Postojanje istopolnih zajednica u Bosni i Hercegovini nije tema kojom se bavimo od juče, niti istopolne zajednice postoje od juče. LGBT zajednica je na našim prostorima vidljiva vjekovima, u manjem ili većem obliku, kroz zapise, priče, umjetnost, kulturu... Danas, u 21. vijeku, govorimo i o mogućnosti da istopolne zajednice sklope neki oblik legalno priznate zajednice. Takva praksa je moguća u skoro svim evropskim zemljama, ali ne i u Bosni i Hercegovini. Apsurdno je pričati o ideji da namećemo nešto, da tražimo nemoguće, kada je jedina želja pojedinaca i pojedinki u ovoj zemlji da dobijemo jednaka prava Ustavom zagarantovana.
Na trenutak smo svi utihnuli i zadubili se u vlastite misli, a onda smo polako počeli da komentarišemo. Ono što je pomalo poražavajuće je da se većini prisutnih desila ista ili slična situacija. Da se razumijemo, ovo se dešava i u heteroseksualnom svijetu jer ljudi se varaju na sve strane. Što bi rekla Konstrakta: „I šta ćemo sad?“ Jedino što možemo je odbiti da budemo saučesnici/e ovakvih prevara i obmana. Također, da li svojim negativnim komentarisanjem LGBTI ljudi i sami doprinosimo tome da se moraju skrivati, varati i lagati sebe, pa i druge?
Vjerovatno ne postoji važniji niti prelomniji trenutak u životu LGBTI osobe od coming outa. A to famozno autovanje nikad nije samo jedno. Ponekad se autujemo pola života, osjećajući pred svako sljedeće gotovo jednaku figu u stomaku.
Neka nose veću težinu, emotivno su potentnija poput onog prvog, onog kad napokon izgovorimo sve ono toliko puta ranije izgovarano tek svom odrazu u ogledalu. I to prvo, za razliku od brojnih proba i priprema, protekne najčešće nemušto, kao na času kad baš i nismo učili. Ali protekne i ipak kažemo, makar krijući se iza kojekakvih eufemizama.
Kad vratim vrijeme unazad i poredim staru i novu sebe, nemjerljivo sam zahvalna svim ljudima iz LGBTI zajednice koji su postali dio mog života, oplemenili me, naučili me nešto novo, naučili me da budem bolja osoba, da budem otvorena, ne osuđujem ono što ne razumijem i da se ne zalažem samo za prava koja se tiču isključivo mene. Ako još samo jedna osoba posredstvom mog angažmana počne misliti tako, ovo sve ima smisla. Mama već jeste. Još samo jedna osoba.
Nadam se da će jednom i u ovoj zemlji profunkcionisati zakoni koji štite druge i drugačije.Ili ćemo se vratiti nazad i početi ubijati one koji su rođeni ili iz nekog razloga postali drugačiji. U tom scenariju ću i ja biti obilježena time što mi je kći lezbejka. Šta reći za majku koja je doživjela da joj jedno dijete umre na rukama, jer je bolesno, a mijenjala bi svoj život za njegov? Moje dijete širi ljubav, a ne mržnju. I zdrava je, i sretna, i magistrica, a biće i doktorica nauka i ja sam ponosna na nju, mada ne nosi lakirane cipelice.
LGBT su postali zajednica, a trebali su ostati samo ljudi, s jednakim pravima, jer identitet bira nas, a ne mi identitet. Posmatrajući iz konteksta osobe koja i sama nema svoju grupu, te stoga poput stepskog vuka svjesna svoje mrtvaje koju individualnost nosi, razumijem šta marginalizacija u Bosni i Hercegovini sa sobom nosi, jer svi žele biti dio, a ne Ostali. Pod plavetnilom neba, u tmini noći bivstvuju oni, a ako zanemarimo nas i njih, znat ćemo da smo jedno, i da razlike nisu ubitačne već samo lijepe.
Znam da ovo što ću napisati mnogima neće biti jednostavno ni za pročitati, a kamoli prihvatiti, ali molim vas da barem razmislite o tome. Molim te majko koja si odgajana u patrijarhatu, molim te oče koji si odgajan u okrilju toksične muškosti, prihvati svoje dijete bez pogovora i bez obzira na sve. Budite svojoj djeci podrška, otvorite im vrata svoga srca da znaju da se uvijek mogu vratiti kući. Vjerujte mi kad vam kažem da im je dovoljno teško nositi se s osudama i predrasudama društva. Ono što im najviše treba je vaša ljubav i bezuslovna podrška, kako bi kroz život mogli koračati uzdignute glave. Roditelji, vaš prioritet treba biti sreća vaše djece, bez obzira na to koga ljube.
Želio sam biti u nekoj novoj dimenziji gdje nitko ne može biti drugačiji, da nitko ne bi dolazio do diskriminacije i loših misli o sebi. I tako je počela moja unutarnja mržnja. Ne prema ostalima, nego prema sebi. U tim trenutcima nisam znao jesam li uopće osoba, a kamoli da se iskažem. Tu je bilo moje prisilno autovanje i gubitak ponosa kojeg sam imao. Ta bitka je trajala dugu godinu iz pakla iz koje sam se izvukao uz pomoć osoba koje su mi rekle „Nije do tebe“, i nevjerojatno sam im zahvalan.
Omladinska novinska asocijacija u BiH i Omladinski magazin „Karike“ u saradnji s Udruženjem „Okvir“ u okviru Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE pozivaju video umjetnike i umjetnice iz cijele BiH da učestvuju u kvir umjetničkom takmičenju.
Želeći osnažiti i afirmirati kroz medijski prostor našeg magazina kvir kulturu i umjetnost u BiH kao način senzibiliziranja, educiranja i informiranja šire javnosti o LGBTIQ+ zajednici u BiH, pozivamo video umjetnike i umjetnice od 15 do 35 godina s prebivalištem u BiH da uzmu učešće u umjetničkom konkursu za najbolji kvir video rad.
Živim sam, ali želio bih da jednom živim s čovjekom kojeg zavolim i koji će zavoljeti mene i da ne moramo da se plašimo da će nas neko ubiti ako se uzmemo za ruke u javnosti. Da imamo pravo na brak kao što i heteroseksualni parovi imaju. Da možemo da usvojimo dijete, dječaka ili djevojčicu, koje ćemo odgajati zajedno, s ljubavlju, kojem ćemo pružiti sve što je nama pruženo, ali i ono što nije, sloboda i hrabrost da uvijek budu ono što jesu.
Živim pola života, a želio bih proživjeti život u cijelosti.
Moj put k otvaranju je bio mučan. Tek sam u zrelim godinama stekao dovoljno hrabrosti i povjerenja da jednoj heteroseksualnoj osobi otkrijem ko sam zaista. Otada se oko mene skupio dovoljan broj bliskih ljudi i ljudi od povjerenja, koji znaju da sam gej i koji me kao takvog prihvataju. Reklo bi se da lijepo živim u svom mjehuru. Ali to je ipak mjehur, u kojem sam zatvoren.
Čini mi se da ne postoji priča o autovanju koju nisam ispričala, ali ova je skrovitija, intimnija. Kao da se opirem pisati je. Povremeno sam je spominjala u medijima, rana spoznaja privlačnosti prema istom spolu, no ovaj put ću joj dodati i kontekst. Pratimo djevojčicu kojoj mama kroji odjeću i oblači je u najšarenije i najraznolikije haljinice. Svako jutro počinje posjetom maminom frizerskom salonu gdje sam najčešće birala da mi kosu oblikuje u punđe. Željela sam biti Sailor Moon, pa sam puštala kosu da raste. S televizora se uvijek čula muzika. Tri tek domalo mlađe sestre su također bile naručene to jutro. Izvana, sve je izgledalo obično. Iznutra se nazirala razlika, dok sam sporadično pakovala knjige za školu.
Šta sam sebi i ko sam ostalima? Pitanje koje se dosta osoba pita u toku svog života. Pogotovo ako ste pripadnik/ca LGBTIQ+ populacije. Još ako kojim slučajem živite u BiH, pitanje dobija dodatni presing. Napisaću nešto o periodu pronalaženja SEBE. Dakle, pitanjem iz naslova počela sam da se bavim još od ranog djetinjstva. Ko sam ja? Zašto sam „drugačija“ od ostalih djevojčica? Da li je to bolest?
Strahovi su se iznova i iznova pojavljivali u mom životu. Šta ako ovo nikada ne prestane? Šta sa mnom nije uredu? Zašto se meni ovo dešava? Jesam li bolesna? Da mogu sada da se vratim u to vrijeme i da zagrlim tu malu djevojčicu i kažem joj: „Ne brini, uredu je što ti se sviđaju djevojčice, ne obaziri se na okrutne komentare okoline.“ Nažalost, to ne mogu da uradim i ta djevojčica je morala da se izbori s mnogim nedaćama i strahovima da bi došla do ove djevojke koja je sada. Njen put je počeo istraživanjem internet stranica o homoseksualnosti.