Iza duge

Svaki je po nečemu poseban. Ovaj, recimo, jer se prvi put desio u junu i prvi put došao kao kruna na mjesec ponosa – mjesec koji je zaista obilovao događajima koji su namijenjeni zabavi, razonodi, druženju i edukaciji LGBTIQ osoba i njihovih prijatelja. Poseban je i jer je prvi put imao i dvosatni kulturno-zabavni program, pa su okupljene počastili i umjetnici i umjetnice, baletani, baletanke, hor, DJane... Poseban je i jer je na njemu prvi put bila moja mlada rodica, jer je prijateljica povela sina tinejdžera, jer su moji prijatelji iz daleke Švedske, sa troje djece, došli da prošetaju, odmah po slijetanju u Sarajevo. Poseban, veseo i, naravno, bez ijednog incidenta, osim trovanja javnog i medijskog prostora. Nakon njega, okačeno je novo cvijeće na mostove nad Miljackom, gradsko rukovodstvo moglo se, napokon, prestati praviti mrtvo, a mi do narednog juna moramo preći još jednu sitnu stepenicu – drugi oktobar i izbore na kojima ćemo ponovo glasati za ulice za svu našu djecu.

Na trenutak smo svi utihnuli i zadubili se u vlastite misli, a onda smo polako počeli da komentarišemo. Ono što je pomalo poražavajuće je da se većini prisutnih desila ista ili slična situacija. Da se razumijemo, ovo se dešava i u heteroseksualnom svijetu jer ljudi se varaju na sve strane. Što bi rekla Konstrakta: „I šta ćemo sad?“ Jedino što možemo je odbiti da budemo saučesnici/e ovakvih prevara i obmana. Također, da li svojim negativnim komentarisanjem LGBTI ljudi i sami doprinosimo tome da se moraju skrivati, varati i lagati sebe, pa i druge?

Kad vratim vrijeme unazad i poredim staru i novu sebe, nemjerljivo sam zahvalna svim ljudima iz LGBTI zajednice koji su postali dio mog života, oplemenili me, naučili me nešto novo, naučili me da budem bolja osoba, da budem otvorena, ne osuđujem ono što ne razumijem i da se ne zalažem samo za prava koja se tiču isključivo mene. Ako još samo jedna osoba posredstvom mog angažmana počne misliti tako, ovo sve ima smisla. Mama već jeste. Još samo jedna osoba.