Depresija po klasifikaciji spada u poremećaje afekta ili raspoloženja. Glavni simptom je promjena raspoloženja, a sekundarna obilježja poremećaji nagona i kognicije. Simptomi poremećaja raspoloženja dijele se na emocionalne, motivacijske, ponašajne, tjelesne i kognitivne. Depresija, osim sniženog raspoloženja, uključuje oskudnu emocionalnu reakciju, gubitak volje, inicijative, energije i interesa, osjećaj krivice te smetnje nagona. Najčešći je psihijatrijski poremećaj ne samo u klasifikaciji poremećaja raspoloženja, nego i poremećaja općenito. Njena ekspresija može široko varirati, ali prateće karakteristike depresije mogu se smatrati osnovnim i univerzalnim. Na afektivnom nivou, depresivna osoba se osjeća tužno i manjka joj motivacije za poduzimanje akcija, a na kognitivnom nivou vrlo je pesimistična u procjeni uspjeha utjecaja na okolinu. Na ponašajnom nivou, depresivna osoba je manje aktivna, najčešće s gubitkom apetita i seksualnog nagona. Simptomi se najčešće pojačavaju vremenom i mogu dovesti do suicidalnosti... Ovo je objašnjenje mog svakodnevnog stanja i načina života otkako pamtim sebe.
Autor: anoniman Regionalna televizijska scena dugo nije imala tinejdžersku seriju koja na savremen i realističan način otvara pitanja identiteta, vršnjačkih...
Nadam se da će jednom i u ovoj zemlji profunkcionisati zakoni koji štite druge i drugačije.Ili ćemo se vratiti nazad i početi ubijati one koji su rođeni ili iz nekog razloga postali drugačiji. U tom scenariju ću i ja biti obilježena time što mi je kći lezbejka. Šta reći za majku koja je doživjela da joj jedno dijete umre na rukama, jer je bolesno, a mijenjala bi svoj život za njegov? Moje dijete širi ljubav, a ne mržnju. I zdrava je, i sretna, i magistrica, a biće i doktorica nauka i ja sam ponosna na nju, mada ne nosi lakirane cipelice.
Kakva je uloga profesionalnih medija u borbi za sigurniji i kvalitetniji život LGBTIQ+ zajednice u BiH? Kako profesionalno i etički...
Razmišljam kako su pošteni ljudi samo obični bespomoćnici bez rogova, čijom se sudbinom igraju oni s rogovima jer im se tako može. Uzrok mog otkaza je ne samo kolega koji u homofobnom društvu mora dokazivati da nije gej tako što će druge lažno optuživati, nego i kolege koje pozdrav dvojice muškaraca uz riječi bebo i mili vide kao predmet šale i zajebancije. Svi su se znali zajebavati, ali malo ko je reagirao na nepravdu jer homofobija je OK. Radna atmosfera u firmi je uspostavljena, a ja sam žrtveno jagnje cijele priče.
Na trenutak smo svi utihnuli i zadubili se u vlastite misli, a onda smo polako počeli da komentarišemo. Ono što je pomalo poražavajuće je da se većini prisutnih desila ista ili slična situacija. Da se razumijemo, ovo se dešava i u heteroseksualnom svijetu jer ljudi se varaju na sve strane. Što bi rekla Konstrakta: „I šta ćemo sad?“ Jedino što možemo je odbiti da budemo saučesnici/e ovakvih prevara i obmana. Također, da li svojim negativnim komentarisanjem LGBTI ljudi i sami doprinosimo tome da se moraju skrivati, varati i lagati sebe, pa i druge?
Omladinski magazin Karike i Organizacioni odbor Bh. povorke ponosa vas pozivaju na učešće na konkursu na temu „Nasilje nad LGBTIQ osobama – moja priča“.
Na konkurs se mogu prijaviti sve osobe koje bi željele pisati na ovu temu, u formi bloga ili komentara. Priče se mogu odnositi na nasilje doživljeno u javnoj ili privatnoj sferi. Radovi moraju biti u skladu s vrijednostima i principima Bh. povorke ponosa koji su dostupni na ovom linku: https://povorkaponosa.ba/o-bh-povorci-ponosa-2023/
Pristigli radovi mogu biti objavljeni anonimno ili sa imenom i prezimenom autora_autorice.
Oni radovi koji budu zadovoljili navedene kriterije biti će objavljeni na portalu Omladinskog magazina Karike, a dva najbolja rada će biti nagrađena. Za prvo mjesto predviđena je novčana nagrada u iznosu od 70KM, a za drugo mjesto nagrada simboličnog karaktera.
Rok za slanje radova je do 30. april 2024.
Radove slati na mejl: redakcija.karike@gmail.com
Ovaj tekst pišem bez zastajkivanja, bez pauze da razmislim o smislenosti rečenica, jer sam o ovoj temi već dovoljno razmišljala i riječi su već u mojoj glavi posložene, samo mi trebaju prsti da ih otkucaju. I konačno, misli su mi prenesene na papir, a moj um oslobođen tereta ovih riječi jer ih u mom najbližem okruženju malo ko razumije, ali želim da znate, drage prijateljice i prijatelji, da vas ja kao i brojni drugi ljudi razumijem, podržavam i volim zbog toga što jeste. Možda to ne možemo uvijek javno pokazati, ali imate mnogo veću podršku nego što se nekada čini.
Još u osnovnoj školi sam shvatio da imam identitet „drugačiji“, međutim, zbog nedostatka znanja i iskustva nisam znao da definišem koji dio slagalice nedostaje. Zašto drugačiji? Probat ću zajedno s vama odgovoriti na ovo pitanje. Prva faza mog gay života počela je sa sestrinim i maminim haljinama, torbicama i štiklama. Zatim, konstantno okružen djevojčicama, a umjesto brzog autića, mama mi je s pijace donosila bebe i barbike. Mama kao mama nije obraćala pažnju na to, vjerovatno jer joj je moj osmijeh uvijek bio važniji od svega. Štaviše, zabavljala bi se kada bih imao performans Seke Aleksić s njenim štiklama, tri broja većim od mojih stopala. Zar nije zabavno? Uglavnom, long story short, prošao sam kroz „tipičnu“ torturu gay dječaka od strane mojih vršnjaka; najgore uvrede jer sam se samo, jednostavno, družio s djevojčicama, prijetnje, nasilje, neugodnosti i uznemiravanja. Ali eto kažu „što te ne ubije, to te ojača“. Ili, u mom slučaju, ostavi traumu. Bilo kako bilo, uvijek tražim da opravdam svaku situaciju jer sam optimistična osoba, ali kada u ovim godinama uradim retrospektivu svega što se desilo, apsolutno ne postoji ni jedno jedino i valjano opravdanje za sve što su mi moji vršnjaci radili, ne znajući da ni sam ne razumijem svoj identitet i da imam teret i osjećaj krivice, a nikome ne radim ništa, osim svojim mislima.
„Queer“ je bila savršena riječ za ovaj historijski trenutak. Otvoreno, nepopustljivo preuzimanje ove pogrdne riječi okrenulo ju je naglavačke; njena značenja nenormalnosti i perverzije namjerno su prihvaćena i preoblikovana u ponos na različitost i odbijanje statusa quo. Takozvani „queer napadači“ koristili su „queer“ kao sredstvo srama, isključivanja i kažnjavanja zbog nepoštovanja seksualnih i rodnih normi. Njihove mete su sada isto to sredstvo pretvorile u oruđe za borbu protiv homofobije, izrugivanje i prevrtanje normalnosti te slavlje neposlušnosti.
Nakon dva dana konstantnog pisanja samo je nestao. Nisam znao šta se dešava, niti da li sam ja uradio ili rekao nešto pogrešno. Očekivao sam bilo kakvu poruku, međutim, poruke nije bilo. Mogu ti reći da sam se osjećao pravo posrano. I tako, da izviniš, posran, pisao sam s drugaricom koja mi je predložila da izađemo naveče u klub. Ni manje ni više nego gej klub. To je bio 21. avgust. Pozvao sam jednog poznanika s nama i tako smo svi zajedno otišli u provod ili sprovod, kako za koga. Slijed događaja o kojem ću ti sada pisati i nije baš najidealniji. Ništa filmski se nije desilo u tom klubu, osim što sam se, greškom ili ne, poljubio s tim poznanikom. Tada mi se to činilo kao dobar izbor. Odlučili smo nastaviti neki vid odnosa u nadi da će se neki plamen ipak upaliti. Sada se sigurno pitaš šta se dešavalo u međuvremenu s košulja boyem kojem nisam znao ni ime. Nakon onog nefilmskog poljupca u klubu razmišljao sam da ga samo obrišem s mreža i nikada mu ne kažem šta se zapravo desilo.
„Jesi li ti muško ili žensko?“ i ja sam je, kao i svi u razredu, pitala isto glupo pitanje. Doduše, s jedanaest godina života i balkanskim odgojem, ne možeš bolje ni očekivati. Znala sam samo da „takve“ djevojčice nazivaju rogobatnom riječju „muškaraba“. Ne sjećam se tačno šta je odgovorila.






















