaj, osjećanja i okolnosti u kojima se nalaze, te svakodnevno preispitivati predrasude. Jedan mali gest aktivizma danas, bilo da se radi o verbalnom ili online ukazivanju na nepravdu, ispravljanju diskriminatornog diskursa, izbjegavanju pejorativa koji se odnose na marginalizirane skupine ili organiziranom antifašističkom djelovanju s drugim ljudima može spasiti jedan život sutra i pomoći nekome da se osjeća prihvaćeno u društvu koje jeste njegovo/njeno. Ukoliko otvorimo naša srca, možemo prevazići sve predrasude, a jedino tako možemo graditi bolje i pravednije društvo.
Otac s dužom bradom i kratkim nogavicama, majka potpuno pokrivena, pet sestara, tri brata, skoro nimalo tehnologije – do svoje trinaeste godine sam bio ubijeđen da je takav način života najispravniji. Treće sam dijete po redu, baš nakon jednog brata i jedne sestre. Broj djece bi ostao isti da nije očevog takmičarskog duha među njegovim prijateljima, jer onda kada je nas djece bilo troje, svi njegovi prijatelji su imali više djece od njega. I ne bi ničega lošeg bilo u tome da je on bio zaposlen. Osim takmičarskog duha, ohrabrivala ga je priča da će se poslanik Muhammed na onom svijetu najviše ponositi onim njegovim sljedbenikom koji bude imao najviše djece. Majka nije imala pravo odlučivati o tome jer ju je vjera osudila na bezuslovnu poslušnost mužu, čemu se ona, kao relativno neobrazovana djevojka, potpuno prepustila. Vjerujem da su ju ubijedili da je to odlična odluka sve do momenta kada je djece bilo previše da bi odustala od sličnog životnog stila, bila to odlična odluka ili ne. Rođenje novog djeteta u porodici nam jeste bio praznik, ali to početno uzbuđenje neće othraniti dijete niti će ga odgojiti i opremiti vještinama neophodnim za život.
Nakon dva dana konstantnog pisanja samo je nestao. Nisam znao šta se dešava, niti da li sam ja uradio ili rekao nešto pogrešno. Očekivao sam bilo kakvu poruku, međutim, poruke nije bilo. Mogu ti reći da sam se osjećao pravo posrano. I tako, da izviniš, posran, pisao sam s drugaricom koja mi je predložila da izađemo naveče u klub. Ni manje ni više nego gej klub. To je bio 21. avgust. Pozvao sam jednog poznanika s nama i tako smo svi zajedno otišli u provod ili sprovod, kako za koga. Slijed događaja o kojem ću ti sada pisati i nije baš najidealniji. Ništa filmski se nije desilo u tom klubu, osim što sam se, greškom ili ne, poljubio s tim poznanikom. Tada mi se to činilo kao dobar izbor. Odlučili smo nastaviti neki vid odnosa u nadi da će se neki plamen ipak upaliti. Sada se sigurno pitaš šta se dešavalo u međuvremenu s košulja boyem kojem nisam znao ni ime. Nakon onog nefilmskog poljupca u klubu razmišljao sam da ga samo obrišem s mreža i nikada mu ne kažem šta se zapravo desilo.
Znam! Odrastanja u palankama nose sa sobom kojekakve strukturalističke zatvorenosti. One koje ne dozvoljavaju da isplivaš iznad površine i udahneš vazduh vlastitim kapacitetom pluća. Brojne teme dolaze na noćni red rasprava u kafanskim ambijentima. Na kurikulumima mahalaških profesora se može naći sve – od sporta do geopolitike koja je u posljednje vrijeme izgleda svačiji hobi i specijalizacija, pa do religije, muzike i književnosti. Tako, u mojoj palanci skrivenoj u srednjoj Bosni, koja se ni po čemu specijalnom ne razlikuje od desetina sličnih u našoj nam zemlji, dođe na repertoar i jedna tema koja posljednjih godina predstavlja i misteriju i izazov lokalnih sveznalica s „kafanskom diplomom“ – ona o prvoj povorci ponosa u Bosni i Hercegovini.
Kada ste biseksualna osoba, suočeni ste s dvostrukim odbacivanjem – hetero ljudi vas smatraju homoseksualcem, a homoseksualci pederom koji nema...
Došla sam do faze u kojoj uopće ne sličim na osobu na svojoj ličnoj karti. Na šalteru bi mi rekli: „Ne možete vi ovo potpisati, mora gospodin doći lično.“ U takvim situacijama je teško ne nasmijati se i shvatiti da lijekovi zapravo rade, da me ljudi konačno vide kao osobu koja jesam. Tu sreću je teško opisati. Pa i na autobuskom šalteru slična situacija; kupujem kartu sa studentskim popustom, službenik me zamoli za index ili studentsku karticu. Pri sebi imam staru studentsku karticu koju sam dobila dok sam bila student jedan cijeli semestar (ironija je da je prvobitna kartica s mojim tadašnjim podacima imala sliku djevojke zbog greške u bazi podataka fakulteta). Službenik gleda karticu i govori: „Pa ovo je dečko. Daj mi svoju karticu.“ Odmah sam se nasmiješila te samo rekla da je moja kartica. Službenik detaljnije gleda, i nakon shvatanja mi uručuje kartu. Tada sam shvatila da sam postala osoba koja sam uvijek težila biti, da mojoj patnji dolazi kraj.